Join us on a literary world trip!
Add this book to bookshelf
Grey
Write a new comment Default profile 50px
Grey
Subscribe to read the full book or read the first pages for free!
All characters reduced
Белешке о веселишту - cover

Белешке о веселишту

Borislav Radosavljević

Publisher: Književna radionica Rašić

  • 0
  • 1
  • 0

Summary

Ideja o osnivanju Festivala Dani komedije rodila se, verujem, spontano posle brojnih manifestacija održanih povodom proslave šest vekova od prvog pismenog pomena imena Jagodine u okviru kojih je glavna zvezda bio komičar Miodrag Petrović Čkalja. Popularni Jovanča iz filma Put oko sveta bio je na vrhuncu popularnosti i u Jagodini je dočekan kao idol. Ta činjenica je svakako pokrenula misao da je veliki Nušić zauvek obeležio Jagodinu ovim likom, da je preko njega ona izašla iz učmale provincijske anonimnosti, i da zato treba na svaki način da ga neguje i podržava, a preko njega i komediju uopšte.
 
U to vreme bio sam urednik za kulturu u listu Novi put i pisao o svim događajima vezanim za početke Dana komedije. Godine 1973. prvi put sam o svim predstavama napisao kraći prikaz i to objavio u Novom putu kao dodatak izveštaju o održavanju Festivala. Nameravao sam da to činim svake godine, ali sam imao prilike da to ponovim još samo sledeće, 1974, jer sam posle toga na dugi niz godina bio sklonjen iz novinarstva i sa Festivala. U novinarstvo sam se vratilo posle pet godina, a na Festival, kao izveštač, posle punih deset.
 
Zašto sam sa Festivala bio sklonjen pet godina duže, za to postoje bar dva razloga. Komedija je po prirodi stvari uvek imala i jednu satiričnu notu koja se, kako god okreneš, svodila na žaoke upućene savremenom, aktuelnom trenutku. Tako je festivalska dvorana često bivala, sred sveopšteg ćutanja, jedna slobodna i glasna pričaonica iz koje su na sve strane vrcale duhovite opaske na razne gluposti političara i moćnika. Mnogi od njih sedeli su u prvom redu i smejali se kiselo praveći se da se to ne odnosi na njih. Zato su ti moćnici imali šizofren odnos prema Festivalu: želeli su da on bude dobar i uspešan, da se igraju najbolje komedije, ali i da se zabrani neka „nepodobna“ predstava, a ako to nije moguće – da se izbegne rasprava o njoj, da se priguši i prikrije. Da sve ostane u malom, zatvorenom prostoru. Sloboda umetnosti, ali i nezatalasano more tekovina socijalizma. Zato izveštači nisu mogli da budu nelojalni i nepouzdani novinari, sa manjkom autocenzure, za kakvog sam ja smatran tada. Moji novinarski zadaci tada bili su plaćene privredne reportaže i izveštavanje sa sindikalnih i samoupravnih sastanaka na kojima se mnogo govori a malo odlučuje.
 
Drugi razlog je mogao biti što je Festival bio prestižan društveni događaj u malom gradu na koji se dolazilo da se bude viđen. Festival su još uvek otvarali političari visokog ranga, a domaća elita zauzimala je prva dva (besplatna) reda. Novinari su, na naki način, kao „društveno-politički radnici“, bili „prateći vokali“ te elite. Meni, posle sukoba sa tom elitom, razume se, nije tu moglo biti mesta.
 
Kad je vremenom sve to bilo prevaziđeno i kad sam opet počeo da izveštavam sa Festivala, naišli su prekidi zbog funkcija koje sam obavljao. Četiri godine bio sam glavni i odgovorni urednik lista, a nešto kasnije dve godine direktor Radio-novinske ustanove. Opis poslova na tim funkcijama nije dopuštao izveštavanje sa Festivala.
 
Ipak, u dugom trajanju Dana komedije, nakupilo se jedanaest godina u kojima sam bio marljivi izveštač ne samo za list Novi put, već i za Radio-Jagodinu, Radio-Beograd i mnoge lokalne radio stanice u Srbiji koje su imale interesa da prate jagodinski Festival. Kritički prikazi tih osamdesetak predstava odigranih u takmičarskom žaru pred festivalskom publikom u Jagodini, sakupljeni u ovoj knjizi, mogu biti mali plamičak koji će, u daljem proticanju vremena, bacati malo svetla na moćan kreativni trag koji je ovaj Festival zračio oko sebe.
Available since: 03/21/2016.

Other books that might interest you

  • Preko puta - istina - cover

    Preko puta - istina

    Andrija Terzic

    • 1
    • 7
    • 0
    Reč autora:
    Roman se rodio u Holandiji, prilikom jedne moje velike bitke. Bitke sa samim sobom. Da mi je neko sedam dana pre početka te bitke, negde tamo u februaru 2013. godine rekao da ću danas pisati uvodnu reč svog romana, možda bi mu se nasmejao u lice. To dokazuje da se roman, kao i moje pisanje, odjednom neplanirano dogodilo.
    Zahvaljujem se svima koji su mi pomogli na ovom putu. Načini njihove pomoći se razlikuju, ali srca su ista. Rečenica koju upravo čitate sadrži njihova, na ovom papiru nevidljiva imena, ali ona su vidljiva samo onome kome je vazno da budu vidljiva. Meni. I od srca im hvala za sve . Hvala i onima koji mi nisu pomogli, a trebalo je. Zapravo, njima najviše hvala.
    "Vreme koje ste na bilo koji način proveli izolovani, a pametno ga iskoristili, bez obzira što drugi pretpostavljaju da ste ga izgubili, jeste najbolje moguće vreme."
    (A.T. 15.06.2013. Amsterdam)
    Show book
  • S Kosova na sinje more - cover

    S Kosova na sinje more

    Branislav Nušić

    • 0
    • 0
    • 0
    „... Kad nastanu jesenji dani, na Kosovu svako jutro legne magla koja se postepeno razređuje što se sunce više penje, pa kad se ona sasvim razbije, nastane najlepši dan. Tih dana, izjutra je studeno te se čovek mrzne a na podne je žega nesnošljiva.
    Jednoga od tih dana početkom meseca avgusta, krenem se u četiri sata izjutra iz Prištine na put s Kosova na Sinje more, kako sam ga i u naslovu ovih mojih beležaka označio.
    U Prištini još sve spava. Kapci na dućanima su spušteni i debelim katancima zakopčani za ćepenke. Pogde i gde samo kafedžija već otvorio kapak na svome malom dućančetu okićenom džezvicama razne veličine, izneo na sokak mangal pun uglja pa ga, još sanjiv, raspaljuje mašući metlom. Tamo dalje, pred hanom, uspremaju se putnička kola; kočijaš vezuje kanapom nešto na dizginama što se sinoć prekinulo, a prljavo hansko momče donosi pune kofe i pljuska točkove na kolima da spere blato, što su ga kola juče ponela s puta. Psi, one gomile sokačkih pasa sa orijenta koji kad nastanu hladne noći spavaju pribijeni jedno uz drugo na kaldrmi, već su počeli da se razmotavaju iz tih svojih klupčadi i da se protežu očekujući, sa opravdanom nestrpljivošću, da se otvore kasapnice. Na onoj česmi na ćošku, umiva se jedan hodža i pere noge brižljivo kao i lice da se zatim popne na visoko minare i jasnim, zvonkim glasom, oglasi prvi jutarnji pozdrav Bogu...“
    Show book
  • Zelene voćke - cover

    Zelene voćke

    Violeta Greg

    • 0
    • 0
    • 0
    Zelene voćke su književni portret seoskog života u komunističkoj Poljskoj sedamdesetih i osamdesetih godina 20. veka, predstavljen iz perspektive devojčice Viole. Devojčica živi u selu, vaspitavana je u duhu dobre katoličke devojke, a njena stvarnost protkana je maštom, bajkama i sujeverjem. Viola ima dve velike strasti: sakupljanje etiketa s kutija šibica i slikanje. Talenat za slikanje odvešce je do takmičenja na kom se predstavlja crtežom Moskve, koji neocekivano postaje predmet kontroverzi. Otkriće se da selo u kom Viola odrasta krije mnoge tajne i da se nad sudbinom stanovnika nadvija i nemačka i sovjetska senka.Violeta Greg piše bogatim stilom, melodično i na pravi način dočarava vernu sliku rodne Poljske u veoma burnim vremenima.
     
    „Toplo i neobično subverzivno.”
     
     Tajms literari saplement
     
    „Delo napisano majstorski i s puno šarma.”
     
    Sirkus rivju
     
    „Dragulj.”
     
    Gardijan
    Show book
  • Krpljenje paučine - cover

    Krpljenje paučine

    Dušan Miklja

    • 0
    • 0
    • 0
    Roman koji nikoga neće ostaviti ravnodušnim a obnavlja večno razarajuće pitanje da li smo saznali sve što je važno o najbližima? Da li smo se – za života – dovoljno ispričali? Da li je, drugim rečima, moguće naknadno „popunjavanje praznina“, makar kao oživotvorenje „lične utopije“.
    Roman Krpljenje paučine opisuje dirljiva nastojanja sina da obnovi pokidane niti porodičnog tkanja, da ponovo uspostavi sudbinske važne pojedinosti očevog života, da naknadno složi kockice jedne mučeničke ali i izuzetne sudbine u mučnome vremenu kada je porodica bila jedino utočište i odbrana od političkog i svakog drugog nasilja.
    „U neumoljivom  preispitivanju pisac se – poput Danila Kiša – u potrazi za ocem, koji je za života češće bio odsutan nego prisutan, kreće stazom bolnih uspomena sve do okrutnog saznanja da se ono što je bilo ni na koji način osim u sećanju i priči ne može oživeti i izmeniti.“
    (Iz recenzije Milete Aćimovića Ivkova)
    „Stapajući mozaik jedne tragične sudbine, mereći i opštost i detalj na najosetljivijem tasu, pisac je u romanu Krpljenje paučine podigao spomenik bezmernoj ljudskoj patnji i stradanju.“
    (Rada Saratlić, Politika)
    Show book
  • Suvereni Srbije - cover

    Suvereni Srbije

    Elena Vakaresku

    • 0
    • 0
    • 0
    Poglavlje iz knjige Elene Vakaresku „Kraljevi i kraljice koje sam poznavala“(1904), u kojem se govori o kralju Milanu Obrenoviću, kraljici Nataliji, kralju Aleksandru Obrenoviću i Dragi Mašin.
    Show book
  • Stanice u vremenu - cover

    Stanice u vremenu

    Nada Marinković

    • 0
    • 0
    • 0
    Nada Marinković danas slovi kao jedan od najboljih jugoslovenskih putopisaca. Ako ijedna, onda će baš ova njena knjiga taj renome neporecivo dokazati i potvrditi.
    Stanice u vremenu, zapravo tri opsežna zapisa, o Sovjetskom Savezu, Gvineji, i Kambodži, nisu beleške dokona putnika isključivo željna atrakcija što ih neka zemlja pruža, nego je reč o delu koje čitaoca upućuje u tajne sveukupnog života tih zemalja, u njihovu sadašnjost i prošlost, u njihove krajolike i gradove, u njihovu civilizaciju i njihovu kulturu. Sve te komponente, nužne da bi se život jednoga naroda sagledao u svoj njegovoj kompaktnosti, Nada Marinković ponajčešće iskazuje kroz osobe koje na svojim putovanjima susreće i s kojima razgovara.
    Polazeći od činjenice da je čovek istorijsko biće i da je u njemu sadržano sve ono što ga okružuje i u čemu stvaralački učestvuje, autorka uspeva da, portretišući najrazličitije ličnosti, opisujući pejzaže i spomenike, tragajući za prošlim u onom što je danas, ovu istinu sintetizuje u dokumentovan i ujedno umetnički izražaj.
    Prostranstva Sovjetskog Saveza, žarku Gvineju, daleku Kambodžu, zemlje koje prosečan Evropljanin poznaje slabo ili nikako, Nada Marinković, zahvaljujući svojoj zamašnoj kulturi, opažačkim sposobnostima i snazi pravog pisca umetnika, otkriva i tumači do te mere jasno i plastično da nam se učini kako smo te krajeve i mi sami zajedno s njom proputovali i videli. Pričajući na primer o Kambodži, o geografskim i klimatskim specifičnostima te zemlje, o njenoj drevnoj i nadasve bogatoj kulturi, o njenoj religiji i umetnosti, o minulom i sadašnjem vremenu, autorka naprosto uspeva da portretiše čitav jedan narod, učiniti ga čitaocu bliskim i jasnim sa svim onim što u njemu kao njegova odlika počiva, uspeva da iskaže ono čime je uslovljeno njegovo narodno biće. A susreti sa znamenitim ljudima dotičnih zemalja, s velikim umetnicima, naučnicima i državnicima daju ovoj knjizi još i vrednost nesvakidašnjeg dokumenta.
    Nada Marinković ume da odabere: kazuje o onome što je najzanimljivije i najznačajnije; zna ova spisateljica, uz to, da zauzme i vlastiti stav prema činjenicama koje saopštava, pa su Stanice u vremenu ne samo knjiga koja se rado čita zbog sadržaja nego je to ujedno i delo koje svedoči o stvaralačkoj snazi svoga tvorca.
     
    Show book