Otros libros que te pueden interesar

• 

  Dok ti oči ne dogore

  Dinko Telećan

  • 0
  • 0
  • 0

  Poezija Dinka Telećana posjeduje ponešto od istinske nadrealnosti i nadrealizma kao danas, znam da posve oksimoronski zvuči, kanonske povijesne avangarde. I u tome je možda doslovna začudnost knjige poezije Dok ti oči ne dogore — brza, ritmična mjesta sraza onoga “nad” i onoga “realnoga”, da ne napišem stvarnosnoga. Taj magični sudar karakteristika je ove knjige, koju odlikuje krajnja konceptualna domišljenost. Njezino vezivno tkivo čine i mnogi motivsko–tematski, što eksplicitni, što implicitni kronotopi, od kojih je ponajbitniji — drvo javora (i ne samo za Stradivarijeve violine). Oni knjizi Dok ti oči ne dogore daruju istinsku poetsku ljepotu i bogata asocijativna polja na putovanju raznim prostorima. Ali i ne samo prostorima jer Dinko Telećan nadahnuto u svojim stihovima putuje i kroz vrijeme, tražeći uvijek ono što ne smije biti izostavljeno na rubu riječi/stiha.Delimir Rešicki

  Ver libro

• 

  Pratišina

  Alen Brlek

  • 0
  • 0
  • 0

  Knjiga tišine, i traženja čovjeka u toj tišini kao bića koje ju može razumjeti, ali i prepisati u sebe i svijet. Brlekova poezija jest pismo višeznačne šutnje i simbolike u kojoj je uvijek moguće pronaći mir, ona se oslanja na tankoćutnost, duboku doživljajnost i intuiciju, ona nam svijet donosi kao mjesto na kojem je moguće ipak udahnuti dovoljno duboko da pustimo iza sebe teret. Misao koju Brlek njeguje pišući misao je o tome kako je poezija sveto mjesto susreta, kako je ona mogući lijek bolovima konzumerističkog društva i, iako je na trenutke hermetična svojim jezikom, ona emocijom koju nosi ostaje otvorena svima koji se usude ući. Gradeći Pratišinu, Brlek je sagradio šumu simbola, preciznu i emotivno uvjerljivu knjigu pjesama koju ćemo nositi sa sobom kako bismo zavirili u njegove pjesme, opet iznova. Ako je duhovnost susrela riječi u suvremenoj poeziji, to je zasigurno u pismu Alena Brleka; svaku pjesmu mogli bismo promatrati i kao meditaciju ili molitvu, ali nipošto nečemu izvan nas ili većem od nas, nego nama samima, od kojih se traži da budemo nježni, obzirni, svjesni da smo svi jedno i da je time naša odgovornost prema zemlji i drugima veća. Brlek tako poezijom postavlja imperativ koji ćemo dugo pamtiti: voljeti. Od tla do svemira. – Monika Herceg

  Ver libro

• 

  dovoljni razlozi - i druge pjesme

  Dinko Telećan

  • 0
  • 0
  • 0

  Rasute geografske lokacije, kilometri proputovani riječima, ali i stalna razigranost tih istih riječi koje se iz pjesme u pjesmu ne pristaju pokoriti nikakvom pravilu ni biti unutar modernih tokova jedna su od mnogih vatri ove pjesničke zbirke. Tako se one kreću od otoka do dalekih gradova, postavljaju usred knjige cijeli jedan šumski proplanak, promišljaju pomičući se kroz prostor svoje vlastito vrijeme i (ne)bitnost, ali i neke aktualne događaje. Bitno je reći: ni pjesme ne pristaju biti uniformne, svaka traži vlastiti identitet, koji na kraju knjige i posuđuje, pa tako Telećanove riječi hodaju tuđim pjesmama, ponekad i doslovno. U svemu tome otkriva se umijeće Dinka Telećana: on može zagrliti riječima i pokazati nam horizont poezije na drugom kraju svijeta, provući kroz te stihove smijeh i kritiku tumora društva, ali ostati pjesnički čvrsto na zemlji dajući nam jasan znak svog snažnog korijena: autoriteti su isti / ptice nebeske / i ljiljani poljski. – Monika Herceg

  Ver libro

• 

  Povijest poplave

  Igor Štiks

  • 1
  • 2
  • 0

  Dobra poezija uvijek je, na posve određeni način, mukotrpna jezična kondenzacija, gravitacija koja nas vuče, između ostaloga, i k srcu tame i bilu traume koja se ovdje čita kao neposredno životno iskustvo (post)ratnoga lutanja kao dosuđene, neželjene sudbine, ali i kao možebitni ključ za čitanje bar novovjekoga čovječjega udesa općenito - za bezdomništvo dakle, kao trajno stanje ljudskih stvari i izvan židovstva kao njegove još uvijek najizravnije, i u Štiksa često prisutne, “altmodisch” metafore. Štiksova poezija prije svega samoj sebi želi objasniti što je ostalo nakon poplave, ili potopa, prije negoli se dodvoriti sućuti nekoga europskoga ili globalnoga licemjerja, koje je oduvijek i doslovno i perverzno uživalo u činjenici da smo mi dolje, neki tobožnji, za razliku od njih, divlji Drugi.

  Ver libro

• 

  Ljudi ne znaju šutjeti

  Ivana Šojat

  • 1
  • 3
  • 0

  Ivana Šojat izvanredna je pjesnikinja jer piše o sveopćem ljudskom trpljenju i životu kao dosuđenome egzistencijalnome i ontološkome porazu, koji nam se događa baš svaki dan u jednoj posve bagateliziranoj i ne samo hrvatskoj “stvarnosti”. Rezignantni tonovi ove poezije nisu nikakva patetična lamentacija nad (be)smislom egzistencije bio/strojnoga čovjeka hit et nunc, s preteškim ratnim i poratnim iskustvom, nego upravo iz toga bogatoga i autentičnoga životnoga iskustva (mladosti suočene s posvemašnjom destrukcijom i nasilnom, i ne samo ratnom smrću) usuđuje se pitati ono od čega sva ta recentna virtualna samoizmaštana carstva i brodovi luđaka bježe u još teže porobljavanje svakoga istinskoga životnoga iskustva, pa i svijesti o tragičnosti svega ljudskoga. (…) Ljudi ne znaju šutjeti sjajan su stihopis kojemu se nećete, ako imate mudrosti i volje ovu knjigu pročitati (bar jednom) od početka do kraja, više ne moći vraćati. Jer, svatko tko još ima imalo talenta za čitanje izvan okvira masovnoga (ne)ukusa, u ovoj će knjizi naći bar dvadesetak onih kojima će se, pa makar i bolno, ali i katarzično vraćati. Ljudi ne znaju šutjeti, ali znaju brbljati, posve suprotno od onoga što im je Wittgenstein ponudio na kraju svojega Tractatusa Logico-Philosophicusa*. A tamo piše: “O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.” I premda je danas znaju citirati i malo talentiraniji štićenici bilo kojega europskoga vrtića iz predškolske grupe, valja uvijek o njoj iznova promišljati. Posebno ako se bavite pjesništvom, jedinim ljudskim razobličenjem te vječite šutnje. Delimir Rešicki

  Ver libro

• 

  Prekovremeni rad - izvedbeni...

  Goran Fercec

  • 0
  • 0
  • 0

  U vrijeme otuđenja i posvemašnjeg straha, u doba velikih riječi i gesta, na početku dvadeset prvoga stoljeća, kada svi zazivaju toleranciju i solidarnost, jasno je da upravo onoga o čemu se najviše govori ima najmanje. Novo doba donijelo je ne samo u tranzicijskim zemljama već i diljem svijeta strah i podjele veće nego ikada. Svjetsko bogatstvo raspodijeljeno je nejednako, a razlike između bogatih i siromašnih sve su veće, jaz je sve dublji. Umjetnički progovoriti o tome teško je, a da se ne skrene u pamflet, no da jest moguće, pokazuju upravo izvedbeni tekstovi Gorana Ferčeca. I Pismo Heineru M. kao i Radnička trilogija – Radnice u gladovanju, Libreto i Svaka plava radnička bluza val je koji razbija stijenu kapitalizma munkovski su krik protiv sadašnjeg svijeta, odraz autorova angažmana i suosjećanja prema onima drugima, onima zapostavljenima, bilo da je riječ o radnicama ili radnicima, ili bilo kojoj drugoj grupi tranzicijom iscrpljenih kolektiva i pojedinaca. Ferčec u svojim izvedbenim tekstovima detektira sve probleme našega vremena, pokazujući iznova da je kazalište najmoćnije kulturno i političko polje pregovora i borbe. Njegove radnice gladuju, njegovi umjetnici ponašaju se poput prekarnih automata, no oni ne odustaju od svoje borbe – iako poraženi, oni su u očima čitatelja/gledatelja pobjednici jer njihova muka jest ona vječna, a njihova žrtva jest žrtva za neki pravedniji svijet koji sanjaju zajedno s nama. Prekovremeni rad knjiga je o današnjici i nama sada i ovdje.

  Ver libro