Junte-se a nós em uma viagem ao mundo dos livros!
Adicionar este livro à prateleira
Grey
Deixe um novo comentário Default profile 50px
Grey
Assine para ler o livro completo ou leia as primeiras páginas de graça!
All characters reduced
Save Our Souls ili Sve o Srbima - cover
LER

Save Our Souls ili Sve o Srbima

Dušan Miklja

Editora: Agencija TEA BOOKS

  • 0
  • 0
  • 0

Sinopse

Knjiga SOS (Save Our Souls ili Sve o Srbima) je jedinstven mozaik, sačinjen od stotinak samostalnih kratkih tekstova, brižljivo izbrušenih minijatura, koje ovako sklopljene u jedinstvenu i dobro strukturisanu celinu, predstavljaju odgovor mislećeg čoveka na novonastale probleme i teškoće svog prekretničkog vremena.
Svi Mikljini mini-eseji imaju svoju strogu, dobro promišljenu logičnu i složenu kompoziciju. Oni započinju nekim vešto odabranim detaljem, neobičnim, duhovitim poređenjem ili kakvom zanimljivom pričicom, s uvek istim ciljem: da zagolicaju radoznalost čitaoca i njegovu pažnju prikuju za dalji tekst. U središnjem delu ogleda razgovetno i jasno se iznosi osnovna teza, postavka, stav, a onda se koncizno i precizno, racionalnim i iskustvenim argumentima potkrepljuje izneto mišljenje. Najzad, u završnom delu, sledi efektan kraj, poenta u vidu duhovitog ironičnog zaključka ili dobro sročene poruke.
Disponível desde: 16/12/2017.

Outros livros que poderiam interessá-lo

  • Preko puta - istina - cover

    Preko puta - istina

    Andrija Terzic

    • 1
    • 7
    • 0
    Reč autora:
    Roman se rodio u Holandiji, prilikom jedne moje velike bitke. Bitke sa samim sobom. Da mi je neko sedam dana pre početka te bitke, negde tamo u februaru 2013. godine rekao da ću danas pisati uvodnu reč svog romana, možda bi mu se nasmejao u lice. To dokazuje da se roman, kao i moje pisanje, odjednom neplanirano dogodilo.
    Zahvaljujem se svima koji su mi pomogli na ovom putu. Načini njihove pomoći se razlikuju, ali srca su ista. Rečenica koju upravo čitate sadrži njihova, na ovom papiru nevidljiva imena, ali ona su vidljiva samo onome kome je vazno da budu vidljiva. Meni. I od srca im hvala za sve . Hvala i onima koji mi nisu pomogli, a trebalo je. Zapravo, njima najviše hvala.
    "Vreme koje ste na bilo koji način proveli izolovani, a pametno ga iskoristili, bez obzira što drugi pretpostavljaju da ste ga izgubili, jeste najbolje moguće vreme."
    (A.T. 15.06.2013. Amsterdam)
    Ver livro
  • Белешке о веселишту - cover

    Белешке о веселишту

    Borislav Radosavljević

    • 0
    • 1
    • 0
    Ideja o osnivanju Festivala Dani komedije rodila se, verujem, spontano posle brojnih manifestacija održanih povodom proslave šest vekova od prvog pismenog pomena imena Jagodine u okviru kojih je glavna zvezda bio komičar Miodrag Petrović Čkalja. Popularni Jovanča iz filma Put oko sveta bio je na vrhuncu popularnosti i u Jagodini je dočekan kao idol. Ta činjenica je svakako pokrenula misao da je veliki Nušić zauvek obeležio Jagodinu ovim likom, da je preko njega ona izašla iz učmale provincijske anonimnosti, i da zato treba na svaki način da ga neguje i podržava, a preko njega i komediju uopšte.
     
    U to vreme bio sam urednik za kulturu u listu Novi put i pisao o svim događajima vezanim za početke Dana komedije. Godine 1973. prvi put sam o svim predstavama napisao kraći prikaz i to objavio u Novom putu kao dodatak izveštaju o održavanju Festivala. Nameravao sam da to činim svake godine, ali sam imao prilike da to ponovim još samo sledeće, 1974, jer sam posle toga na dugi niz godina bio sklonjen iz novinarstva i sa Festivala. U novinarstvo sam se vratilo posle pet godina, a na Festival, kao izveštač, posle punih deset.
     
    Zašto sam sa Festivala bio sklonjen pet godina duže, za to postoje bar dva razloga. Komedija je po prirodi stvari uvek imala i jednu satiričnu notu koja se, kako god okreneš, svodila na žaoke upućene savremenom, aktuelnom trenutku. Tako je festivalska dvorana često bivala, sred sveopšteg ćutanja, jedna slobodna i glasna pričaonica iz koje su na sve strane vrcale duhovite opaske na razne gluposti političara i moćnika. Mnogi od njih sedeli su u prvom redu i smejali se kiselo praveći se da se to ne odnosi na njih. Zato su ti moćnici imali šizofren odnos prema Festivalu: želeli su da on bude dobar i uspešan, da se igraju najbolje komedije, ali i da se zabrani neka „nepodobna“ predstava, a ako to nije moguće – da se izbegne rasprava o njoj, da se priguši i prikrije. Da sve ostane u malom, zatvorenom prostoru. Sloboda umetnosti, ali i nezatalasano more tekovina socijalizma. Zato izveštači nisu mogli da budu nelojalni i nepouzdani novinari, sa manjkom autocenzure, za kakvog sam ja smatran tada. Moji novinarski zadaci tada bili su plaćene privredne reportaže i izveštavanje sa sindikalnih i samoupravnih sastanaka na kojima se mnogo govori a malo odlučuje.
     
    Drugi razlog je mogao biti što je Festival bio prestižan društveni događaj u malom gradu na koji se dolazilo da se bude viđen. Festival su još uvek otvarali političari visokog ranga, a domaća elita zauzimala je prva dva (besplatna) reda. Novinari su, na naki način, kao „društveno-politički radnici“, bili „prateći vokali“ te elite. Meni, posle sukoba sa tom elitom, razume se, nije tu moglo biti mesta.
     
    Kad je vremenom sve to bilo prevaziđeno i kad sam opet počeo da izveštavam sa Festivala, naišli su prekidi zbog funkcija koje sam obavljao. Četiri godine bio sam glavni i odgovorni urednik lista, a nešto kasnije dve godine direktor Radio-novinske ustanove. Opis poslova na tim funkcijama nije dopuštao izveštavanje sa Festivala.
     
    Ipak, u dugom trajanju Dana komedije, nakupilo se jedanaest godina u kojima sam bio marljivi izveštač ne samo za list Novi put, već i za Radio-Jagodinu, Radio-Beograd i mnoge lokalne radio stanice u Srbiji koje su imale interesa da prate jagodinski Festival. Kritički prikazi tih osamdesetak predstava odigranih u takmičarskom žaru pred festivalskom publikom u Jagodini, sakupljeni u ovoj knjizi, mogu biti mali plamičak koji će, u daljem proticanju vremena, bacati malo svetla na moćan kreativni trag koji je ovaj Festival zračio oko sebe.
    Ver livro
  • Izdanci Šumadije - cover

    Izdanci Šumadije

    Milica Jakovljević Mir-Jam

    • 1
    • 9
    • 0
    U vreme kada moderna književnost doživljava svoj procvat, između dva svetska rata, Milica Jakovljević Mir-Jam pisala je svoje romane u tradicionalističkom maniru... Ovi romani i danas plene pažnju široke čitalačke publike. Njena sabrana dela štampana su mnogo puta, ali da bi bila kompletna nedostajala im je knjiga Izdanci Šumadije, koja dosad nije štampana. Spisateljica nije stigla da u svoju autobiografsku prozu unese sve što je nameravala, nije stigla da je stilski dotera, ali to ne umanjuje vrednost ovog teksta, koji nam pored iscrpne autorkine biografije, nudi i brojne podatke o palanačkom životu, o životu pod austrougarskom okupacijom, o starom Beogradu.
    Ver livro
  • Stendal - cover

    Stendal

    Štefan Cvajg

    • 0
    • 0
    • 0
    Malo je onih koji su više lagali i strastnije mistifikovali svet od Stendala, malo je onih koji su bolje i temeljitije iskazali istinu.
    Bezbrojne su njegove maskarade i zavođenja na pogrešan put. Prva se pojavljuje još pre nego što se otvori knjiga na njenom omotu, u predgovoru, jer Stendal, kome je pravo ime Anri Bejl, nikada ne priznaje jednostavno i prosto svoje ime. Čas svojevoljno sebi nadeva plemićku titulu, čas se presvlači kao „Sezar Bombe“ ili svojim inicijalima A.B. dodaje neko tajanstveno A.A., iza koga niko živ ne bi mogao da otkrije ono sasvim skromno ancien auditeur, što znači: bivši državni vojni sudija. Pisac se samo u pseudonimu, u lažnom predstavljanju oseća sigurnim. Tako se jednom prerušava u austrijskog penzionera, drugi put u ancien offider de cavalerie, a najradije imenom Stendal, koje je za njegove zemljake zagonetno (prema jednom pruskom gradiću koji je postao besmrtan usled njegove karnevalske ćudi). Napiše li negde kakav datum, možete se zakleti da nije tačan, a ispriča li u predgovoru Parmskog kartuzijanskog manastira da je ta knjiga napisana 1830, i to hiljadu dvesta milja daleko od Pariza, onda to lakrdijaštvo ne menja stvar da je ovaj roman, u stvari, napisao 1839, i to usred Pariza. I u stvarnosti se ove protivrečnosti veselo sapliću međusobno. U svojoj autobiografiji pompezno izveštava da se borio na bojištima kod Vagrama, Asperna i Ajlaua; nijedna reč od toga nije istinita, jer njegov dnevnik nepobitno dokazuje: u to isto vreme on je udobno sedeo u Parizu. Nekoliko puta govorio je o nekom dugačkom i važnom razgovoru s Napoleonom, ali, o sudbine! u sledećoj svesci čitamo mnogo verodostojnije priznanje: „Napoleon nije razgovarao s budalama kao što sam ja.“ Tako moramo kod Stendala svaku pojedinu tvrdnju da primimo s rezervom, a posebno valja biti nepoverljiv prema njegovim pismima, na koja on – navodno, iz straha od policije – načelno, pogrešno stavlja lažne datume i svaki put ih potpisuje drugim pseudonimom. Šeta li se lagodno u Rimu, sigurno će kao mesto otpreme pisma da navede Orvijeto, a piše li, navodno, iz Bezanosa, onda je toga dana verovatno bio u Grenoblu. Pokatkad je godinu, većinom mesec, navodno, pogrešio da bi izazvao zabludu, a gotovo redovno potpis je lažan. To, međutim, nije bio samo strah, kao što neki misle, od crnog kabineta austrijske policije koji ga je terao na takvo ludiranje, već urođena, iskonska žudnja za blefiranjem, zapanjivanjem, pretvaranjem i sakrivanjem. Stendal majstorski vitla mistifikacije i pseudonime kao svetlucavi floret oko svoje sopstvene ličnosti, samo da mu se neki radoznalac ne bi suviše približio i nikada nije krio ovu svoju strastvenu sklonost prema nasađivanju i intrigiranju. Kada ga je jednom neki prijatelj ogorčeno okrivio da je bezočno lagao, beleži on sasvim mirne savesti na ivici toga optužujućeg pisma: vrai – „to je tačno!“ Vedra čela i sa ironičnim zadovoljstvom, unosi on s prevarom u svoje službene dokumente lažne godine službovanja, izjave lojalnosti čas prema Burbonima, čas prema Napoleonu, i u svim njegovim spisima, štampanim i privatnim, vrve takve netačnosti kao riblja ikra u močvari. Ali poslednja njegova mistifikacija je rekord u lažljivosti i, na njegovu kategoričnu želju u testamentu, urezana je čak u mermer na njegovom nadgrobnom spomeniku, na groblju na Monmartru. Tamo još i danas može da se pročita to dovođenje u zabludu: Arigo Bejl, Milanac, kao znak poslednjeg počivališta čoveka koji je na dobrom francuskom jeziku kršten kao Anri Bejl i koji je (što ga posebno ljuti) rođen u gorkom provincijskom gradu Grenoblu. Čak i pred smrt je želeo da se pojavi pod maskom: i pred njom je hteo da se romantično maskira.
    Ver livro
  • Blago cara Radovana - cover

    Blago cara Radovana

    Jovan Ducic

    • 0
    • 1
    • 0
    Knjiga o sudbini.
    Svi ljudi znaju da ima u životu još uvek jedno zakopano blago za svakog od njih. Svi ljudi kopaju: svi ljudi od akcije, od poleta, od sile, od vere u život i u cilj, i od vere u neverovatno i u nemogućno. Svi traže i vape za carem tog večnog nespokojstva i večnog traganja. Svet bi nestao da nema tog cara, i oslepio bi da ne sija u pomrčini njegovo naslućeno blago...
    Knjiga mudrosti i lepote velikog srpskog pesnika, jedno od najčitanijih dela srpske književnosti. Riznica poetičnih filozofskih razmatranja o sudbinskim temama koje zaokupljaju svakog čoveka. Izvor znanja i životnog nadahnuća.
    Ver livro
  • Magelan - cover

    Magelan

    Štefan Cvajg

    • 0
    • 0
    • 0
    Ali uvek kad se jedan čovek ili jedan narod odvažno poduhvati zadatka koji prevazilazi njegove stvarne mogućnosti, povećavaju mu se i snage do jačine nikada neslućene: nikada, možda, nijedna nacija nije na veličanstveniji način sažela u jedan jedini pobednički trenutak svoje snage kao Portugal na prelomu petnaestog veka; odjednom ova zemlja stvara ne samo svoga Aleksandra, svoje Argonaute u licu Albukerka, Vaska da Game i Magelana nego i u licu Kamoensa, svoga Homera, u licu Baruša, svoga Livija. Naučnici, arhitekti, veliki trgovci niču preko noći. Za jedan nezaboravan svetski čas Portugal je prva nacija Evrope, predvodnik čovečanstva...
    Ver livro