Join us on a literary world trip!
Add this book to bookshelf
Grey
Write a new comment Default profile 50px
Grey
Subscribe to read the full book or read the first pages for free!
All characters reduced
Prekovremeni rad - izvedbeni tekstovi - cover

Prekovremeni rad - izvedbeni tekstovi

Goran Fercec

Publisher: Fraktura

  • 0
  • 0
  • 0

Summary

U vrijeme otuđenja i posvemašnjeg straha, u doba velikih riječi i gesta, na početku dvadeset prvoga stoljeća, kada svi zazivaju toleranciju i solidarnost, jasno je da upravo onoga o čemu se najviše govori ima najmanje. Novo doba donijelo je ne samo u tranzicijskim zemljama već i diljem svijeta strah i podjele veće nego ikada. Svjetsko bogatstvo raspodijeljeno je nejednako, a razlike između bogatih i siromašnih sve su veće, jaz je sve dublji. Umjetnički progovoriti o tome teško je, a da se ne skrene u pamflet, no da jest moguće, pokazuju upravo izvedbeni tekstovi Gorana Ferčeca. I Pismo Heineru M. kao i Radnička trilogija – Radnice u gladovanju, Libreto i Svaka plava radnička bluza val je koji razbija stijenu kapitalizma munkovski su krik protiv sadašnjeg svijeta, odraz autorova angažmana i suosjećanja prema onima drugima, onima zapostavljenima, bilo da je riječ o radnicama ili radnicima, ili bilo kojoj drugoj grupi tranzicijom iscrpljenih kolektiva i pojedinaca. Ferčec u svojim izvedbenim tekstovima detektira sve probleme našega vremena, pokazujući iznova da je kazalište najmoćnije kulturno i političko polje pregovora i borbe. Njegove radnice gladuju, njegovi umjetnici ponašaju se poput prekarnih automata, no oni ne odustaju od svoje borbe – iako poraženi, oni su u očima čitatelja/gledatelja pobjednici jer njihova muka jest ona vječna, a njihova žrtva jest žrtva za neki pravedniji svijet koji sanjaju zajedno s nama. Prekovremeni rad knjiga je o današnjici i nama sada i ovdje.
Available since: 03/30/2021.

Other books that might interest you

  • Oblik duše - cover

    Oblik duše

    Gordana Benić

    • 0
    • 0
    • 0
    Oblik duše Gordane Benić nije mjesto nikakve zatvorenosti, nego otvorenosti i gostoljubivosti za svjetlost, koja u oniričkome transu donosi i sjaj i tamu prapočetka. To je - kako piše autorica - još uvijek čisto mjesto našega velikoga iščekivanja, to je mjesto gdje i duša slobodno bira i svoje noćne zvijezde i svoje danje puteljke, svoje oblike putujući kroz nimalo joj sklonu stvarnost, stvarnost koja doslovno, sada ću napisati ono obećano o poniženju - ponižava sve tragove ljudskoga duha izvan općeprihvaćene znanstveno/tehničke matrice i umjetnosti u periodu vlastite industrijalizacije i poodmakle desupstancijalizacije. Pjesnički dar kojim Gordana Benić danas podaruje hrvatsko pjesništvo vrijedan je i više nego poštovanja. Stoga nam ne preostaje ništa ino nego čekati njezine sljedeće, koliko mudre toliko i odmetničke, rebelijanske knjige - ne da bi najavljena pentalogija dobila svoje konačno izdanje, pa tako mogla biti akademski i ino uskladištena (čitaj: umrtvljena) kao još jedan ambiciozan pjesnički projekt hrvatskoga pjesništva, nego da sve oko sebe bar jednom u noći i danu pogledamo u punoj, nezakrivenoj svjetlosti. Delimir Rešicki
    Show book
  • Kod nas više nema kanibala - cover

    Kod nas više nema kanibala

    Ottó Fenyvesi

    • 0
    • 0
    • 0
    Kada se dakle reference s nasljeđem svih istinskih srednjoeuropskih i inih estetskih i svjetonazorskih vrijednosti kalami s “divljim” rock-nasljeđem, a k tomu i izvanredno “mimetizira” bogato životno i svako drugo iskustvo toga gologa trajanja u jednoj posve licemjernoj zemlji koja se na kraju ugušila u moru vlastite krvi, a sve to dodatno garnira i dirljivom demontažom recentoga svakodnevlja u jednoj globalno obesmišljenoj virtualnoj ne/stvarnosti, dobiva se bar osnovni tlocrt pjesništva Otta Fenyvesija. Sklopiti sve te tematske različitosti u jedinstveni diskurzivni sklop umijeće je samo velikih pjesnika. Jer, vratimo se na početnu tezu, odnosno rock kao glazbu i silno važno motivsko gorivo Fenyvesijeve poezije, ne treba nikako smetnuti s uma da njegove stihove nipošto nije napisao zaljubljenik u zabit i osamu, nego, prije svega, urbani pjesnik kojemu himna zasigurno nije bila neka malovaroška tužaljka, nego primjerice “Street Fighting Man” Rolling Stonesa!(…) Poezija Otta Fenyvesija oduvijek čuva mogućnost onoga jednoga maloga, ali još uvijek preostaloga i otvorenoga puta za sve što štiti elementarnu ljudskost i cijeli registar ljudskih emocija komprimiranih u pjesnički tekst. Notorni Martin Heidegger dirljivo je pisao o “tajni poljskoga puta”, već vidno umorni Jim Morrison u “Američkoj molitvi” šamanski recitirao “We used to belive/In the good old days / Will still recive/In little ways / The Things of Kidness...” “Jedan gram je poezija. Dva su utopija”, piše Ottó Fenyvesi u svojim opet antologijskim stihovima, koji komotno mogu stajati kao moto u svim izborima recentnoga europskoga pjesništva. Delimir Rešicki
    Show book
  • Nevidljivo more - cover

    Nevidljivo more

    Tomica Bajsić

    • 0
    • 2
    • 0
    Tomica Bajsić pripada onoj skupini pisaca koja doista slavi život i razliku. Bajsić zna da je svaki ljudski život neponovljiv. Pripada onoj izumirućoj vrsti ljudi koja ne čeka da svijet stigne na ekran, nego ima hrabrosti suočiti se sa svim životnim izazovima – od najuzvišenijih radosti do najdublje patnje.Tomica Bajsić jedan je od rijetkih lovaca na metafore i značenja jer savršeno dobro zna da negdje ipak postoji točka u kojoj jezik, osobito onaj pjesnički, još uvijek ima razloga postojati. Jer, možda negdje postoji i ona kristalna kocka vedrine o kojoj je pjevao Tin Ujević. Ako se i danas krije negdje u prostorima suvremene hrvatske književnosti, onda je posjeduje Tomica Bajsić. I dijeli je s nama bez ikakvoga zazora i sebičnosti. Kako je može imati netko tko je doista vidio nevidljivo more iskona? Pa i ono u kojemu čuvamo sebe od sebe samih: to naše nevidljivo more, sunce, sol, valovi, plime, oseke i jedno jedro, kada smo pomislili da više nigdje nikoga nema.
    Show book
  • Ljudi ne znaju šutjeti - cover

    Ljudi ne znaju šutjeti

    Ivana Šojat

    • 1
    • 3
    • 0
    Ivana Šojat izvanredna je pjesnikinja jer piše o sveopćem ljudskom trpljenju i životu kao dosuđenome egzistencijalnome i ontološkome porazu, koji nam se događa baš svaki dan u jednoj posve bagateliziranoj i ne samo hrvatskoj “stvarnosti”. Rezignantni tonovi ove poezije nisu nikakva patetična lamentacija nad (be)smislom egzistencije bio/strojnoga čovjeka hit et nunc, s preteškim ratnim i poratnim iskustvom, nego upravo iz toga bogatoga i autentičnoga životnoga iskustva (mladosti suočene s posvemašnjom destrukcijom i nasilnom, i ne samo ratnom smrću) usuđuje se pitati ono od čega sva ta recentna virtualna samoizmaštana carstva i brodovi luđaka bježe u još teže porobljavanje svakoga istinskoga životnoga iskustva, pa i svijesti o tragičnosti svega ljudskoga. (…) Ljudi ne znaju šutjeti sjajan su stihopis kojemu se nećete, ako imate mudrosti i volje ovu knjigu pročitati (bar jednom) od početka do kraja, više ne moći vraćati. Jer, svatko tko još ima imalo talenta za čitanje izvan okvira masovnoga (ne)ukusa, u ovoj će knjizi naći bar dvadesetak onih kojima će se, pa makar i bolno, ali i katarzično vraćati. Ljudi ne znaju šutjeti, ali znaju brbljati, posve suprotno od onoga što im je Wittgenstein ponudio na kraju svojega Tractatusa Logico-Philosophicusa*. A tamo piše: “O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.” I premda je danas znaju citirati i malo talentiraniji štićenici bilo kojega europskoga vrtića iz predškolske grupe, valja uvijek o njoj iznova promišljati. Posebno ako se bavite pjesništvom, jedinim ljudskim razobličenjem te vječite šutnje. Delimir Rešicki
    Show book
  • Isus na koži - cover

    Isus na koži

    Mirko Kovač

    • 0
    • 0
    • 0
    Kazališni komad Isus na koži svjedoči o svim bitnim značajkama Kovačeva književnog postupka. U prvotnoj verziji dominirali su crnohumorni tonovi i elementi porodične drame, a tek se nazirala drama jednog vremena, propast ključnih institucija društva i njegova morala, dočim je u novoj verziji Kovač nemilosrdno ušao u pripovijest našeg vremena, u sudbinsku pripovijest u kojoj glavni junak tone sve niže da bi konačno sasvim potonuo odbijajući prilagoditi se zločinačkom dobu. Na malom prostoru zatvorske sobe, prepleću se i sudaraju obične ljudske sudbine, običnih mahom sitnih kriminalaca. Sve je u početku naizgled naivno i bezazleno poput glavnog junaka, nekadašnjeg džepara nadimkom Isus, ali iza te prividne naive, iz svih kutova priče pomalja se duboki unutrašnji ljudski mrak čiji taoci postaju jednako osuđenici kao i njihovi čuvari. Osnovne značajke Kovačeva dramskog talenta pokazuju se u autentičnom životnom dijalogu, sposobnosti da u nekoliko situacija "ulovi" lik, u dragocjenom osjećaju za dvoznačnost svake situacije (tragično je komično, a komično tragično). Filip David 
    Show book
  • Standardan život - (pjesme u prozi) - cover

    Standardan život - (pjesme u prozi)

    Olja Savičević Ivančević

    • 0
    • 0
    • 0
    Standardan život jedna je knjiga koja donosi pjesme u prozi dviju autorica, Olje Savičević Ivančević i Saške Rojc (što je Oljin dugogodišnji heteronim), sačinjena od Saškinog Puzzlerojca (2005.) te dviju Oljinih zbirki Kućna pravila (2006.) i Mamasafari (i ostale stvari) (2012.). Standardan život je dakle sve samo ne standardna knjiga. Ako pak govorimo o opusu autorice, on je opet sve samo ne standardan, neki reci koje ćete naći u ovoj knjizi već su postali refreni, a neke pjesme postale su himne i evergreeni. Oljina tema jest velik skup svakodnevnih motiva iz (ne)običnog života od kojih ona pravi dragocjenosti. Ove pjesme govore o ljubavi i o smrti, o strasti, strahu i o hrabrosti i moralnim izborima, o svemu onome s čim smo se u svojim standardnim životima sreli i opet ćemo, samo ovaj put malo promijenjeni, obogaćeni za finu i prodornu pjesničku artikulaciju. – Kruno Lokotar“Što bi Olja da može, što bih ja da mogu? Potpisao bih ovaj čas zabranjeni odlazak na plažu u određeni sat ako zauzvrat dobijem dvije stvari; hoću da djeca pri rođenju doznaju da ljubav nije bolest od koje se umire i da se prepuste, a odrasli dobiju ponovno tople suze koje griju i smijeh koji dolazi sam od sebe, onaj od kojeg boli trbuh.” – Espi Tomičić“Imaš li neki putopis za preporučiti, pitala me prije koju godinu prijateljica. Imam, odgovorila sam joj, Mamasafari Olje Savičević Ivančević. Pa to je zbirka pjesama, guglala sam, šalje mi poruku, treba mi baš putopis. To ti je baš putopis, odgovorila sam joj, ne u strogo formalnom smislu, ali u sadržajnom, doznat ćeš puno i o sebi i o svijetu oko sebe. Javila mi se tek prije par mjeseci da je bila pročitala taj ‘putopis’ i da sam je nasamarila, jer je poslije morala pročitati sve Oljino, a onda zaključila: pa meni se čini da je kod nje sve jedan putopis. Naravno, dodala je, ne u strogo formalnom smislu. Pa šta nije sva poezija, sva književnost, jedno veliko putovanje, putopis ako baš hoćeš, odgovorila sam joj, zaboravila. A zaboravim tek kad u to čvrsto vjerujem, kad podrazumijevam. Zato Olja. Bez pogovora.” – Marija Andrijašević
    Show book