Editorial: Bulaja naklada
Iako je njegov lirski opus nevelik i poznatiji je kao dramski autor, Ivo Vojnović (1857.-1929.), nazivan "posljednjim velikim dubrovačkim piscem" autor je i jednog od značajnijih pjesničkih ciklusa hrvatske književnosti: "Lapadski soneti" (1892.-1901.). Vojnovićevi soneti strogo su zatvorene forme, najčešće zaokupljeni dubrovačkim motivima intoniranim melankoličnim ugođajem.
Ono za čime žudi Bajsićevo pjesništvo upravo je rekonstitucija mogućnosti jednoga drukčijega, u punom značenju te riječi izvornoga pogleda. Napor da se iziđe iz začarnoga kruga jedne izmanipulirane fenomenologije zato da bi se svijet pokazao u svome izvornome bljesku, a ne rutiniranome polusvjetlu, ono je čime se Bajsić upravo ovom knjigom dosad najradikalnije udaljuje kako od naraštajnih tako i bilo kojih inih recentnih okvira suvremenoga hrvatskoga pjesništva. Ta ga, koliko pjesnička toliko i diskurzivna izvedba ove knjige približava nekim do danas najintrigantnijim mjestima europskoga književnoga moderniteta. Ono što doista nadahnjuje u Bajsićevu “slučaju” upravo je bogatstvo, ta prividna anarhoidnost njegove poezije u kojoj se i nadalje susreću jedna posve za hrvatske prilike neobična načitanost i jedna neobična količina života, života u putovanju koje ne prestaje, a ne njegove imitacije, života kojemu stih ili općenito pismo nisu nikada bili mjestom zatvaranja u znano, nego otvaranja u neznano, i to bez ostatka.Ver libro
Povezivanje, tradiranje, komunikacija, okupljanje, prijateljstvo i ljubav vrijednosti su koje nenaglašeno, ali ipak očigledno iz pjesme u pjesmu pokreću i daju glas lirskom subjektu. Taj se subjekt pak kontradiktorno uprizoruje kao nevidljivi, vizionarski kazivač svjestan snage vlastitog glasa s jedne strane, a s druge kao lik koji se nalazi na samom rubu novog svijeta: stari, promrzli zanatlija koga više nitko ne sluša i koji više razgovara sa zvijezdama i mrtvima nego s bližnjima.Lovci u snijegu nova zbirka Delimira Rešickog u svakom slučaju najveći je njegov korak prema čitatelju. Raznoliko Ti kojemu se kazivač u ovim pjesmama obraća važnije je od lirskog Ja i dobar dio pjesama pokušaj je da se da glas onom Drugom: ženskom, prijateljskom, božanskom, odnosno zaboravljenom Trećem kojeg je nekada omogućavalo zajedništvo. Ove pjesme traže dijalog, kao što lirski subjekt u njima, ali još više izvan njih, traži svoj dom.Ver libro
“Višak” ili “manjak”, kako već hoćete, koji ovu poeziju čini tako uvjerljivom, upravo i nastaje u sudbinskome procijepu između potkulture kao bivše globalne rebelijanske energije i njezine euforije i hrabrosti da se uvijek vidi i ono što je nimalo uljepšana istina vlastitoga života i vlastite sinkronije kada zavjese padnu. I duhovit i euforičan i potresan i ranjiv može u stihu biti samo netko tko poeziju piše ne da bi se ovako ili onako dodvorio kulturi s velikim K koja će ga poslije očinski pomaziti po manje usijanoj glavi, nego netko tko ne zna drukčije živjeti nego podijeliti se s, pa makar i uvijek izmaštanim, Drugima. Jedino taj fantazam ne da, zapravo, da cijeli svijet postane globalna palanka u kojoj se isto uvijek pazari za isto, bilo gdje i bilo kada.Ver libro
Poezija Dinka Telećana posjeduje ponešto od istinske nadrealnosti i nadrealizma kao danas, znam da posve oksimoronski zvuči, kanonske povijesne avangarde. I u tome je možda doslovna začudnost knjige poezije Dok ti oči ne dogore — brza, ritmična mjesta sraza onoga “nad” i onoga “realnoga”, da ne napišem stvarnosnoga. Taj magični sudar karakteristika je ove knjige, koju odlikuje krajnja konceptualna domišljenost. Njezino vezivno tkivo čine i mnogi motivsko–tematski, što eksplicitni, što implicitni kronotopi, od kojih je ponajbitniji — drvo javora (i ne samo za Stradivarijeve violine). Oni knjizi Dok ti oči ne dogore daruju istinsku poetsku ljepotu i bogata asocijativna polja na putovanju raznim prostorima. Ali i ne samo prostorima jer Dinko Telećan nadahnuto u svojim stihovima putuje i kroz vrijeme, tražeći uvijek ono što ne smije biti izostavljeno na rubu riječi/stiha.Delimir RešickiVer libro
Kada se dakle reference s nasljeđem svih istinskih srednjoeuropskih i inih estetskih i svjetonazorskih vrijednosti kalami s “divljim” rock-nasljeđem, a k tomu i izvanredno “mimetizira” bogato životno i svako drugo iskustvo toga gologa trajanja u jednoj posve licemjernoj zemlji koja se na kraju ugušila u moru vlastite krvi, a sve to dodatno garnira i dirljivom demontažom recentoga svakodnevlja u jednoj globalno obesmišljenoj virtualnoj ne/stvarnosti, dobiva se bar osnovni tlocrt pjesništva Otta Fenyvesija. Sklopiti sve te tematske različitosti u jedinstveni diskurzivni sklop umijeće je samo velikih pjesnika. Jer, vratimo se na početnu tezu, odnosno rock kao glazbu i silno važno motivsko gorivo Fenyvesijeve poezije, ne treba nikako smetnuti s uma da njegove stihove nipošto nije napisao zaljubljenik u zabit i osamu, nego, prije svega, urbani pjesnik kojemu himna zasigurno nije bila neka malovaroška tužaljka, nego primjerice “Street Fighting Man” Rolling Stonesa!(…) Poezija Otta Fenyvesija oduvijek čuva mogućnost onoga jednoga maloga, ali još uvijek preostaloga i otvorenoga puta za sve što štiti elementarnu ljudskost i cijeli registar ljudskih emocija komprimiranih u pjesnički tekst. Notorni Martin Heidegger dirljivo je pisao o “tajni poljskoga puta”, već vidno umorni Jim Morrison u “Američkoj molitvi” šamanski recitirao “We used to belive/In the good old days / Will still recive/In little ways / The Things of Kidness...” “Jedan gram je poezija. Dva su utopija”, piše Ottó Fenyvesi u svojim opet antologijskim stihovima, koji komotno mogu stajati kao moto u svim izborima recentnoga europskoga pjesništva. Delimir RešickiVer libro
Sve je trebalo biti još samo jedna obiteljska večera: djed i baka te sin, snaha i unuk, neprilagođen tinejdžer, koji su se vratili iz dalekog svijeta. Sve u svemu, gotovo posve svakodnevna situacija, no iznenada, nakon što je prije dvadeset godina otišao iz roditeljskog doma ne javivši se nikome, na večeri se pojavljuje on – odmetnuti sin Igor, ratni izvjestitelj, voljeni sin, brat i dotad nepoznati stric. U jednoj noći u uzavreloj atmosferi prepunoj sukoba, ali i humora, odvija se drama jedne obitelji, sto godina povijesti na Balkanu sa svim sretnim trenucima i tragedijama. Od Sarajevskog atentata preko međuraća, Drugoga svjetskoga rata i jugoslavenskog socijalizma do ratnog Sarajeva devedesetih, odlazaka diljem svijeta, stjecanja i gubljenja bogatstava, sve traume i radosti, prošlost, sadašnjost i budućnost nalaze se u nagrađivanom dramskom tekstu Igora Štiksa. Brašno u venama drama je jednog prostora i povijesti, drama pojedinaca uhvaćenih u klopku vlastitih sjećanja, drama ljubavi, bratskih osjećaja, ljubomora, neprilagođenosti, tuge i smijeha, drama koja govori o utegu prošlosti i o mogućnosti da se krene dalje.Ver libro
