Tomaida
Branislav Nušić
Publisher: Klasika
Summary
Tomaida je drama u tri čina Branislava Nušića inspirisana istorijskim događajima.
Publisher: Klasika
Tomaida je drama u tri čina Branislava Nušića inspirisana istorijskim događajima.
Tešiš me roditeljskom ljubavlju. Oh, kad bih je imao! Jer, reci, može li mi ponuditi ljubav majka koja me ne sme glasno sinom nazvati; može li otac, kojega ne smem glasno ocem nazvati? Žedan sam uvek bio te ljubavi, ali u trenutku kad sam suve usne prineo njenom izvoru da je se nasrčem – izvor je usahnuo; u trenutku kad sam tu ljubav poznao, ja sam je izgubio, a ti me tešiš njom! Rastao sam prazne duše koja je od detinjstva žeđu gorela, lutajući kroz suve pustinje ne bi li se na izvor namerila. A kad sam našao izvor taj, svež i opojan, izvor koji bi mi žeđ zagasio i praznu dušu mi ispunio, i kad sam suve usne prineo tome izvoru, sudbina stade preda me i reče mi: „Ne, taj je izvor otrovan: ne, ta je ljubav greh!“Show book
Jovan Nikolić umjetnik je trostruke marginalne pozicije. Za jednu je krivo nasljedstvo, ono što je preuzeo od predaka, a što ga je, htio - ne htio, odredilo, i čemu je posvetio svoje prve knjige. Za drugu su krive političke neprilike, ono što mu je nametnula okolina, a što ga je, htio - ne htio, odredilo, i čemu je posvetio velik dio svog egzilantskog pisanja proteklih godina. Za treću je kriv on sam, ono što je sam sebi odredio kao poziciju dalje od svih i svega, i čemu je posvetio knjigu koju imate pred sobom. Ta je marginalna pozicija najvrjednija, upravo zbog tog čina slobode, vlastite odluke. S te pozicije Nikolić promatra svijet ne mireći se s njegovom prazninom. Njegove su pjesme potraga za magijom iza pojavnog. Ona nekada otvara vrata prema ljubavi, nekada prema misticizmu, nekada prema vrtlozima propadanja. I sve je to bolje od praznine. I sve na kraju mora stati u jednu jednostavnu čistu sliku. Tako i, za Nikolića, nikako drugačije. Mutne slike znakovi su vrludanja kroz meandre snoviđenja i zaumnih vizija. Jednostavne slike ljepote znak su umjetnikove jasne spoznaje; on jednostavno zna što ljepota jest. On je u pjesmama ne traži, nego je pjesmama saopćava, pa je, prema tome, njegova zbirka pjesama vrsta objave. A objava, s druge strane, traži otvoreno srce koje nositelju objave vjeruje. Ja Jovanu, da završim, vjerujem. Nebojša LujanovićShow book
Rambuko i Seni dve su drame norveškog nobelovca Juna Fosea. One su logičan sled posle drama koje su izašle u knjizi San i druge drame i otvorile biblioteku Papirna pozornica. Rambuko. Dvoje ljudi. Čekanje. Ona govori. On pokušava da razume. Ali šta je Rambuko? Ili ko je Rambuko? Drama Seni odvija se u apstraktnom pejzažu koji ponekad iznenadno poprima nove oblike. Vreme je neuhvatljivo. Narativ je skoro odsutan, a odnosi među likovima otkrivaju se postepeno. Emotivna sećanja izbijaju na površinu kao fizički vidljiva iskustva…Show book
Knjiga nespokoja je kaleidoskop glasova – začuđujuće skladni hor podvojenih ličnosti i heteronima velikog pesnika, duboko i uznemirujuće promišljanje života, lirika sumnji i strahova, sentimentalni vodič kroz metafizičku arhitekturu lisabonskih ulica, melanholija egzistencije jer, po rečima samog autora, „Fernando Pesoa, precizno govoreći, i ne postoji”. Teško je odrediti joj čak i književni vrstu; da li je u pitanju kontemplativna proza, tanana psihološka biblija tiho uznemirenih ljudi, epistolarni roman duše, poezija bez stiha, dnevnički zapis, filozofski eseji o prolaznosti? Ovo je knjiga zaglušujuće tišine gde svaki treptaj pesnikove duše odzvanja kao u praznoj crkvi razbijeni kristalni bokal u kome se mesto osveštanog vina nalaze tajne našeg pada. Knjiga nespokoja važi za kamen temeljac evropskog modernizma, to je knjiga na kojoj je Pesoa radio čitav život i nikada je nije završio ostavljajući svojim brojnim tumačima da joj pronađu početak i kraj, da je sa svakim novim izdanjem preuređuju kao nedokučivu slagalicu života, bez mogućnosti da dobiju tačnu i konačnu verziju. Pesoino vanvremensko delo upravo je to, neuhvatljiva istina stvari koja kao da nikada nije ni bila predodređena da se izgovori. Prevod s portugalskog: Vesna StamenkovićShow book
„Prečasni oče. Čuvajte ovaj paket što možete bolje, u njemu je budućnost i sreća jednoga meni najmilijega stvora, moga deteta. Vašoj dobroti poveravam i predajem ova dokumenta i molim vas da ih nikom, nikom ne dajete osim meni – meni samom, kad vam ih zatražim. U slučaju da ja poginem, onda predajte ova dokumenta samo onom licu, koje vam bude reklo da sam ga ja poslao, i koje vam izgovori reči...“Show book
U čemu je bio prestup ubijenih i prognanih ukrajinskih književnika s početka 20. veka? U zvaničnim izveštajima sa fabrikovanih suđenja oni su pretežno optuživani za pripreme terorističkih akcija protiv režima. Pod ovom optužbom pale su prve glave pesnika − Koste Burevija, Olekse Vliska, Hrihorija Kosinke i Dmitra Faljkivskog, 1934. godine (ukoliko izuzeti Hrihorija Čuprinku, koji je streljan 1921. godine). Takve su bile zvanične optužbe krvavog režima. U stvarnosti su ovi „teroristi”, naoružani perom, branili svoje pravo na originalni estetski pristup stvaralaštvu, drukčije rečeno, nisu se uklapali u predstavu o „novoj sovjetskoj umetnosti”.Show book