Other books that might interest you

• 

  Pijesku već oplakanom

  Tito Bilopavlović

  • 0
  • 2
  • 0

  Prva višestruko nagrađivana zbirka poezije Tita Bilopavlovića Pijesku već oplakanom nakon 40 godina u izdanju Frakture doživljava svoje faksimilno izdanje.  Pjesnik Tito Bilopavlović jedan je od najboljih hrvatskih suvremenih pjesnika, a to pjesme u ovoj zbirci bez dvojbe potvrđuju. Od svoje prve zbirke do današnjih dana Bilopavlovićev pjesnički rukopis prepoznatljiv je i jedinstven na hrvatskom pjesničkom parnasu. Pijesku već oplakanom u ovom izdanju u ukupno 500 primjeraka od kojih je 100 numeriranih svim ljubiteljima poezije daje mogućnost da se iznova uvjere u vrhunske domete Bilopavlovićeve poezije koja nije ništa izgubila na svježini, već je dapače kao dobro vino još i bolja.

  Show book

• 

  Uronjeni

  Žarko Paić

  • 0
  • 1
  • 0

  Nova zbirka poezije Žarka Paića otkriva izvanredan autorov poetski svijet u kojem se na najneposredniji i najjasniji način spajaju njegova filozofska razmišljanja, post-punk poetika i jasna etička komponenta. Poezija Žarka Paića ipak prije svega i nadasve progovara o slobodi i čežnji za njom, a Paić u stihovima daje inovativne, snažne slike i čitatelja ostavlja da nad stihovima razmišlja, da im se vraća i da ih iznova čita i citira.

  Show book

• 

  Dok ti oči ne dogore

  Dinko Telećan

  • 0
  • 0
  • 0

  Poezija Dinka Telećana posjeduje ponešto od istinske nadrealnosti i nadrealizma kao danas, znam da posve oksimoronski zvuči, kanonske povijesne avangarde. I u tome je možda doslovna začudnost knjige poezije Dok ti oči ne dogore — brza, ritmična mjesta sraza onoga “nad” i onoga “realnoga”, da ne napišem stvarnosnoga. Taj magični sudar karakteristika je ove knjige, koju odlikuje krajnja konceptualna domišljenost. Njezino vezivno tkivo čine i mnogi motivsko–tematski, što eksplicitni, što implicitni kronotopi, od kojih je ponajbitniji — drvo javora (i ne samo za Stradivarijeve violine). Oni knjizi Dok ti oči ne dogore daruju istinsku poetsku ljepotu i bogata asocijativna polja na putovanju raznim prostorima. Ali i ne samo prostorima jer Dinko Telećan nadahnuto u svojim stihovima putuje i kroz vrijeme, tražeći uvijek ono što ne smije biti izostavljeno na rubu riječi/stiha.Delimir Rešicki

  Show book

• 

  Vertigo

  Branko Maleš

  • 0
  • 1
  • 0

  Maleš u Vertigu piše o radosti života, pa ma koliko u njemu bilo samoprogutano i hermetične crne žuči, koja nikada neće odgonetnuti za čim to, zapravo, toliko pati ako već ne - za životom samim. Jer, ako je ono doista melankolično duboko podsvjesno i prilično neiskazivo, ne čuvaju li još jedino upravo podsvijest* i poezija kao njezin povremeni jezik, onda kada je sve postalo virtualno, zapravo, izgubljeno stvarno - život sam, pa ma kakav on bio.  * O podsvijesti kao jedinoj čuvateljici posljednjega mosta k istinskome jedinstvu čovjeka i prirode sjajno je pisao Bela Hamvas, čovjek koji je također obožavao život za život i trešnjino stablo pretpostavio svakoj metafizici  

  Show book

• 

  dovoljni razlozi - i druge pjesme

  Dinko Telećan

  • 0
  • 0
  • 0

  Rasute geografske lokacije, kilometri proputovani riječima, ali i stalna razigranost tih istih riječi koje se iz pjesme u pjesmu ne pristaju pokoriti nikakvom pravilu ni biti unutar modernih tokova jedna su od mnogih vatri ove pjesničke zbirke. Tako se one kreću od otoka do dalekih gradova, postavljaju usred knjige cijeli jedan šumski proplanak, promišljaju pomičući se kroz prostor svoje vlastito vrijeme i (ne)bitnost, ali i neke aktualne događaje. Bitno je reći: ni pjesme ne pristaju biti uniformne, svaka traži vlastiti identitet, koji na kraju knjige i posuđuje, pa tako Telećanove riječi hodaju tuđim pjesmama, ponekad i doslovno. U svemu tome otkriva se umijeće Dinka Telećana: on može zagrliti riječima i pokazati nam horizont poezije na drugom kraju svijeta, provući kroz te stihove smijeh i kritiku tumora društva, ali ostati pjesnički čvrsto na zemlji dajući nam jasan znak svog snažnog korijena: autoriteti su isti / ptice nebeske / i ljiljani poljski. – Monika Herceg

  Show book

• 

  Kod nas više nema kanibala

  Ottó Fenyvesi

  • 0
  • 0
  • 0

  Kada se dakle reference s nasljeđem svih istinskih srednjoeuropskih i inih estetskih i svjetonazorskih vrijednosti kalami s “divljim” rock-nasljeđem, a k tomu i izvanredno “mimetizira” bogato životno i svako drugo iskustvo toga gologa trajanja u jednoj posve licemjernoj zemlji koja se na kraju ugušila u moru vlastite krvi, a sve to dodatno garnira i dirljivom demontažom recentoga svakodnevlja u jednoj globalno obesmišljenoj virtualnoj ne/stvarnosti, dobiva se bar osnovni tlocrt pjesništva Otta Fenyvesija. Sklopiti sve te tematske različitosti u jedinstveni diskurzivni sklop umijeće je samo velikih pjesnika. Jer, vratimo se na početnu tezu, odnosno rock kao glazbu i silno važno motivsko gorivo Fenyvesijeve poezije, ne treba nikako smetnuti s uma da njegove stihove nipošto nije napisao zaljubljenik u zabit i osamu, nego, prije svega, urbani pjesnik kojemu himna zasigurno nije bila neka malovaroška tužaljka, nego primjerice “Street Fighting Man” Rolling Stonesa!(…) Poezija Otta Fenyvesija oduvijek čuva mogućnost onoga jednoga maloga, ali još uvijek preostaloga i otvorenoga puta za sve što štiti elementarnu ljudskost i cijeli registar ljudskih emocija komprimiranih u pjesnički tekst. Notorni Martin Heidegger dirljivo je pisao o “tajni poljskoga puta”, već vidno umorni Jim Morrison u “Američkoj molitvi” šamanski recitirao “We used to belive/In the good old days / Will still recive/In little ways / The Things of Kidness...” “Jedan gram je poezija. Dva su utopija”, piše Ottó Fenyvesi u svojim opet antologijskim stihovima, koji komotno mogu stajati kao moto u svim izborima recentnoga europskoga pjesništva. Delimir Rešicki

  Show book