Editora: Bulaja naklada
Iako je njegov lirski opus nevelik i poznatiji je kao dramski autor, Ivo Vojnović (1857.-1929.), nazivan "posljednjim velikim dubrovačkim piscem" autor je i jednog od značajnijih pjesničkih ciklusa hrvatske književnosti: "Lapadski soneti" (1892.-1901.). Vojnovićevi soneti strogo su zatvorene forme, najčešće zaokupljeni dubrovačkim motivima intoniranim melankoličnim ugođajem.
Već na samome početku Vezuvskih vrata, u citatima ponad pjesama ili pak kao njihovi izravni anti/junaci (Pound, Claudel, Raškaj) javljaju se umjetnici koji su oduvijek – i ne svojom voljom – hodili onim najopasnijim putevima na tankoj, paučinastoj niti između "ludila" i genijalnosti, dok se autorica izravno angažira na strani njihove ljudske i umjetničke genijalnosti, a proizvodnju ludila pripisuje općoj percepciji i načinu funkcioniranja njihove neposredne životne okoline i njezina psihoepistemološkoga polja. Bilo kako bilo, zar biti umjetnikom ne znači i upravo to – vidjeti stvari nekako drukčije, iz kuta i iza vrata svakodnevne, rutinirane percepcije – biti, dakle, "za njih" uvijek pomalo "uza/lud"? Ispred kojih vrata treba čekati prostore vlastite, bar umjetničke slobode, svatko, naučio nas je Kafka, treba otkriti sam – Neda Miranda Blažević-Krietzman možda zna gdje su ključevi njezinih vrata i poziva i nas da naučimo gdje da pronađemo ona svoja. Delimir RešickiVer livro
Osjećaj nepripadanja vlastitom tijelu koje je pod utjecajem bolesti – možda bismo tako mogli skupiti rasuti teret o kojem Božić piše u ovoj knjizi. Prolazeći vlastitu dijagnozu jedne vrste epilepsije, gradeći zbirku terminologijom bolesti, ali govoreći uvijek emotivno, iz vlastite nemoći naspram tog stanja, on iskapa slikovite pjesme iz sterilnog okoliša. Propitujući sebe koji se mijenja, kao i važnost moždanih valova u odnosu na ono što čini našu osobnost, naš duh, razmatra proporcije i mogućnosti čovjeka. Što učiniti s tijelom ako je ono najednom izdajnik svega što jesmo? Postajemo li tada njegovi taoci i možemo li se spasiti, smijemo li to pomisliti? Božić propituje te granice, vlastitu lucidnost, ali i ljubav. Iako je naizgled ovo knjiga o borbi koja je unaprijed izgubljena, ona je i knjiga o traženju ljubavi i u pozadini ovih stihova titra jednako kao i bjelina. Ljubav nam ne mora odgovoriti, ali Božić postavlja bitnu premisu: važno ju je tražiti, čak i u danima kad je teško nositi sve ono što mi sami jesmo. – Monika HercegVer livro
Glamuzina piše o ljudima koji još uvijek osjećaju, svaki užitak skupo plaćaju, pate, ali i žive i žude za Drugim/Drukčijim. To su oni ljudi kojima svijet ne skončava u trenutku kada se gase računala i svi pametni telefoni, nego u mraku ili na svjetlu, potpuno je nevažno, tragaju za onim što im još uvijek kao — kada se i ako dogodi — nikada izgubljeno iskustvo nudi misterij vlastite neponovljivosti. Jer, ako je baš sve samo neprestano vraćanje istoga (Nietzsche) ili pak vječno vraćanje razlike (Deleuze), eros ljudskoga bića otet će, bar ponekad, ono neponovljivo i neuhvatljivo thanatosu i njegovoj uvijek prisutnoj tjeskobi.Važno je napomenuti kako se knjiga Everest iz pjesme u pjesmu dodatno konotativno usložnjava i raste u svojoj polisemantičnosti. Ogoljujući sebe, ali i sve drugo uokolo, Glamuzinino pjesničko pismo jedno je od onih koje se doista eksplicitno usuđuje pitati ono od čega netragom bježe svi pjesnički i ini mediokriteti u Hrvatskoj i svakoj drugoj književnosti, ali i životu samom.Delimir RešickiVer livro
Standardan život jedna je knjiga koja donosi pjesme u prozi dviju autorica, Olje Savičević Ivančević i Saške Rojc (što je Oljin dugogodišnji heteronim), sačinjena od Saškinog Puzzlerojca (2005.) te dviju Oljinih zbirki Kućna pravila (2006.) i Mamasafari (i ostale stvari) (2012.). Standardan život je dakle sve samo ne standardna knjiga. Ako pak govorimo o opusu autorice, on je opet sve samo ne standardan, neki reci koje ćete naći u ovoj knjizi već su postali refreni, a neke pjesme postale su himne i evergreeni. Oljina tema jest velik skup svakodnevnih motiva iz (ne)običnog života od kojih ona pravi dragocjenosti. Ove pjesme govore o ljubavi i o smrti, o strasti, strahu i o hrabrosti i moralnim izborima, o svemu onome s čim smo se u svojim standardnim životima sreli i opet ćemo, samo ovaj put malo promijenjeni, obogaćeni za finu i prodornu pjesničku artikulaciju. – Kruno Lokotar“Što bi Olja da može, što bih ja da mogu? Potpisao bih ovaj čas zabranjeni odlazak na plažu u određeni sat ako zauzvrat dobijem dvije stvari; hoću da djeca pri rođenju doznaju da ljubav nije bolest od koje se umire i da se prepuste, a odrasli dobiju ponovno tople suze koje griju i smijeh koji dolazi sam od sebe, onaj od kojeg boli trbuh.” – Espi Tomičić“Imaš li neki putopis za preporučiti, pitala me prije koju godinu prijateljica. Imam, odgovorila sam joj, Mamasafari Olje Savičević Ivančević. Pa to je zbirka pjesama, guglala sam, šalje mi poruku, treba mi baš putopis. To ti je baš putopis, odgovorila sam joj, ne u strogo formalnom smislu, ali u sadržajnom, doznat ćeš puno i o sebi i o svijetu oko sebe. Javila mi se tek prije par mjeseci da je bila pročitala taj ‘putopis’ i da sam je nasamarila, jer je poslije morala pročitati sve Oljino, a onda zaključila: pa meni se čini da je kod nje sve jedan putopis. Naravno, dodala je, ne u strogo formalnom smislu. Pa šta nije sva poezija, sva književnost, jedno veliko putovanje, putopis ako baš hoćeš, odgovorila sam joj, zaboravila. A zaboravim tek kad u to čvrsto vjerujem, kad podrazumijevam. Zato Olja. Bez pogovora.” – Marija AndrijaševićVer livro
Nova zbirka poezije Žarka Paića otkriva izvanredan autorov poetski svijet u kojem se na najneposredniji i najjasniji način spajaju njegova filozofska razmišljanja, post-punk poetika i jasna etička komponenta. Poezija Žarka Paića ipak prije svega i nadasve progovara o slobodi i čežnji za njom, a Paić u stihovima daje inovativne, snažne slike i čitatelja ostavlja da nad stihovima razmišlja, da im se vraća i da ih iznova čita i citira.Ver livro
Poezija Dinka Telećana posjeduje ponešto od istinske nadrealnosti i nadrealizma kao danas, znam da posve oksimoronski zvuči, kanonske povijesne avangarde. I u tome je možda doslovna začudnost knjige poezije Dok ti oči ne dogore — brza, ritmična mjesta sraza onoga “nad” i onoga “realnoga”, da ne napišem stvarnosnoga. Taj magični sudar karakteristika je ove knjige, koju odlikuje krajnja konceptualna domišljenost. Njezino vezivno tkivo čine i mnogi motivsko–tematski, što eksplicitni, što implicitni kronotopi, od kojih je ponajbitniji — drvo javora (i ne samo za Stradivarijeve violine). Oni knjizi Dok ti oči ne dogore daruju istinsku poetsku ljepotu i bogata asocijativna polja na putovanju raznim prostorima. Ali i ne samo prostorima jer Dinko Telećan nadahnuto u svojim stihovima putuje i kroz vrijeme, tražeći uvijek ono što ne smije biti izostavljeno na rubu riječi/stiha.Delimir RešickiVer livro
