Otros libros que te pueden interesar

• 

  Radost

  Manuel Vilas

  • 0
  • 0
  • 0

  “Putem boli stigoh do radosti”, piše pjesnik José Hierro. Sve što smo voljeli i sve što smo izgubili, pretvorit će se u radost. U samoći hotelskih soba i zračnih luka, u gradovima koje posjećuje nakon velikog i neočekivanog uspjeha svoje posljednje knjige, pisac kojega smo upoznali u Ordesi Manuela Vilasa kreće u potragu za najneshvatljivijim i najsvetijim elementom svakog života – za radosti.Ali gdje se nalazi njegova? Je li u prošlosti, kojoj se opsesivno vraća, dozivan glasovima pokojnika, ili u sadašnjosti, s novom djevojkom i slavom, i sinovima koji se polako ali sigurno udaljavaju?Dok putuje i pokušava je pronaći – u valu oceana, u stroju za cijeđenje naranče, u košuljama koje nikada nisu dovoljno bijele – njegovim stalnim sugovornicima, duhovima majke i oca, pridružuje se treći: duboki mračni bas Arnolda Schönberga, njegova anđela depresije.Solarna i snažna, puna iznenadnih obasjanja i hrabrosti da se suoči s najtamnijim zakucima duše, Radost Manuela Vilasa pravo je slavlje života, knjiga velikog pisca našeg vremena, koji balansira između autobiografije i fikcije, i intimno uspijeva preobraziti u univerzalno.
   
  Znam dobro da sve izmišljam, znam da me ne čujete, znam dobro da se ništa nije dogodilo onako kako ja pričam, znam dobro da nije bilo toliko ljubavi, znam dobro da je sve bilo banalno, znam dobro da sam lud što izmišljam ovu ljubavnu priču, što izmišljam svoj život, koji nije kakav ga ja pričam, zato što ga zapravo priča Arnold, to nesnosno biće, a istodobno previše sjajno.
   
  “Manuel Vilas majstor je izmjene registara. Forma ga nikad ne obavezuje. Vješto iskače iz vremenskog toka. Piše kako mu dođe, ali tako da čitatelja zadrži u uvjerenju da tako treba i mora. Zašto pisci autofikcije tako često posežu za fragmentiranjem naracije? Zato što je život smrvljen, i zato što se većina njih, pogotovo onih dobrih, bave upravo tom smrvljenošću.” – Miljenko Jergović, Express 24 sata

  Ver libro

• 

  Lađar

  Andrzej Stasiuk

  • 0
  • 0
  • 0

  Lipnja 1941. pun je Mjesec nad selom uz Bug, rijeku koja svijet dijeli na pola. Na jednoj su njezinoj obali Nijemci, a na drugoj Rusi. Maks i Dora, Židovi iz grada, vjeruju da samo trebaju prijeći na Istok, i svijet će im se ponovo podastrijeti u svojoj dobroti i raskoši. Oblaci u nekom trenutku moraju zakloniti Mjesec i lađar Lubko, koji svakoga tko ima novac prevozi na drugu stranu, smilovat će im se. Skriveni u štaglju, tik uz lokve svinjske krvi i iznutrica, gledaju poljske partizane, dječake koji još uvijek vjeruju da je rat pustolovina i izvršavaju naredbe koje ne razumiju. I njihova nemilosrdnog zapovjednika, vodnika Sivog, koji ih sprema za borbu s “istinskim” neprijateljem. Svi čekaju... vrućina muti razum.Putujući krajolikom svog djetinjstva, više od osamdeset godina nakon povijesno odlučujuće vojne ofenzive, pripovjedač Andrzeja Stasiuka imaginira svijet na rijeci koja se ne zove Stiks, ali koja ima svog lađara Harona. Ljudske priče u predvorju ratnog pakla u romanu Lađar pulsiraju životom – sirovim, prijetećim, začudnim i senzualnim – koji nam iznova otkriva da je književna istina iznad svake druge istine, a u ovom nam slučaju i poručuje: rat nikada ne završi za nekoga tko ga je vidio.

  Ver libro

• 

  Štajga ili put u maglu

  Ivana Šojat

  • 0
  • 0
  • 0

  Andrija, šef željezničkoga kolodvora u Vinkovcima, popularne štajge, svakodnevno balansira između dvije pustoši, one na željeznici, ali i one u vlastitoj kući. On je dragovoljac Domovinskog rata sa svojim traumama i tugama, živi svjedok vremena kad su Vinkovci, a s njima i Slavonija, bili “pupak svijeta”, ali jednako tako i svjedok propasti ne samo željeznice već i grada. Njegovi sinovi odlučili su prekinuti generacijsku tradiciju rada na željeznici i uputili se na rad u inozemstvo ili sezonski na more. A njegov brak s Katarinom na svakodnevnoj je kušnji učmalosti, dosade i nemogućnosti da se učini promjena.Štajga ili put u maglu roman je o Hrvatskoj danas, o zemlji koju napuštaju mladi, u kojoj sve završava kao na slijepom peronu, o ljudima koji moraju pronaći sebe da bi mogli shvatiti druge. O ljubavi, koju treba njegovati poput krhke biljke, o obitelji koja nestaje. Ivana Šojat ispisala je posvetu željeznici i vremenu u kojem je gradić u panonskoj ravnici imao perspektivu, ljudima koji su zaspali i zapeli u noćnoj mori, ali koji imaju nadu da će se iz nje probuditi.“Što se više udaljavamo od te mladosti, to nam se češće vraća misao o uništenju, o onome što smo propustili.Sve što teglimo u sebi, sve što je preko nas prešlo. Oblikuje nas to. Ne znamo kakvi bismo bili bez toga. Zato nismo ono što smo propustili. I teško nam je, teško nam je o tome govoriti. Ne može čovjek govoriti o neostvarenom. Sve žalopojke o neostvarenom su nagađanja.‘Ne možemo sanjati budućnost’, kažem Kati, koja u sanjarici iz kredenca traži pojmove ‘vlak’, ‘vojska’, ‘alkohol’, ‘opijanje’, ‘željeznica’, ‘pjevanje’, ‘kavana’.Kata me ne sluša. Slovka pojmove za dešifriranje magijskih poruka što ih snovi dovlače iz budućnosti.”

  Ver libro

• 

  Ljeta s Marijom

  Olja Savičević Ivančević

  • 0
  • 0
  • 0

  U neimenovanom dalmatinskom gradiću u staroj kamenoj kući stotinu godina sjećanja prenose žene koje sve nose ime Marija ili neku od inačica tog imena – Mare, Marijola, Maša, Mara... U nizu epizoda, prije svega ljeti, pred nama se kao u kaleidoskopu otvaraju slike povijesti i promjena, prvih menstruacija, ratnih godina, zaljubljivanja, prijateljevanja, obiteljskih okupljanja, radosti, tragedija, putovanja, nerazumijevanja… Ova velika ženska povijest naših obitelji pokazuje snagu ženskoga, moć i nemoć u patrijarhalnom svijetu, odrastanje i starenje, dolaske i odlaske, brakove i prevare, ali nadasve ljubav koja se kroz generacije žena grana i raste poput nepokorenog stabla bugenvilije uz obiteljsku kuću u dalmatinskom gradiću.Sve supruge, majke, djevojke, kćeri, bake, unuke, sve žene predaka i sadašnjosti u moćnome romanu Ljeta s Marijom postaju ne samo Marije jedne konkretne obitelji već i obitelji općenito. Olja Savičević Ivančević ispisala je suptilnu posvetu i snažan krik žena, sustavno prešućivanih i zanemarivanih, koje su bolji dio naših porodica i života. Ljeta s Marijom nezaboravno su štivo i rodoslovno stablo svake familije naših krajeva, ono stablo koje živi i opstaje u svakom vremenu i nevremenu.
   
  “Bugenvila koju sam početkom devedesetih posadila s ocem već dugo je ono najljepše na kući. Mama je obožava i ponosi se njome. Pretpostavljamo da se žila probila do nekog izvora hrane i vode, možda kanalizacije pa je izrasla tako velika i prekrasna. Purpurni cvjetovi pojavili bi se s početkom ljeta, na tisuće njih, i sve do zime davali bi raskoš meni dragoj, ali nimalo raskošnoj i objektivno ne baš prelijepoj ulici koja se zove kako se zove, iako u njoj nema murtile ni zelenila osim u pokojem pitaru. Bugenvila je obgrlila čitavu kuću svojim dramatičnim bokorima, pa kuća kamena i bijela sa zelenim škurama, izgleda kao dom nekih sretnih ljudi bez problema. Ali, mi i jesmo bile ti ljudi, samo s problemima. Sretni ljudi s problemima, pomislila sam da je to moguće, taj tren.”

  Ver libro

• 

  Gušterov rep

  Korana Serdarević

  • 0
  • 0
  • 0

  Prizori svakodnevice kojima smo svi okruženi tek su naizgled banalni – ispod svakoga od njih ključaju emocije, živi ljudi s ambicijama, željama, ljubavima, bojaznima... Samo najbolji pisci uspijevaju od svakidašnjih situacija stvoriti veličanstvene priče. Jedna je od takvih majstorica pripovijedanja Korana Serdarević, čije su priče napete poput strune te, savršeno ugođene, rezoniraju kristalno jasno i još dugo odzvanjaju u čitateljevu uhu.Gušterov rep govori o ženama i muškarcima zatočenima u svojim ulogama, iz kojih se tek poneki uspijevaju osloboditi i ostvariti svoje istinsko ja. Bilo da su zatočeni u labirintu birokracije, u tramvaju koji ih vodi u sigurnu smrt ili u vlastitoj prošlosti opterećenoj ratom ili nesrećom iz djetinjstva, junaci ovih petnaest pripovjedaka pokušavaju pronaći svoje mjesto u svijetu koji ih tjera na stalni izbor od beskraja mogućnosti.Gušteru rep može iznova narasti, no jednom proživljene traume ostavljaju ožiljke s kojima treba znati živjeti. Mračne i optimistične, pune životnosti i realnosti, priče Korane Serdarević otkrivaju tajne svjetove naših susjeda, prijatelja, rođaka i nas samih.“Još je bila spavala, a ja sam otvorio prozor, prebacio jednu pa drugu nogu, tiho doskočio i pobjegao. Ništa u meni nije bilo snažnije od potrebe da trčim što dalje, da prekinem svoje predugo zatočeništvo, da iznevjerim sve one kojima sam obećao da ću ostati, da ću izdržati. Noge su mi bile slabe od onoliko sjedenja i stajanja na mjestu, pa nisam trčao brzo, stopala su me pekla i teško sam lovio dah. Ipak, bio sam sve dalje.Sada je ljeto i sunce nema milosti. Tu je da grije i peče, koža postaje tamna i suha, a bore se slažu u napukle zrake. Ništa se ne pomiče i sve je težina. Ispred mene skvrčeno lišće i izgorjela trava. Ipak, ako se prignem bliže zemlji, ona miriše, zuji i cvrči.Danas obećavam sebi da ću ovo sjećanje koje me stišće unutar misli i tjera da uvijek iznova premotavam sve trenutke jednostavno zakopati. Izrezat ću to iz sebe i proći će, jer je sigurno da sve prolazi, da se lišće na vrućini mota prema svom centru, suši i otpada. A kad jednom nestane, opet će se razlistati neko proljeće.”

  Ver libro

• 

  Na Vrbasu tekija

  Josip Mlakić

  • 0
  • 0
  • 0

  Ivo Andrić bez ikakve je sumnje jedan od najvažnijih pisaca ovih jezika, jedini autor s područja bivše nam zemlje koji je počašćen Nobelovom nagradom za književnost. Rado čitani pisac oko čijega se djela i danas lome polemička, nacionalna i ina koplja, o kojem se pišu goleme studije, održavaju simpoziji, a romani se nalaze u školskim lektirama. Na Vrbasu tekija roman je koji andrićevskim stilom progovara o važnoj bosanskoj temi, o onoj za koju u dosada objavljenim tomovima nije bilo mjesta – samostanu u Jajcu. To je još jedna priča o bosanskim fratrima i Bosni Srebrenoj, o Bosni od sredine devetnaestoga do sredine dvadesetog stoljeća.Podijeljen u tri dijela, “Na Vrbasu tekija”, “Jajačka hronika” i “Paučina i promaja”, roman je to čija su prva dva dijela možda izgubljen ili nikad napisan Andrićev rukopis, dok je treći dio fantastično precizna studija o Andriću i njegovu djelu te ujedno i autobiografski uvid u Josipa Mlakića i njegove teme.Josip Mlakić romanom Na Vrbasu tekija uspio je gotovo nemoguće: ispisao je Andrićevim jezikom neispripovijedanu priču, uspio je rekreirati svijet koji nam je i blizak i dalek, svijet koji je ostao sačuvan u knjigama i kronikama, svijet koji je stvorio i u njegovim detaljima sačuvao Ivo Andrić, a sada ga je jednako moćno i stilski besprijekorno nastavio jedan od najboljih suvremenih pripovjedača Josip Mlakić.

  Ver libro