Editora: Teixeira Torres Aldivan
"Svi nosimo važne tragove boli i obeshrabrenja pred životnim događajima. Što učiniti s tim je ono što se mnogi ljudi pitaju. Ožiljci od rana dolaze donijeti scenarij i istovremeno odgovore na njihove najuznemirujuće upite. To je vrlo preporučljivo za one koji još nisu pronašli put sreće.
Devetnaest godina vrijeme je u koje stane život; godine nade, progresa, vjere u bolju budućnost, stvaranja obitelji i karijere. Junakinju romana pratimo od njezina odlaska iz maloga sela u neimenovani panonski gradić u kojem će stvarati svoj život, život radnice u dućanu mješovitom robom. Od 1973. do 1991. svako poglavlje romana obilježeno je nekim ključnim događajem; rođenjem, smrti, izgradnjom vlastitog doma, odlaskom na odmor, štrajkom radnika. Od kotrljanja velike povijesti do važnih intimnih sjećanja, pripovjedački je okvir unutar kojeg se ocrtava jedan život pun gubitaka, ali i malih sreća, život radnice kao amblematski primjer života radnika diljem Europe druge polovine dvadesetog stoljeća. Život u kojem se rastaču ideali i u kojem jednako tako nestaje ne samo jedan sistem, jedna država, već i cijela jedna klasa.Goran Ferčec u svome maestralom romanu O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća stilom tihog i preciznog promatrača ispisuje sve naše intimne povijesti, otvara prostor životima naših majki i očeva koji su se budili ozarena pogleda i odlazili na posao vjerujući da grade bolji svijet, ali i njihovu razočaranju vlastitim životima i sistemom. O životu radnice krajem dvadesetog stoljeća veličanstvena je posveta minuloj epohi u kojoj je svaki čovjek, svaka radnica i radnik, mogao sanjati i živjeti ravnopravnost, u kojoj su se majke nadale da svojoj djeci širom otvaraju vrata bolje budućnosti.Ver livro
“O tijelu znamo mnogo više nego o duši. Nitko ne može nacrtati atlas duše. Tek ponekad mogu se naslutiti njegove granice. Ondje, blizu njih, kako im se približavate, osjetit ćete snažne vibracije i otkriti detalje toliko fine da ih se teško može opisati našim lijepim, ali ograničenim jezikom. Rizično je, pa čak i opasno približiti se duši. Ali taj prostor mami i što dulje živiš, privlačnost postaje sve jača.” – Ljudmila Ulicka Zbirka O tijelu duše puna je priča o ljubavi. Ljubavi ljubavničkoj i majčinskoj, sporoj i sućutnoj, koja junakinjama Ljudmile Ulicke često dolazi kasno i gotovo uvijek nenadano, ali koja njihovim umornim tijelima poklanja komadić duše koji im nedostaje: vjeru i snagu da žive.Most između tijela i duše možda se zove ljubav, a velika ruska spisateljica ove je priče napisala da bi ga izgradila i ponudila nam pogled, možda čak i pomogla da ga prijeđemo. Ali ponad čega taj most vodi i dokle će nas nositi? Je li duša granica tijela, a smrt granica života, i postoji li išta onkraj fizičkog postojanja? Onako kako nas je navikla svojim veličanstvenim romanima, s mnogo mudrosti i sućuti, topline i finog humora, Ljudmila Ulicka svoje junakinje i junake promatra na najintimnijim od njihovih granica, dok ih prelaze. O tijelu duše knjiga je o onim presudnim trenucima života kada smo najslobodniji i najranjiviji, kada je tijelo i dušu gotovo nemoguće razdvojiti. “Velika spisateljica.” – Libération “Istražujući prirodu ljubavi, Ulicka govori o najdubljim silama koje oblikuju naš život.” – New York Times “Pametne i srdačne, lakonske i pune duhovitosti – takve su priče Ljudmile Ulicke, velike dame ruske književnosti.” – Die ZeitVer livro
Andrija, šef željezničkoga kolodvora u Vinkovcima, popularne štajge, svakodnevno balansira između dvije pustoši, one na željeznici, ali i one u vlastitoj kući. On je dragovoljac Domovinskog rata sa svojim traumama i tugama, živi svjedok vremena kad su Vinkovci, a s njima i Slavonija, bili “pupak svijeta”, ali jednako tako i svjedok propasti ne samo željeznice već i grada. Njegovi sinovi odlučili su prekinuti generacijsku tradiciju rada na željeznici i uputili se na rad u inozemstvo ili sezonski na more. A njegov brak s Katarinom na svakodnevnoj je kušnji učmalosti, dosade i nemogućnosti da se učini promjena.Štajga ili put u maglu roman je o Hrvatskoj danas, o zemlji koju napuštaju mladi, u kojoj sve završava kao na slijepom peronu, o ljudima koji moraju pronaći sebe da bi mogli shvatiti druge. O ljubavi, koju treba njegovati poput krhke biljke, o obitelji koja nestaje. Ivana Šojat ispisala je posvetu željeznici i vremenu u kojem je gradić u panonskoj ravnici imao perspektivu, ljudima koji su zaspali i zapeli u noćnoj mori, ali koji imaju nadu da će se iz nje probuditi.“Što se više udaljavamo od te mladosti, to nam se češće vraća misao o uništenju, o onome što smo propustili.Sve što teglimo u sebi, sve što je preko nas prešlo. Oblikuje nas to. Ne znamo kakvi bismo bili bez toga. Zato nismo ono što smo propustili. I teško nam je, teško nam je o tome govoriti. Ne može čovjek govoriti o neostvarenom. Sve žalopojke o neostvarenom su nagađanja.‘Ne možemo sanjati budućnost’, kažem Kati, koja u sanjarici iz kredenca traži pojmove ‘vlak’, ‘vojska’, ‘alkohol’, ‘opijanje’, ‘željeznica’, ‘pjevanje’, ‘kavana’.Kata me ne sluša. Slovka pojmove za dešifriranje magijskih poruka što ih snovi dovlače iz budućnosti.”Ver livro
Pravo na samouništenje, kultni roman suvremene korejske književnosti, senzualan je, mračan i snolik vodič kroz Seul, grad u koji nas uvodi majstor nesvakidašnjeg zanata, Kimov bezimeni pripovjedač. Nije slikar, ali Mrtvi Marat Jacques-Louisa Davida ključ je njegova umijeća: distanciran i hladan, onima koje prepozna kao potencijalne klijente prodaje mogućnost bijega, izlaz iz banalnosti života.U romanu kojim je Kim Young-ha osvojio publiku i kritiku diljem svijeta pod neonskim svjetlima velegrada dotaknut će se i preplesti pet sudbina: lijepe performerice Mimi, dvojice braće zaljubljene u istu djevojku, tajanstvene Se-yeon, koja spava s obojicom, ali ne pripada nijednom, te onoga koji ih sve zapisuje i prati, strpljivo nudeći jedinu utjehu – pravo na samouništenje.Poput Ryūa Murakamija ili Breta Eastona Ellisa, jedan od najznačajnijih korejskih pisaca današnjice Kim Young-ha u Pravu na samouništenje ispisao je uzbudljivu i mračnu parabolu o suvremenom urbanom životu, snažno književno promišljanje istine, smrti, žudnje i identiteta. Ljepota i jeza, brza vožnja i očajnički seks, frivolnost umjetnosti i fantazije kojima se borimo protiv egzistencijalne dosade susreću se u ovoj prozi koja očarava i duboko uznemiruje, baš poput najuspješnijih djela suvremene korejske kinematografije. “Noir s pikantnim egzotičnim prizvukom.” – Kirkus Review “Kul, urban i jako pametan.” – Süddeutsche Zeitung “Estet zločina. S radosnim cinizmom Kim nudi prvi roman o ljubavi i smrti u Seulu.” – Le Monde “Objavljen u Koreji 1996., Pravo na samouništenje Kimov je prvi roman. Golem uspjeh kod publike i kritike dvadesetosmogodišnjaka je pretvorio u predvodnika svojeg književnog naraštaja.” – Lire “Ovom knjigom Kim je postao kultna figura korejske književnosti.” – Spiegel SpezialVer livro
Kad Orna na stranici za razvedene upozna Gila, ne može reći da je to ljubav na prvi pogled. No premda joj je pomalo odbojan, nastavlja izlaziti s njim jer pokušava zaboraviti svojeg bivšeg supruga Ronana, koji je napustio obitelj i odselio se u Nepal. Kad se Ronan vraća u Izrael sa svojom novom ženom i njezinom djecom, Orna se uplaši da će njezin sin odlučiti živjeti s ocem. Da sredi misli, odluči otići u kratak posjet Gilu, koji je na poslovnom putu u Bukureštu, unatoč znakovima upozorenja da nešto u njegovoj priči jednostavno ne štima.Uzbudljivi roman Tri izraelskog pisca Drora Mišanija triler je dostojan slavnih imena ovoga žanra. Iako na početku može navesti na pomisao da je ovo ljubavni roman, Mišani kroz priče o tri glavne junakinje majstorski stvara napetost, a neočekivanim obratom čitateljima diljem svijeta oduzima dah.Ver livro
“Najviše sam voljela malu seriju razglednica s noćnim fotografijama gradova – vrtovi u sumraku, osvijetljeni tramvaj u oštrom zavoju, prazan vrtuljak, izgubljeno dijete stoji pored cvjetne gredice držeći u rukama nepotreban obruč. No, sat je kucao, a barometar naviještao oluju. Svima su rođaci plesali u povijesnom plesnom ansamblu, a moji kao da su ostali iza scene. Bilo je tu još nešto, što je dio moje ostavine: to je predodžba o našem rodu kao ženskome, kao o nizu čvrstih žena koje su sve imale muževe, ali njima je bilo namijenjeno manje svjetala pozornice, kao da su u priči bile samo junakinje, a oskudijevala je junacima. Generacija babuška kao da je pretpostavljala nasljedni red samo od kćeri: činilo se da jedna izlazi iz druge, a posljednja je stekla pritom dar i priliku biti jedinom pripovjedačicom.” Ruska spisateljica Marija Stepanova u sjajnom romanu Sjećanja, sjećanja rekonstruira povijest židovske ruske obitelji koja je uspjela izmaknuti mlinskom kolu 20. stoljeća. Knjiga koja pokazuje kako da uočimo ljepotu gdje ju drugi ne vide i pokažemo blagost prema detaljima vlastitih života koje inače zaobilazimo zasluženo je ušla u uži krug za nagradu Man Booker International. Nostalgično, toplo i ironično – ukratko: zavodljivo i očaravajuće štivo.Ver livro
