Other books that might interest you

• 

  Nesreća bez želja

  Peter Handke

  • 0
  • 0
  • 0

  “U nedjeljnom izdanju koruških Narodnih novina pod rubrikom razno mogla se pročitati sljedeća vijest: ‘U noći na subotu jedna je pedesetjednogodišnja domaćica iz mjesta A. (općina G.) počinila samoubojstvo, uzevši prekomjernu dozu tableta za spavanje.’ Prošlo je sedam tjedana otkako mi je majka umrla i ja bih se rado dao na posao, prije nego što se na sahrani još toliko snažna potreba da pišem o njoj pretvori natrag u onu tupu zanijemjelost, s kojom sam reagirao na vijest o njezinu samoubojstvu.”Ovako Peter Handke počinje svoje izvanredno djelo Nesreća bez želja, o životu i smrti svoje majke iz perspektive sina, ali i objektivna pripovjedača. Ova, po mnogima najvažnija Handkeova knjiga, koja ni nakon gotovo pola stoljeća nije izgubila na aktualnosti, oda je ženi koja je slobodu našla tek u smrti i nesumnjivi dokaz da je Peter Handke već tada pokazao talent vrijedan Nobelove nagrade.“Nesreća bez želja kratki je roman koji je na njemačkom objavljen 1972. i ključ je za razumijevanje biografije ovoga čovjeka i jedna od najsnažnijih i najstrašnijih knjiga koje čovjek ispisuje o sebi. Ona je tačka iz koje će, tridesetak godina zatim, započeti trend autobiografske, seberazarajuće europske proze. Koga zanima od čega je krenuo Karl Ove Knausgaard, neka pročita Nesreću bez želja.” – Miljenko Jergović“Dirljivo i divno napisano.” – Richard Locke, The New York Times Book Review“U Nesreći bez želja autor se konfrontira s majčinim samoubojstvom u priči koja je poput objašnjenja nekog sna koji se ponavlja.” – Chicago Sun – Times“Tajna ove tužne fabule jest u tome da je čovjek čita bez daha. To je uspjeh Handkeova izričaja, njegova žara i distance, ispletenih na najbolji umjetnički način.” – Ulrich Greiner, Die Zeit“Neću oklijevati da nazovem Nesreću bez želja Handkeovim najvažnijim, suštinskim djelom. Ovo je knjiga za koju trebate odvojiti vrijeme da je pročitate.” – Jørgen Herman Monrad“U remek-djelu o majčinu samoubojstvu Handke nam pokazuje kako je jezik zatvor u kojem u patrijarhalnome dobu žena nikad ne dobiva stvarno ‘ja’ da ga može ubiti.” – Simon Lund Petersen

  Show book

• 

  Radost

  Manuel Vilas

  • 0
  • 0
  • 0

  “Putem boli stigoh do radosti”, piše pjesnik José Hierro. Sve što smo voljeli i sve što smo izgubili, pretvorit će se u radost. U samoći hotelskih soba i zračnih luka, u gradovima koje posjećuje nakon velikog i neočekivanog uspjeha svoje posljednje knjige, pisac kojega smo upoznali u Ordesi Manuela Vilasa kreće u potragu za najneshvatljivijim i najsvetijim elementom svakog života – za radosti.Ali gdje se nalazi njegova? Je li u prošlosti, kojoj se opsesivno vraća, dozivan glasovima pokojnika, ili u sadašnjosti, s novom djevojkom i slavom, i sinovima koji se polako ali sigurno udaljavaju?Dok putuje i pokušava je pronaći – u valu oceana, u stroju za cijeđenje naranče, u košuljama koje nikada nisu dovoljno bijele – njegovim stalnim sugovornicima, duhovima majke i oca, pridružuje se treći: duboki mračni bas Arnolda Schönberga, njegova anđela depresije.Solarna i snažna, puna iznenadnih obasjanja i hrabrosti da se suoči s najtamnijim zakucima duše, Radost Manuela Vilasa pravo je slavlje života, knjiga velikog pisca našeg vremena, koji balansira između autobiografije i fikcije, i intimno uspijeva preobraziti u univerzalno.
   
  Znam dobro da sve izmišljam, znam da me ne čujete, znam dobro da se ništa nije dogodilo onako kako ja pričam, znam dobro da nije bilo toliko ljubavi, znam dobro da je sve bilo banalno, znam dobro da sam lud što izmišljam ovu ljubavnu priču, što izmišljam svoj život, koji nije kakav ga ja pričam, zato što ga zapravo priča Arnold, to nesnosno biće, a istodobno previše sjajno.
   
  “Manuel Vilas majstor je izmjene registara. Forma ga nikad ne obavezuje. Vješto iskače iz vremenskog toka. Piše kako mu dođe, ali tako da čitatelja zadrži u uvjerenju da tako treba i mora. Zašto pisci autofikcije tako često posežu za fragmentiranjem naracije? Zato što je život smrvljen, i zato što se većina njih, pogotovo onih dobrih, bave upravo tom smrvljenošću.” – Miljenko Jergović, Express 24 sata

  Show book

• 

  Gušterov rep

  Korana Serdarević

  • 0
  • 0
  • 0

  Prizori svakodnevice kojima smo svi okruženi tek su naizgled banalni – ispod svakoga od njih ključaju emocije, živi ljudi s ambicijama, željama, ljubavima, bojaznima... Samo najbolji pisci uspijevaju od svakidašnjih situacija stvoriti veličanstvene priče. Jedna je od takvih majstorica pripovijedanja Korana Serdarević, čije su priče napete poput strune te, savršeno ugođene, rezoniraju kristalno jasno i još dugo odzvanjaju u čitateljevu uhu.Gušterov rep govori o ženama i muškarcima zatočenima u svojim ulogama, iz kojih se tek poneki uspijevaju osloboditi i ostvariti svoje istinsko ja. Bilo da su zatočeni u labirintu birokracije, u tramvaju koji ih vodi u sigurnu smrt ili u vlastitoj prošlosti opterećenoj ratom ili nesrećom iz djetinjstva, junaci ovih petnaest pripovjedaka pokušavaju pronaći svoje mjesto u svijetu koji ih tjera na stalni izbor od beskraja mogućnosti.Gušteru rep može iznova narasti, no jednom proživljene traume ostavljaju ožiljke s kojima treba znati živjeti. Mračne i optimistične, pune životnosti i realnosti, priče Korane Serdarević otkrivaju tajne svjetove naših susjeda, prijatelja, rođaka i nas samih.“Još je bila spavala, a ja sam otvorio prozor, prebacio jednu pa drugu nogu, tiho doskočio i pobjegao. Ništa u meni nije bilo snažnije od potrebe da trčim što dalje, da prekinem svoje predugo zatočeništvo, da iznevjerim sve one kojima sam obećao da ću ostati, da ću izdržati. Noge su mi bile slabe od onoliko sjedenja i stajanja na mjestu, pa nisam trčao brzo, stopala su me pekla i teško sam lovio dah. Ipak, bio sam sve dalje.Sada je ljeto i sunce nema milosti. Tu je da grije i peče, koža postaje tamna i suha, a bore se slažu u napukle zrake. Ništa se ne pomiče i sve je težina. Ispred mene skvrčeno lišće i izgorjela trava. Ipak, ako se prignem bliže zemlji, ona miriše, zuji i cvrči.Danas obećavam sebi da ću ovo sjećanje koje me stišće unutar misli i tjera da uvijek iznova premotavam sve trenutke jednostavno zakopati. Izrezat ću to iz sebe i proći će, jer je sigurno da sve prolazi, da se lišće na vrućini mota prema svom centru, suši i otpada. A kad jednom nestane, opet će se razlistati neko proljeće.”

  Show book

• 

  Hotel Wartburg

  Zoran Žmirić

  • 0
  • 0
  • 0

  U romanu Hotel Wartburg Zoran Žmirić pripovijeda o jednoj naizgled sasvim običnoj obitelji, nesretnoj na svoj način. Kroz tu nesreću, na koju svaka obitelj ima svoje autentično pravo, pisac nas vodi automobilom marke Wartburg.Wartburg iz naslova romana prostor je naknadnog obračuna s ocem, lajtmotiv koji pokreće sjećanja na ključne situacije odrastanja i sazrijevanja u kojima glavni junak razrješava neraščišćene račune s roditeljem koji je često više bio vlasnik Wartburga nego roditelj. Dvotaktni motor, koji je zbog godine proizvodnje već odavno utihnuo, zaštektat će ponovno u memoriji pripovjedača kako bi jednom zauvijek raskrstio sa svime zbog čega je njegovo paljenje zvučalo kako treba jedino kad bi otac nekamo odlazio.Tim posljednjim paljenjem motora Wartburg je u pripovjedačevoj perspektivi napravio puni krug od teških uspomena do praštanja ocu koji to nije znao biti, ili je to bio onako kako je jedino znao i mogao. Za taj oprost Zoran Žmirić zalaže se ekonomičnim, naizgled škrtim jezikom koji pogađa točnu mjeru emocije koju mora izazvati kod čitatelja; čini to kratkim, gotovo filmskim sekvencama s dijalogom kao nosivim materijalom, prizorima koji obiluju nužnim emotivnim rezovima iz kojih progovara pravi omjer izgovorenoga i prešućenoga, gorčine i nježnosti, sjećanja i zaborava – vladajući jezikom i pričom onako kako znaju samo pisci u čiju ćemo književnost neupitno povjerovati, ne pitajući se jesu li ispisali fikciju ili fakciju.

  Show book

• 

  Boja tišine

  Elia Barceló

  • 0
  • 0
  • 0

  U noći kada je prvi čovjek sletio na Mjesec, mlada dizajnerica Alicija silovana je i ubijena nedaleko od obiteljskog imanja. Njezina sestra, svjetski poznata slikarica, osebujna i beskompromisna Helena Guerrero, nakon mnogo godina potpune otuđenosti od obitelji vraća se u Madrid. Želi pronaći krivca i zatvoriti nikad riješen slučaj sestrina ubojstva.Dok prati tragove i slaže mozaik mračnog misterija, Helena i ne sluti razmjere i opasnosti obiteljskih spletki. Nitko nije onaj za koga se predstavljao. Je li moguće da su tajne koje su pomno skrivali njezini otac i majka uništavale živote i utjecale na tijek Španjolskoga građanskog rata?
   
  Boja tišine maestralan je i napet triler, obiteljska i povijesna saga, detektivska priča, ali i djelo o ljubavi i strasti. Nevjerojatno uzbudljiv, potresan i emotivan, roman Boja tišine Elije Barceló, jedne od najvažnijih španjolskih autorica, pokazuje nam zašto je bitno da se suočimo s demonima prošlosti.

  Show book

• 

  A nikad na vrhu - Putovanje na...

  Paolo Cognetti

  • 0
  • 0
  • 0

  Ima li smisla penjati se na planinu, a nikada ne dospjeti na vrh?U najboljoj tradiciji velike literature o prirodi i putovanjima, Paolo Cognetti pripovijeda o svome lutanju malim Tibetom, udaljenom nepalskom regijom Dolpo, na koje se 2017. godine otisnuo tragom kultne knjige Snježni leopard Petera Matthiessena.Čovjek na kraju četrdesete godine života, mitska zemlja izgubljena u vremenu, kretanje bez zadanog cilja, doline umjesto vrhova i kruženje umjesto osvajanja – i u ovom nas iznimnom djelu proslavljeni autor romana Osam planina istodobno vodi na dvije potrage nadahnute planinom – na putovanje prostorom i putovanje duhom.Uz Remigia, prijatelja iz djetinjstva, koji nikada nije napustio Alpe, i Nicolu, slikara kojeg je upoznao nedavno, u pratnji grupice šutljivih šerpa, pripovjedač pokušava otkriti nov način hodanja i promatranja, doživjeti posljednju izvornu planinu, prije nego što je zauvijek nestane. Predivno napisan i opremljen autorovim crtežima s puta, A nikad na vrhu Paola Cognettija mali je književni dragulj, dnevnik putovanja Himalajom koje se pred našim očima pretvara u put samospoznaje.“Uspinjali smo se i silazili, napredovali sto ili dvjesto metara, da bismo potom opet zaostali. Tjednima nismo činili ništa drugo: prema mojim proračunima, zacijelo smo propješačili tristo kilometara zračne linije, ali visinska razlika tih beskrajnih uspona i padova, a time i stvarna dužina puta nisu se mogle izračunati. Pomislio sam da se Himalaja, jednako kao Sete, opire našim izmjerama. Primijetio sam da se već u riječima napredovati i zaostati krije neki posve zapadnjački ekonomski smisao odlaska u planine, u kojem su visina i udaljenost kapital koji akumuliramo vlastitim trudom, a uopće nam nije drago tratiti ulaganje. Učinilo mi se da čujem Peterov glas: promijeni riječi, govorio mi je. Promijeni način razmišljanja. Tko je vidio planinu Kailas s netaknuta vrha Kristalne planine? Odgovor potraži u tim usponima i padovima: budući da ćeš zaostati svaki put kad pomisliš da si napredovao, nauči da je staza mnogo dragocjenija od vrha. Pronađi smisao u svakom koraku.”

  Show book