Other books that might interest you

• 

  Početne koordinate

  Monika Herceg

  • 0
  • 0
  • 0

  “Početne koordinate Monike Herceg nagrađene su Nagradom Goran za mlade pjesnike 2017. I ne samo da je ovo jedna od najboljih knjiga u nizu dugom četrdeset i koju godinu, što ga čine i nagrađene knjige Refika Ličine, Anke Žagar, Alojza Ihana i Dorte Jagić – nabrojimo te koje se ovoga čitatelja najviše tiču – nego i ona definitivna, posljednja i najstarija. S njom je započeo i skončao svijet.Početne koordinate čini pedeset i osam pjesama, ali knjiga se može, i treba, čitati kao cjelina, kao poema – onakva kakve su se posljednji put u nas pisale pedesetih godina i bile su svojevrsni dug ideji i poetici socijalističkoga zajedništva, a možda i kao roman u stihovima. S tim da je vrlo teško u mahu pročitati više od jedne, dvije, možda i tri pjesme.Početne koordinate mala su studija porodičnih vjerovanja. Svaka prava obitelj, rod i porodica imaju nekoliko pripovijesti oko kojih se okupljaju i koje se nasljeđuju s generacije na generaciju, sve do trenutka u kojem niz vanjskih događaja, selidbi sa sela u grad, iz zemlje u zemlju, iz jezika u jezik, te ratova, razvoda, poplava i požara, ili komfornih i mondenih preživljavanja, ne dovedu do toga da porodično vjerovanje ili porodična mitologika ne izgube smisao, emocionalni sadržaj i razlog, i ne budu zaboravljeni. Monika Herceg konstruira jednu porodičnu mitologiju, rastvara je i komentira. I pritom piše svoju veliku i neprekinutu pjesmu.” – Miljenko Jergović

  Show book

• 

  Kip slobode

  Maja Urban

  • 0
  • 0
  • 0

  Kip slobode bez imalo kompromisa bavi se mnogim traumatskim licima današnje hrvatske zbilje (ali i ne samo nje). Kako prema drugima, tako nimalo kompromisna autorica nije ni prema sebi, čitaj: vlastitome (tekstualnome) subjektu. Maja Urban u svojim stihovima ne štedi baš nikoga – vlastito (palanačko) životno okružje, tajkune, opću društvenu licemjernost i nihilističnu apatiju, elaborira bolne obiteljske traume i uopće stvarnost u današnjoj, groteskno distopijskoj Hrvatskoj. Urbaničine su pjesme tako trag jednoga iskrenoga, dobronamjernoga i istinski rebelijanskoga iskustva – upravo onoga koje tako bolno nedostaje u moru opće i ne samo virtualne ravnodušnosti.Maja Urban ima doista minuciozni dar da vidi sve ono loše u vlastitoj stvarnosti i nikada i ni pod koju cijenu ne pristaje na današnja (oligarhijska) “pravila” opće društvene “igre” i “igrice”, nego, posve usuprot svemu, posjeduje (još uvijek) nadu da poezija, ako već ne može ništa mijenjati, može bar gledati licem u lice svijetu koji nas je sveo na bankarsko i svakakvo drugo, dobrovoljno roblje. No ono što posebno intrigira u Kipu slobode dekonstrukcija je svih mogućih “uloga” koje u današnjici mora s osmijehom na licu otrpjeti žena. Kada se, dakle, spoji jedan krajnje domišljen poetski diskurs s tematskim bogatstvom ove buntovničke knjige, dobivamo i više nego dostatan razlog za čitanje Kipa slobode.Delimir Rešicki

  Show book

• 

  Hauzmajstor Šulc

  Miljenko Jergovic

  • 0
  • 0
  • 0

  Knjigu Hauzmajstor Šulc možete čitati kao roman: glavni lik, o čijem životu i karakteru knjiga govori, potom niz epizoda, događaja i drugih likova koji čine njegovu životnu i društvenu sredinu (Sarajevo kroz dobar dio dvadesetoga stoljeća), a sve je povezano u cjelinu likom hauzmajstora Šulca... A on je arhetipski majstor, i to je ono što kao ideja predstavlja fundament knjige: Ne plaši se vraga, špijuna i narodnih neprijatelja, postoji samo stroj koji u času / Stane, postoji oko koje vidi i ruka koja popravi kvar . Knjigu Hauzmajstor Šulc možete, zatim, čitati i kao pjesničku zbirku, ne samo i ne prvenstveno po tomu što je “tehnički” pisana u stihovima, nego zato što su njezin jezik i književni duktus eminentno pjesnički, lirski. Ono pak što knjigu čini jedinstvenom jest način na koji se u njoj narativni i lirski prosede sjedinjuju, stvarajući sasvim poseban ton koji vlada cijelom knjigom. Tako se zapravo dokida važnost pitanja o žanru: kao svaki književno izvoran i dobar tekst, Hauzmajstor Šulc razmiče granice žanra i utvrđuje ih nanovo. — Ivan Lovrenović

  Show book

• 

  Kod nas više nema kanibala

  Ottó Fenyvesi

  • 0
  • 0
  • 0

  Kada se dakle reference s nasljeđem svih istinskih srednjoeuropskih i inih estetskih i svjetonazorskih vrijednosti kalami s “divljim” rock-nasljeđem, a k tomu i izvanredno “mimetizira” bogato životno i svako drugo iskustvo toga gologa trajanja u jednoj posve licemjernoj zemlji koja se na kraju ugušila u moru vlastite krvi, a sve to dodatno garnira i dirljivom demontažom recentoga svakodnevlja u jednoj globalno obesmišljenoj virtualnoj ne/stvarnosti, dobiva se bar osnovni tlocrt pjesništva Otta Fenyvesija. Sklopiti sve te tematske različitosti u jedinstveni diskurzivni sklop umijeće je samo velikih pjesnika. Jer, vratimo se na početnu tezu, odnosno rock kao glazbu i silno važno motivsko gorivo Fenyvesijeve poezije, ne treba nikako smetnuti s uma da njegove stihove nipošto nije napisao zaljubljenik u zabit i osamu, nego, prije svega, urbani pjesnik kojemu himna zasigurno nije bila neka malovaroška tužaljka, nego primjerice “Street Fighting Man” Rolling Stonesa!(…) Poezija Otta Fenyvesija oduvijek čuva mogućnost onoga jednoga maloga, ali još uvijek preostaloga i otvorenoga puta za sve što štiti elementarnu ljudskost i cijeli registar ljudskih emocija komprimiranih u pjesnički tekst. Notorni Martin Heidegger dirljivo je pisao o “tajni poljskoga puta”, već vidno umorni Jim Morrison u “Američkoj molitvi” šamanski recitirao “We used to belive/In the good old days / Will still recive/In little ways / The Things of Kidness...” “Jedan gram je poezija. Dva su utopija”, piše Ottó Fenyvesi u svojim opet antologijskim stihovima, koji komotno mogu stajati kao moto u svim izborima recentnoga europskoga pjesništva. Delimir Rešicki

  Show book

• 

  Isus na koži

  Mirko Kovač

  • 0
  • 0
  • 0

  Kazališni komad Isus na koži svjedoči o svim bitnim značajkama Kovačeva književnog postupka. U prvotnoj verziji dominirali su crnohumorni tonovi i elementi porodične drame, a tek se nazirala drama jednog vremena, propast ključnih institucija društva i njegova morala, dočim je u novoj verziji Kovač nemilosrdno ušao u pripovijest našeg vremena, u sudbinsku pripovijest u kojoj glavni junak tone sve niže da bi konačno sasvim potonuo odbijajući prilagoditi se zločinačkom dobu. Na malom prostoru zatvorske sobe, prepleću se i sudaraju obične ljudske sudbine, običnih mahom sitnih kriminalaca. Sve je u početku naizgled naivno i bezazleno poput glavnog junaka, nekadašnjeg džepara nadimkom Isus, ali iza te prividne naive, iz svih kutova priče pomalja se duboki unutrašnji ljudski mrak čiji taoci postaju jednako osuđenici kao i njihovi čuvari. Osnovne značajke Kovačeva dramskog talenta pokazuju se u autentičnom životnom dijalogu, sposobnosti da u nekoliko situacija "ulovi" lik, u dragocjenom osjećaju za dvoznačnost svake situacije (tragično je komično, a komično tragično). Filip David 

  Show book

• 

  Pratišina

  Alen Brlek

  • 0
  • 0
  • 0

  Knjiga tišine, i traženja čovjeka u toj tišini kao bića koje ju može razumjeti, ali i prepisati u sebe i svijet. Brlekova poezija jest pismo višeznačne šutnje i simbolike u kojoj je uvijek moguće pronaći mir, ona se oslanja na tankoćutnost, duboku doživljajnost i intuiciju, ona nam svijet donosi kao mjesto na kojem je moguće ipak udahnuti dovoljno duboko da pustimo iza sebe teret. Misao koju Brlek njeguje pišući misao je o tome kako je poezija sveto mjesto susreta, kako je ona mogući lijek bolovima konzumerističkog društva i, iako je na trenutke hermetična svojim jezikom, ona emocijom koju nosi ostaje otvorena svima koji se usude ući. Gradeći Pratišinu, Brlek je sagradio šumu simbola, preciznu i emotivno uvjerljivu knjigu pjesama koju ćemo nositi sa sobom kako bismo zavirili u njegove pjesme, opet iznova. Ako je duhovnost susrela riječi u suvremenoj poeziji, to je zasigurno u pismu Alena Brleka; svaku pjesmu mogli bismo promatrati i kao meditaciju ili molitvu, ali nipošto nečemu izvan nas ili većem od nas, nego nama samima, od kojih se traži da budemo nježni, obzirni, svjesni da smo svi jedno i da je time naša odgovornost prema zemlji i drugima veća. Brlek tako poezijom postavlja imperativ koji ćemo dugo pamtiti: voljeti. Od tla do svemira. – Monika Herceg

  Show book