Join us on a literary world trip!
Add this book to bookshelf
Grey
Write a new comment Default profile 50px
Grey
Subscribe to read the full book or read the first pages for free!
All characters reduced
Kod nas više nema kanibala - cover

Kod nas više nema kanibala

Ottó Fenyvesi

Publisher: Fraktura

  • 0
  • 0
  • 0

Summary

Kada se dakle reference s nasljeđem svih istinskih srednjoeuropskih i inih estetskih i svjetonazorskih vrijednosti kalami s “divljim” rock-nasljeđem, a k tomu i izvanredno “mimetizira” bogato životno i svako drugo iskustvo toga gologa trajanja u jednoj posve licemjernoj zemlji koja se na kraju ugušila u moru vlastite krvi, a sve to dodatno garnira i dirljivom demontažom recentoga svakodnevlja u jednoj globalno obesmišljenoj virtualnoj ne/stvarnosti, dobiva se bar osnovni tlocrt pjesništva Otta Fenyvesija. Sklopiti sve te tematske različitosti u jedinstveni diskurzivni sklop umijeće je samo velikih pjesnika. Jer, vratimo se na početnu tezu, odnosno rock kao glazbu i silno važno motivsko gorivo Fenyvesijeve poezije, ne treba nikako smetnuti s uma da njegove stihove nipošto nije napisao zaljubljenik u zabit i osamu, nego, prije svega, urbani pjesnik kojemu himna zasigurno nije bila neka malovaroška tužaljka, nego primjerice “Street Fighting Man” Rolling Stonesa!(…) Poezija Otta Fenyvesija oduvijek čuva mogućnost onoga jednoga maloga, ali još uvijek preostaloga i otvorenoga puta za sve što štiti elementarnu ljudskost i cijeli registar ljudskih emocija komprimiranih u pjesnički tekst. Notorni Martin Heidegger dirljivo je pisao o “tajni poljskoga puta”, već vidno umorni Jim Morrison u “Američkoj molitvi” šamanski recitirao “We used to belive/In the good old days / Will still recive/In little ways / The Things of Kidness...” “Jedan gram je poezija. Dva su utopija”, piše Ottó Fenyvesi u svojim opet antologijskim stihovima, koji komotno mogu stajati kao moto u svim izborima recentnoga europskoga pjesništva. Delimir Rešicki
Available since: 05/14/2018.

Other books that might interest you

  • Kip slobode - cover

    Kip slobode

    Maja Urban

    • 0
    • 0
    • 0
    Kip slobode bez imalo kompromisa bavi se mnogim traumatskim licima današnje hrvatske zbilje (ali i ne samo nje). Kako prema drugima, tako nimalo kompromisna autorica nije ni prema sebi, čitaj: vlastitome (tekstualnome) subjektu. Maja Urban u svojim stihovima ne štedi baš nikoga – vlastito (palanačko) životno okružje, tajkune, opću društvenu licemjernost i nihilističnu apatiju, elaborira bolne obiteljske traume i uopće stvarnost u današnjoj, groteskno distopijskoj Hrvatskoj. Urbaničine su pjesme tako trag jednoga iskrenoga, dobronamjernoga i istinski rebelijanskoga iskustva – upravo onoga koje tako bolno nedostaje u moru opće i ne samo virtualne ravnodušnosti.Maja Urban ima doista minuciozni dar da vidi sve ono loše u vlastitoj stvarnosti i nikada i ni pod koju cijenu ne pristaje na današnja (oligarhijska) “pravila” opće društvene “igre” i “igrice”, nego, posve usuprot svemu, posjeduje (još uvijek) nadu da poezija, ako već ne može ništa mijenjati, može bar gledati licem u lice svijetu koji nas je sveo na bankarsko i svakakvo drugo, dobrovoljno roblje. No ono što posebno intrigira u Kipu slobode dekonstrukcija je svih mogućih “uloga” koje u današnjici mora s osmijehom na licu otrpjeti žena. Kada se, dakle, spoji jedan krajnje domišljen poetski diskurs s tematskim bogatstvom ove buntovničke knjige, dobivamo i više nego dostatan razlog za čitanje Kipa slobode.Delimir Rešicki
    Show book
  • Vertigo - cover

    Vertigo

    Branko Maleš

    • 0
    • 1
    • 0
    Maleš u Vertigu piše o radosti života, pa ma koliko u njemu bilo samoprogutano i hermetične crne žuči, koja nikada neće odgonetnuti za čim to, zapravo, toliko pati ako već ne - za životom samim. Jer, ako je ono doista melankolično duboko podsvjesno i prilično neiskazivo, ne čuvaju li još jedino upravo podsvijest* i poezija kao njezin povremeni jezik, onda kada je sve postalo virtualno, zapravo, izgubljeno stvarno - život sam, pa ma kakav on bio.  * O podsvijesti kao jedinoj čuvateljici posljednjega mosta k istinskome jedinstvu čovjeka i prirode sjajno je pisao Bela Hamvas, čovjek koji je također obožavao život za život i trešnjino stablo pretpostavio svakoj metafizici  
    Show book
  • Prekovremeni rad - izvedbeni tekstovi - cover

    Prekovremeni rad - izvedbeni...

    Goran Fercec

    • 0
    • 0
    • 0
    U vrijeme otuđenja i posvemašnjeg straha, u doba velikih riječi i gesta, na početku dvadeset prvoga stoljeća, kada svi zazivaju toleranciju i solidarnost, jasno je da upravo onoga o čemu se najviše govori ima najmanje. Novo doba donijelo je ne samo u tranzicijskim zemljama već i diljem svijeta strah i podjele veće nego ikada. Svjetsko bogatstvo raspodijeljeno je nejednako, a razlike između bogatih i siromašnih sve su veće, jaz je sve dublji. Umjetnički progovoriti o tome teško je, a da se ne skrene u pamflet, no da jest moguće, pokazuju upravo izvedbeni tekstovi Gorana Ferčeca. I Pismo Heineru M. kao i Radnička trilogija – Radnice u gladovanju, Libreto i Svaka plava radnička bluza val je koji razbija stijenu kapitalizma munkovski su krik protiv sadašnjeg svijeta, odraz autorova angažmana i suosjećanja prema onima drugima, onima zapostavljenima, bilo da je riječ o radnicama ili radnicima, ili bilo kojoj drugoj grupi tranzicijom iscrpljenih kolektiva i pojedinaca. Ferčec u svojim izvedbenim tekstovima detektira sve probleme našega vremena, pokazujući iznova da je kazalište najmoćnije kulturno i političko polje pregovora i borbe. Njegove radnice gladuju, njegovi umjetnici ponašaju se poput prekarnih automata, no oni ne odustaju od svoje borbe – iako poraženi, oni su u očima čitatelja/gledatelja pobjednici jer njihova muka jest ona vječna, a njihova žrtva jest žrtva za neki pravedniji svijet koji sanjaju zajedno s nama. Prekovremeni rad knjiga je o današnjici i nama sada i ovdje.
    Show book
  • Zemlja Zemlja - cover

    Zemlja Zemlja

    Marko Pogačar

    • 0
    • 0
    • 0
    Kako leti bumerang? Sa zemlje na zemlju, prema ptici, putanjom koja se ne da lako objasniti, ali ima svoj početak i kraj uvijek u blizini. Sve ostalo je zrak, let prema nečemu drugom što leti, proizvodnja slučajne smrti, prekid elipse povratka. Ruka koja ga je bacila ista je ona snažna, a gladna života koja je napisala ovu knjigu.Zemlja Zemlja prostor je velikog pjesničkog umijeća jer se s paradoksima prolaznosti, ljudske društvenosti i apokalipse koja se neprestano događa pokušava razračunati bez ostatka, hrabro, pogubno i samotnički. Upravo onako kako leti bumerang, u neopisivoj ljepoti vrtnje i šumu svojih lopatica dok para nevini zrak iznad manje nevinih ljudi. Marko Pogačar ispisao je, usprkos svojim putovanjima, a možda i baš zbog njih, s kraja na kraj planeta, knjigu pjesama koja svoju potragu za smislom ne započinje uvijek letom, ali i ne okončava uvijek na zemlji; u toj maestralnoj izmjeni perspektiva ovi stihovi katkad oko nas fijuču kao meci, katkad nas umiruju kao jastuk od paperja neke vrlo egzotične ptice koja izumire. Na kraju, kako onda leti, a kako miruje Pogačarov bumerang? Jednom riječju: svemoćno.Ivica Prtenjača
    Show book
  • Početne koordinate - cover

    Početne koordinate

    Monika Herceg

    • 0
    • 0
    • 0
    “Početne koordinate Monike Herceg nagrađene su Nagradom Goran za mlade pjesnike 2017. I ne samo da je ovo jedna od najboljih knjiga u nizu dugom četrdeset i koju godinu, što ga čine i nagrađene knjige Refika Ličine, Anke Žagar, Alojza Ihana i Dorte Jagić – nabrojimo te koje se ovoga čitatelja najviše tiču – nego i ona definitivna, posljednja i najstarija. S njom je započeo i skončao svijet.Početne koordinate čini pedeset i osam pjesama, ali knjiga se može, i treba, čitati kao cjelina, kao poema – onakva kakve su se posljednji put u nas pisale pedesetih godina i bile su svojevrsni dug ideji i poetici socijalističkoga zajedništva, a možda i kao roman u stihovima. S tim da je vrlo teško u mahu pročitati više od jedne, dvije, možda i tri pjesme.Početne koordinate mala su studija porodičnih vjerovanja. Svaka prava obitelj, rod i porodica imaju nekoliko pripovijesti oko kojih se okupljaju i koje se nasljeđuju s generacije na generaciju, sve do trenutka u kojem niz vanjskih događaja, selidbi sa sela u grad, iz zemlje u zemlju, iz jezika u jezik, te ratova, razvoda, poplava i požara, ili komfornih i mondenih preživljavanja, ne dovedu do toga da porodično vjerovanje ili porodična mitologika ne izgube smisao, emocionalni sadržaj i razlog, i ne budu zaboravljeni. Monika Herceg konstruira jednu porodičnu mitologiju, rastvara je i komentira. I pritom piše svoju veliku i neprekinutu pjesmu.” – Miljenko Jergović
    Show book
  • Vezuvska vrata - cover

    Vezuvska vrata

    Neda Miranda Blažević-Krietzman

    • 0
    • 2
    • 0
    Već na samome početku Vezuvskih vrata, u citatima ponad pjesama ili pak kao njihovi izravni anti/junaci (Pound, Claudel, Raškaj) javljaju se umjetnici koji su oduvijek – i ne svojom voljom – hodili onim najopasnijim putevima na tankoj, paučinastoj niti između "ludila" i genijalnosti, dok se autorica izravno angažira na strani njihove ljudske i umjetničke genijalnosti, a proizvodnju ludila pripisuje općoj percepciji i načinu funkcioniranja njihove neposredne životne okoline i njezina psihoepistemološkoga polja. Bilo kako bilo, zar biti umjetnikom ne znači i upravo to – vidjeti stvari nekako drukčije, iz kuta i iza vrata svakodnevne, rutinirane percepcije – biti, dakle, "za njih" uvijek pomalo "uza/lud"?  Ispred kojih vrata treba čekati prostore vlastite, bar umjetničke slobode, svatko, naučio nas je Kafka, treba otkriti sam – Neda Miranda Blažević-Krietzman možda zna gdje su ključevi njezinih vrata i poziva i nas da naučimo gdje da pronađemo ona svoja.  Delimir Rešicki
    Show book