Nos desculpe! A editora ou autor removeu este livro do nosso catálogo. Mas não se preocupe, você ainda tem mais de 500.000 livros para escolher para seguir sua leitura!
Editora: Agencija TEA BOOKS
„...Moje milo mirno spava, oko njega san i java, nad glavom mu zora rudi, da se čedo ne probudi...“
Izabrane pesme Jovana Jovanovića Zmaja. Pesme su pogodne za divne poslepodnevne trenutke ili kao priče za laku noć. Za decu svih uzrasta. Pesme: "Vetar, Srda, Materina maza, Mali konjanik, Dete i leptir, Ala je lep ovaj svet, Pačija škola, Mali div, Zima, zima, e pa šta je, Zeka iz jendeka, Patak i žabe, Nećeš Lijo što si htela, Ćuran i vrabac, Mačak ide mišu u svatove, Šta ja vidim, Kucina kuća, Čudni su to pilići, 4 male mačke, Prljave ruke, Hvala, Da sam ja kralj, Majka čita knjižicu, Mali Jova, Mati, Koje je bolje, Pesma o pesmi, Lepa reč, Posadi drvo, Dobar drug, Istina, Poštenje, Laž, Ptica u kavezu, Deda i unukKaži mi kaži, Žaba čita novine, Ala su to grdne muke, Bela šteta, Đacima na početku školske godine, Deda i unuka, Golema repa". Čita Radmila Šinke.The chosen poems by Jovan Jovanović Zmaj. The poems are suitable for wonderful moments in the afternoon or as bedtime stories. For children of all ages. Read by Radmila Schinke.Die ausgewählten Gedichte von Jovan Jovanović Zmaj. Die Gedichte eignen sich für wunderbare Momente am Nachmittag oder als Gute-Nacht-Geschichten. Für Kinder jeden Alters. Gelesen von Radmila Schinke.Ver livro
“Početne koordinate” čini pedeset i osam pjesama, ali knjiga se može, i treba, čitati kao cjelina, kao poema – onakva kakve su se posljednji put u nas pisale pedesetih godina i bile su svojevrsni dug ideji i poetici socijalističkoga zajedništva, a možda i kao roman u stihovima. S tim da je vrlo teško u mahu pročitati više od jedne, dvije, možda i tri pjesme. Ovo je knjiga porodičnih i zavičajnih mitologija, odsanjanih ili opričanih, kakvima je jednom davno vladao Vasko Popa. Monika Herceg ne piše s mišlju na Popu, nije izvjesno niti da ga je prethodno i čitala, ali njezin je šumski, banijski (banovinski), livadni, kućni, sisački, željezarski svijet ravan Popinom. S tim da je on svoju oniričku pseudomitologiju razvijao cijeli život, u skoro svakoj svojoj knjizi.“Početne koordinate” mala su studija porodičnih vjerovanja. Svaka prava obitelj, rod i porodica imaju nekoliko pripovijesti oko kojih se okupljaju i koje se nasljeđuju s generacije na generaciju, sve do trenutka u kojem niz vanjskih događaja, selidbi sa sela u grad, iz zemlje u zemlju, iz jezika u jezik, te ratova, razvoda, poplava i požara, ili komfornih i mondenih preživljavanja, ne dovedu do toga da porodično vjerovanje ili porodična mitologika ne izgube smisao, emocionalni sadržaj i razlog, i ne budu zaboravljeni. Monika Herceg konstruira jednu porodičnu mitologiju, rastvara je i komentira. I pritom piše svoju veliku i neprekinutu pjesmu.Pisanje i pjevanje, te pripovijedanje kroz pjevanje, Monike Herceg predstavlja jedinstven spoj zrelosti i naivnosti, konačne dovršenosti i posve djetinjeg doživljaja sebe i svijeta.Miljenko JergovićVer livro
Čitanje pesničke zbirke Aleksandre Jovanović Prsti u psećem krznu moguće je uporediti sa sklapanjem mozaika ako svaki delić, svaku pojedinačnu pesmu, zamislimo kao cinični ugriz. Svaka od pesama predstavlja jedan trag na koži, ili kamen besno bačen na tlo, s namerom da se naznači tajna intimne ukletosti prenete na kosmogonijsku ravan. Ogoljeni subjekti kreću se kroz taman i tajanstven krajolik šume, sve dok varljiv zaklon ne nađu u tvrđavi, zamku ili kolibi. Međutim, služenje kultu predaka paradoksalno rezultira obeskorenjenošću: u kuću se ulazi kao u čeljust. Vešto se služeći simbolikom životinjskih motiva i kreirajući svojevrsni poetički „zverinjak”, lirski subjekat oblikuje iskonske situacije i arhetipove. U zbirci Prsti u psećem krznu primordijalno se kroz opore pesničke slike uliva u transfuziju ukletosti. Dijaboličnost i destruktivnost ploti transponovane su motivima vezanim za ishranu, kao i preplitanjem nasilja i seksualnosti. Oštra i lucidna poetska imaginacija proizvodi antijunake poetske pseudobajke: Baš-čelika, ratnike, zemljodelnike, lovce… Nasuprot njima su prsti. Prsti su u psećem krznu, a žene su u prstima, žene bolesne / histerične, tužne / neporecivo daleke / od uranjanja u sebe („Krotke”), žene koje trpe nasilje, koje se povlače, sklanjaju, žrtvuju, bivaju odbačene i skrajnute. Lirski subjekat poziva junakinje da se uzdignu i da rastu u svojoj ranjivosti, da linjanjem odbace podređenost i pokažu zube. Kroz taj pesnički povik čitanje ove zbirke izjednačava se s navlačenjem spolja meke rukavice. Rukavice od krzna, a kad je budete stavili, u svaki vaš prst biće zabijen po jedan oštar zub. Jelena MarinkovVer livro
„Mari Ndiaj je ovom dramom zasekla u srž problema: problema (mnogih) crnih došljaka iz nekadašnjih francuskih kolonija u Africi u Francusku, „metropolu”, došljaka školovanih u najboljem duhu francuskog jezika i francuske kulture koji nailaze na ravnodušnost, pa i neprijateljstvo starosedelaca, na njihovu odbojnost, strah ponekad, predrasude redovno. (…)No komad Tata mora da jede nije sociološki, aktivisticki komad u žanru angažovanog pozorišta.Pre bi se reklo da je to komad o intimnoj drami jedne porodice – u osnovi, porodični odnosi u njoj mogli bi biti isti i da nije razlike u boji kože njenih junaka. Tata-crnac ostavio je Mamu-belkinju sa dve sasvim male ćerčice (o da, Mari Ndiaj takvu okolnost vrlo dobro poznaje – i njen otac je napustio njenu majku, nju i Francusku kad joj je bilo samo godinu dana).”Iz pogovora Jelene StakićTata mora da jede je prvi komad jedne žene izveden za vreme njenog života u starom i cenjenom pozorištu Komedi fransez.Ver livro
Male ljudske drame uvijek se odvijaju u sobi, u nekom gradu, između dvoje ljudi koji pokušavaju sačuvati svoju ljubav od nezajažljivih, proždrljivih ekrana koji nas usisavaju u nepravdu. O pokušaju da se sačuva čistota ljubavi, da je se oguli od naslaga diktatorskih nakana svakog pojedinca, od sebičnosti, a sve to u svijetu koji se, tako se svakom poštenom biću čini, raspada po šavovima govore pjesme Bojana Marjanovića. Ako ih budete čitali uz neku lijepu glazbu koja nam razotkriva tužnu dušu svijeta u kojem živimo, uvjeren sam da ćete proći kroz melankolično čitateljsko iskustvo koje će vas, barem na trenutak, učiniti boljim ljudima. Marko TomašVer livro
Treba uspostaviti odnos sa samim sobom. To je najveći i najteži rat na koji moramo pristati. Mi smo i ono oko nas, određeni smo onoliko koliko određujemo. I u toj vožnji se znamo gubiti. Ubrzo se vratimo na cestu, upravljamo stvarima i opet pogrešno skrenemo.Susrećući druge po tim zabitima duše možemo se iznenaditi koliko često, zapravo, susrećemo sami sebe. Kada se netko otvara prema sebi, otvara se i prema nama. Takve nježne ruke trebamo prihvatiti.Potrebni smo jedni drugima. A potrebna nam je i glazba, i fimove trebamo, i poeziju poputone kakvu piše Ognjenka Lakićević.Marko TomašVer livro
