Other books that might interest you

• 

  Fatalne simetrije

  Nebojša Lujanović

  • 0
  • 0
  • 0

  Nacija, identitet, naslijeđe, tradicija, kultura, različitost, rat, manjine, religija, domovina… Svaki od eseja kojima Nebojša Lujanović u Fatalnim simetrijama problematizira djela i odnose nekih od najznačajnijih pisaca jezika i prostora kojima pripadamo vodi nas do pojmova oko kojih ćemo se lako razići i — vrlo vjerojatno — polemizirati. U književnim tekstovima koje odabire Lujanović prepoznaje sjecišta širih društvenih silnica i, čitajući ih, ne prihvaća naputke o razgraničenjima i preuskim ladicama nacionalnih kultura i književnosti. Njegove fatalne simetrije, ti strukturni i sadržajni paralelizmi koje pronalazi u djelima Andrića, Jergovića, Mlakića, Nikolaidisa, Vojnovića, Velikića, Kovača… u ovoj se hrabroj knjizi pretvaraju u izazov skrupuloznosti svakog novog istraživanja i radoznalosti svakog novog čitatelja. Dok na tragu kulturalnih studija i sociologije književnosti inovativno ocrtava društveno-kulturni kontekst suvremene hrvatske, slovenske, bosanskohercegovačke, srpske i crnogorske književnosti, Lujanović je bridak, razoran i duhovit. I osoban. Kao svaki vrstan esejist, u Fatalne simetrije ne zaboravlja upisati ni sebe.

  Show book

• 

  Svjetovima daleko

  Julia Franck

  • 0
  • 0
  • 0

  Svijet i grad, djevojka i mladić – sve je u ono doba imalo dvije strane, sljubljene, ali svjetovima daleko jedna od druge.
   
  Julia se rodila u Istočnom Berlinu. Osam joj je godina kad majka nju i njezine sestre odvodi na Zapad, najprije u prihvatni centar u Marienfeldeu, a zatim na selo, u pokrajinu Schleswig-Holstein. Ondje ne postoji samoća, ali sve je usamljenost. Žive od socijalne pomoći, a osim hirovite majke gotovo da nemaju nikoga. Baku koja je radila za Stasi, na Istoku. Djeda od kojega će bježati, na Zapadu. Od ostale imovine svaka sestra ima drugog odsutnog oca, a Julia još i Johannu, blizanku, još jedan svijet koji se ubrzano udaljava.
   
  Svjetovima daleko, autobiografski roman jedne od najznačajnijih suvremenih njemačkih autorica Julije Franck, suptilno, ali bez milosti progovara o onom najintimnijem: surovosti i ljepoti odrastanja. Kad u trinaestoj godini odluči napustiti dom i otići u Zapadni Berlin, njegova junakinja morat će prijeći više od jedne strogo čuvane granice. Na putu će pronaći i ponovno izgubiti oca, školovati se i raditi, stanovati i dijeliti divlji život s pripadnicima berlinske umjetničke scene prije pada Zida. A onda, na jednoj od granica, upoznat će Stephana. I ljubav. Priča o ljubavnicima iz dva naizgled beskrajno udaljena svijeta u prelijepom romanu Julije Franck ne uokviruje samo umjetnički izazovan prikaz jednog vremena, jednoga društva i jedne obitelji uhvaćene u njima. Ona sama potresna je, bespoštedna potraga za onom silom koja razbijene svjetove iznova može pretvoriti u jedan.

  Show book

• 

  Krajobrazi - Nakon čitanja...

  Dubravko Detoni

  • 0
  • 0
  • 0

  Dubravko Detoni u formi dnevničkih zapisa, dakle svakodnevnog bilježenja svijeta oko sebe, ispisuje fascinantan tekst, tekst koji možemo iščitavati i kao prozu i kao poeziju i kao mikroeseje o svakodnevici, prolaznosti ili pak umjetnosti. No jednako tako, ili još važnije, Dubravka Detonija, jednog od naših najznačajnijih suvremenih kompozitora, nikada nije zanimala samo poruka, već i način na koji je ona prenesena. Detonija zanima sama bit riječi, njezina izvornost i njezino pretvaranje u nešto drugo. On se vraća Hansu Christianu Andersenu, kojega iščitava dječački zaigrano pa potom stvara svoju razigranu kompoziciju, pjesmu u prozi ili prozu u pjesmi.Svojim imaginarnim intimnim dijalogom s Andersonom, Mozartom, prirodom, glazbom, ali nadasve jezikom – jer jezik je i glazba i matematika, i umno i zaumno – Detoni iznova kreira. Kod Dubravka Detonija jezik je instrument kojim se on igra i poigrava, od kojeg stvara nove, drugačije slike i metafore, jezik postaje ili, bolje rečeno, ostaje osnovna građa ne samo teksta već i mišljenja i promišljanja samoga. Detonijevi Krajobrazi ili Nakon čitanja Andersena knjiga su koja se može čitati i razumjeti na onoliko načina koliko je pogleda na svijet.

  Show book

• 

  Nepraktični savjeti za kuću i...

  Lea Horvat

  • 0
  • 0
  • 0

  Svakodnevica ima brojna lica. Mijenjanje pelena, vožnja dizalom, čitanje, šivanje, kupovanje u supermarketu – stvari koje radimo svaki dan nevidljive su i nevažne, toliko bliske da ih i ne primjećujemo, a opet su tu, bilo da ih ponavljamo ili im pružamo otpor, određuju nam živote. O svakodnevnim praksama življenja nije lako pisati, no povjesničarka svakodnevice Lea Horvat na to se odvažila i u zbirci popularnoznanstvenih eseja Nepraktični savjeti za kuću i okućnicu: feministička čitanja ženske svakodnevice uspjela pokazati koliko su svakodnevne prakse povezane sa ženskim životima.Krećući od osobnog iskustva, autorica se osvrće na naizgled banalne pojave, prokazujući ideološke silnice koje stoje iza svake od njih. Opisuje slobodu koju joj pruža vožnja bicikla ili pohađanje čitateljskog kluba, potragu za arhitekticama i njihovim intervencijama u prostor, rađanje u feminističkoj rađaonici i svoj posjet Černobilu. Nepraktični savjeti Lee Horvat pravi su mali efemerni spektakl. U ovim dobro istraženim i znanstveno potkrijepljenim tekstovima o mnogostrukosti života autorica povezuje visoku i nisku kulturu, življeno iskustvo s filozofskim promišljanjima, pokazujući da se uzvišeno i banalno stalno isprepleću i da je oboje natopljeno podjednako dubokim značenjima.Kad se idući put budete vozili dizalom, spuštali stepenicama, kad obučete majicu cvjetnog uzorka ili odlučite pospremiti kuhinju, sjetit ćete se knjige Lee Horvat Nepraktični savjeti za kuću i okućnicu: feministička čitanja ženske svakodnevice.

  Show book

• 

  Nepokopana prošlost

  László Végel

  • 0
  • 0
  • 0

  Kad se čovjek rodi 1941. u kućici od ćerpiča čija fotografija ne postoji – jer tko bi u to doba trošio film na takav kadar – i to kao manjina u zemlji u kojoj se režimi izmjenjuju kao na traci, njegova obiteljska i osobna prošlost neraskidivo je povezana s mašinerijom povijesti. Od Trianona, Horthyja, Tita, Staljina, Drugog svjetskog rata i 1948. pa sve do kemijske olovke dobivene iz Amerike, majčinih francuskih kremšnita i skrivenog radioaparata na kojem se slušao Radio Slobodna Europa, László Végel u svojem autobiografskom romanu Nepokopana prošlost ulazi u samo njemu svojstven, pomno konstruiran vremenski stroj.Bridak i ironičan, ovaj sjajni pisac na šarmantan i duboko promišljen način oslikava razdoblje od 1941. do 1990. prateći povijesna zbivanja kroz prizmu obiteljskih odnosa i događaja u mikrosvijetu Végelovih. Čak i unatoč sjetnom priznanju kako se osjeća kao plesač beskućništva na žici zato što domovinu nikad nije imao – jer Mađarskoj je stran njegov svijet, a Srbiji njegov jezik i kultura – Nepokopana prošlost topao je, šarmantan roman koji nudi pogled kroz ključanicu u život ovog iznimnog pisca.

  Show book

• 

  Imenik lijepih vještina - eseji...

  Miljenko Jergovic

  • 0
  • 0
  • 0

  Na velikoj i razvedenoj mapi Jergovićeva književnog opusa, koji je i dalje u nastajanju i narastanju, jednako na svim svojim žanrovskim i tematskim izohipsama, zasebno mjesto pripada diskurzivnom tekstu. Još s prvim novinskim tekstovima, za koje je 1990. dobio nagradu Veselko Tenžera, tada najsnažnije priznanje te vrste u štokavskom dijelu Jugoslavije, Jergović demonstrira izrazito individualiziran stil, koji s lakoćom probija tipološke granice eseja, kolumne, komentara, osobnoga sjećanja i pripovjednoga prosedea, slijevajući sve u specifičan amalgam jergovićevskoga esejizma. S vremenom se tematski registar njegova interesa širi u ogromnim koncentričnim krugovima: književnost i knjige prije svega, ali i film, slikarstvo, muzika (sva: klasična, nova, narodna...), strip, nogomet, nascentna stvarnost sa svim svojim čudima, rijetko dobrim, najčešće opakim, politička povijest, identitetne drame postberlinskoga doba, s posebnom osjetljivošću za društvenu poziciju svih vrsta manjinaca... Jergovićev esej: svjedočanstvo neutažive duhovne gladi da se tekstom obuhvati, ili barem dotakne totalitet stvarnosti, cijeli svijet. Začudna je to i pomalo zastrašujuća glad, veličanstvena i, naravno, uzaludna. Uzaludnost? Pretpostaviti je da je i autoru poznata, jer sam daje mnoštvo indikacija za to u svojim tekstovima, pa nepopustljivost u svakodnevnom izvršavanju spomenutoga nauma i vjera u Tekst kao posljednje uporište smisla, sugeriraju nešto od stoički svladane pomirenosti. No sve bi to bilo sporedno da nije silne moći pisanja, jezika, po kojoj nas Jergovićev tekst angažira, uznemiruje, provocira i, iznad svega toga, izaziva nepatvoreno čitateljsko uzbuđenje. — Ivan Lovrenović

  Show book