Publisher: Bulaja naklada
Iako je njegov lirski opus nevelik i poznatiji je kao dramski autor, Ivo Vojnović (1857.-1929.), nazivan "posljednjim velikim dubrovačkim piscem" autor je i jednog od značajnijih pjesničkih ciklusa hrvatske književnosti: "Lapadski soneti" (1892.-1901.). Vojnovićevi soneti strogo su zatvorene forme, najčešće zaokupljeni dubrovačkim motivima intoniranim melankoličnim ugođajem.
Baudelaireova poezija sama je po sebi bila revolucija, jer je iz temelja preobrazila francusko i svjetsko pjesništvo i utjecala na sve njegove glavne razvojne tokove, bez obzira na njihovu međusobnu različitost. Od posljednjih desetljeća 19. stoljeća do danas Cvijeće zla jedno je od najčešće objavljivanih djela, prevedeno na sve standardne jezike, te se po broju izdanja može usporediti s Biblijom, Kuranom, Božanstvenom komedijom, Don Quijoteom ..Show book
Rasute geografske lokacije, kilometri proputovani riječima, ali i stalna razigranost tih istih riječi koje se iz pjesme u pjesmu ne pristaju pokoriti nikakvom pravilu ni biti unutar modernih tokova jedna su od mnogih vatri ove pjesničke zbirke. Tako se one kreću od otoka do dalekih gradova, postavljaju usred knjige cijeli jedan šumski proplanak, promišljaju pomičući se kroz prostor svoje vlastito vrijeme i (ne)bitnost, ali i neke aktualne događaje. Bitno je reći: ni pjesme ne pristaju biti uniformne, svaka traži vlastiti identitet, koji na kraju knjige i posuđuje, pa tako Telećanove riječi hodaju tuđim pjesmama, ponekad i doslovno. U svemu tome otkriva se umijeće Dinka Telećana: on može zagrliti riječima i pokazati nam horizont poezije na drugom kraju svijeta, provući kroz te stihove smijeh i kritiku tumora društva, ali ostati pjesnički čvrsto na zemlji dajući nam jasan znak svog snažnog korijena: autoriteti su isti / ptice nebeske / i ljiljani poljski. – Monika HercegShow book
Maurice Leblanc Neobicne pustolovine Arsènea Lupina, gospodina lopovaOva je knjiga prvi svezak o pustolovinama vrhunskog lopova Arsènea Lupina. Cuvenom francuskom provalniku i majstoru u prerusavanju ne moze doskociti ni policija koju stalno vuce za nos. Cak je i nakon svoga uhicenja, dok cami u ozloglasenom pariskom zatvoru, uvijek korak dva ispred svojih protivnika kojima se stalno izruguje. Novac, nakit ili umjetnine - pred njim nista nije sigurno. Protiv njega ni poznati britanski detektiv Sherlock Holmes nema sanse. Samo je ljubav prema jednoj zeni kobna za tog lopova. Tko je Arsène Lupin – taj misteriozni lopov i glavni lik nove Netflixove serije? Arsène Raoul Lupin pravi je dzentlmen. Rodjen je 1874. i kao sin dobrostojece obitelji studirao je pravo i medicinu. Pored latinskog, engleskog i grckog sjajno govori nekoliko stranih jezika. Vjest je u borilackim sportovima i vrsan poznavatelj umjetnosti i kolekcionar. Galantan je i zene ga obozavaju. Njegove su zrtve svoje bogatstvo uglavnom stekle na suspektan nacin pa je na neki nacin i borac protiv drustvene nepravde. Stoga su i citatelji, koje osvaja svojom inteligencijom i sarmom, mahom na njegovoj strani. A mozda se upravo na tome temelji i neprolazna slava tog lika.Show book
Knjigu Hauzmajstor Šulc možete čitati kao roman: glavni lik, o čijem životu i karakteru knjiga govori, potom niz epizoda, događaja i drugih likova koji čine njegovu životnu i društvenu sredinu (Sarajevo kroz dobar dio dvadesetoga stoljeća), a sve je povezano u cjelinu likom hauzmajstora Šulca... A on je arhetipski majstor, i to je ono što kao ideja predstavlja fundament knjige: Ne plaši se vraga, špijuna i narodnih neprijatelja, postoji samo stroj koji u času / Stane, postoji oko koje vidi i ruka koja popravi kvar . Knjigu Hauzmajstor Šulc možete, zatim, čitati i kao pjesničku zbirku, ne samo i ne prvenstveno po tomu što je “tehnički” pisana u stihovima, nego zato što su njezin jezik i književni duktus eminentno pjesnički, lirski. Ono pak što knjigu čini jedinstvenom jest način na koji se u njoj narativni i lirski prosede sjedinjuju, stvarajući sasvim poseban ton koji vlada cijelom knjigom. Tako se zapravo dokida važnost pitanja o žanru: kao svaki književno izvoran i dobar tekst, Hauzmajstor Šulc razmiče granice žanra i utvrđuje ih nanovo. — Ivan LovrenovićShow book
Poezija Dinka Telećana posjeduje ponešto od istinske nadrealnosti i nadrealizma kao danas, znam da posve oksimoronski zvuči, kanonske povijesne avangarde. I u tome je možda doslovna začudnost knjige poezije Dok ti oči ne dogore — brza, ritmična mjesta sraza onoga “nad” i onoga “realnoga”, da ne napišem stvarnosnoga. Taj magični sudar karakteristika je ove knjige, koju odlikuje krajnja konceptualna domišljenost. Njezino vezivno tkivo čine i mnogi motivsko–tematski, što eksplicitni, što implicitni kronotopi, od kojih je ponajbitniji — drvo javora (i ne samo za Stradivarijeve violine). Oni knjizi Dok ti oči ne dogore daruju istinsku poetsku ljepotu i bogata asocijativna polja na putovanju raznim prostorima. Ali i ne samo prostorima jer Dinko Telećan nadahnuto u svojim stihovima putuje i kroz vrijeme, tražeći uvijek ono što ne smije biti izostavljeno na rubu riječi/stiha.Delimir RešickiShow book
Ivana Šojat izvanredna je pjesnikinja jer piše o sveopćem ljudskom trpljenju i životu kao dosuđenome egzistencijalnome i ontološkome porazu, koji nam se događa baš svaki dan u jednoj posve bagateliziranoj i ne samo hrvatskoj “stvarnosti”. Rezignantni tonovi ove poezije nisu nikakva patetična lamentacija nad (be)smislom egzistencije bio/strojnoga čovjeka hit et nunc, s preteškim ratnim i poratnim iskustvom, nego upravo iz toga bogatoga i autentičnoga životnoga iskustva (mladosti suočene s posvemašnjom destrukcijom i nasilnom, i ne samo ratnom smrću) usuđuje se pitati ono od čega sva ta recentna virtualna samoizmaštana carstva i brodovi luđaka bježe u još teže porobljavanje svakoga istinskoga životnoga iskustva, pa i svijesti o tragičnosti svega ljudskoga. (…) Ljudi ne znaju šutjeti sjajan su stihopis kojemu se nećete, ako imate mudrosti i volje ovu knjigu pročitati (bar jednom) od početka do kraja, više ne moći vraćati. Jer, svatko tko još ima imalo talenta za čitanje izvan okvira masovnoga (ne)ukusa, u ovoj će knjizi naći bar dvadesetak onih kojima će se, pa makar i bolno, ali i katarzično vraćati. Ljudi ne znaju šutjeti, ali znaju brbljati, posve suprotno od onoga što im je Wittgenstein ponudio na kraju svojega Tractatusa Logico-Philosophicusa*. A tamo piše: “O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.” I premda je danas znaju citirati i malo talentiraniji štićenici bilo kojega europskoga vrtića iz predškolske grupe, valja uvijek o njoj iznova promišljati. Posebno ako se bavite pjesništvom, jedinim ljudskim razobličenjem te vječite šutnje. Delimir RešickiShow book
