¡Acompáñanos a viajar por el mundo de los libros!
Añadir este libro a la estantería
Grey
Escribe un nuevo comentario Default profile 50px
Grey
Suscríbete para leer el libro completo o lee las primeras páginas gratis.
All characters reduced
Sveti đavo Raspućin i žene - cover

Sveti đavo Raspućin i žene

Rene Filep-Miler

Editorial: Memoria Liber Publishing

  • 0
  • 0
  • 0

Sinopsis

Sveti đavo bio je naslov jednog protiv Raspućina upravljenog pogrdnog zapisa iz pera strahovitog kaluđera Iliodora. Optužbe i tvrđenja tog pamfleta znatno su doprineli stvaranju one lažne i karikirane slike koja Raspućina prikazuje kao prepredenog šarlatana, upravo kao glavnog krivca za propast Rusije.
Ta slika, stvorena mržnjom tog neprijatelja, postala je otada šablon za Raspućinov portret i tako pružena javnosti. Meteži revolucije dugo vremena su onemogućavali objektivnu korekturu te slike, jer revolucionarnoj frazi koja beše na dnevnom redu nije bila potrebna istinitost; za nju je u toj političkoj borbi bio od važnosti samo efekat. U tom pogledu pak, mučno da bi se mogao poželeti podesniji istorijski portret nego što beše taj koji je bio u stanju da bolje i očiglednije nego bilo koji drugi prikaže svekoliku nedostojnost ranijeg vladavinskog sistema i njegovih predstavnika.
Za revolucionarnu Rusiju, u njenoj borbi protiv jednog odista u mnogim pogledima preterano neispravnog te prema tome izopačenog sistema, kao što je bio carizam, moglo je to karikiranje ličnosti i situacija izgledati ako ne opravdano a ono bar kao nešto što može da se izvini. Međutim, bez ikakvog dokazanog razloga, Raspućinovu figuru zahvatilo je i uživanje publike u skandalima i senzacijama, i ono je doprinelo svoje da se stvori koliko lažna toliko i, u svojoj šarenoj tehnici, prosta slika jednog banalnog „đavola u čovečjem obliku“.
Disponible desde: 17/05/2022.

Otros libros que te pueden interesar

  • Autobiografija - cover

    Autobiografija

    Branislav Nušić

    • 0
    • 0
    • 0
    Duhovita, satirična i neponovljivo šarmantna, "Autobiografija" Branislava Nušića jedno je od najzabavnijih dela srpske književnosti. U ovoj knjizi, veliki srpski komediograf na svoj prepoznatljiv način ismeva ustaljene norme biografskog pisanja, iznoseći događaje iz svog detinjstva i mladosti kroz prizmu ironije i preterivanja. 
    Kroz niz anegdota, Nušić se osvrće na svoje prve nestašluke, školske dane, ljubavne avanture i porodične situacije, vešto prikazujući univerzalne ljudske osobine i mane kroz humor i satiru. Njegova "Autobiografija" nije klasična ispovest, već duhovita kritika društva i njegovih apsurdnosti, kroz prizmu sopstvenog života. 
    Ovo delo ostaje jedno od omiljenih među čitaocima svih generacija, jer na zabavan i duhovit način osvetljava odrastanje i ljudsku prirodu, ostavljajući iza sebe bezvremenske pouke i osmeh na licu svakog ko je pročita.
    Ver libro
  • Stendal - cover

    Stendal

    Štefan Cvajg

    • 0
    • 0
    • 0
    Malo je onih koji su više lagali i strastnije mistifikovali svet od Stendala, malo je onih koji su bolje i temeljitije iskazali istinu.
    Bezbrojne su njegove maskarade i zavođenja na pogrešan put. Prva se pojavljuje još pre nego što se otvori knjiga na njenom omotu, u predgovoru, jer Stendal, kome je pravo ime Anri Bejl, nikada ne priznaje jednostavno i prosto svoje ime. Čas svojevoljno sebi nadeva plemićku titulu, čas se presvlači kao „Sezar Bombe“ ili svojim inicijalima A.B. dodaje neko tajanstveno A.A., iza koga niko živ ne bi mogao da otkrije ono sasvim skromno ancien auditeur, što znači: bivši državni vojni sudija. Pisac se samo u pseudonimu, u lažnom predstavljanju oseća sigurnim. Tako se jednom prerušava u austrijskog penzionera, drugi put u ancien offider de cavalerie, a najradije imenom Stendal, koje je za njegove zemljake zagonetno (prema jednom pruskom gradiću koji je postao besmrtan usled njegove karnevalske ćudi). Napiše li negde kakav datum, možete se zakleti da nije tačan, a ispriča li u predgovoru Parmskog kartuzijanskog manastira da je ta knjiga napisana 1830, i to hiljadu dvesta milja daleko od Pariza, onda to lakrdijaštvo ne menja stvar da je ovaj roman, u stvari, napisao 1839, i to usred Pariza. I u stvarnosti se ove protivrečnosti veselo sapliću međusobno. U svojoj autobiografiji pompezno izveštava da se borio na bojištima kod Vagrama, Asperna i Ajlaua; nijedna reč od toga nije istinita, jer njegov dnevnik nepobitno dokazuje: u to isto vreme on je udobno sedeo u Parizu. Nekoliko puta govorio je o nekom dugačkom i važnom razgovoru s Napoleonom, ali, o sudbine! u sledećoj svesci čitamo mnogo verodostojnije priznanje: „Napoleon nije razgovarao s budalama kao što sam ja.“ Tako moramo kod Stendala svaku pojedinu tvrdnju da primimo s rezervom, a posebno valja biti nepoverljiv prema njegovim pismima, na koja on – navodno, iz straha od policije – načelno, pogrešno stavlja lažne datume i svaki put ih potpisuje drugim pseudonimom. Šeta li se lagodno u Rimu, sigurno će kao mesto otpreme pisma da navede Orvijeto, a piše li, navodno, iz Bezanosa, onda je toga dana verovatno bio u Grenoblu. Pokatkad je godinu, većinom mesec, navodno, pogrešio da bi izazvao zabludu, a gotovo redovno potpis je lažan. To, međutim, nije bio samo strah, kao što neki misle, od crnog kabineta austrijske policije koji ga je terao na takvo ludiranje, već urođena, iskonska žudnja za blefiranjem, zapanjivanjem, pretvaranjem i sakrivanjem. Stendal majstorski vitla mistifikacije i pseudonime kao svetlucavi floret oko svoje sopstvene ličnosti, samo da mu se neki radoznalac ne bi suviše približio i nikada nije krio ovu svoju strastvenu sklonost prema nasađivanju i intrigiranju. Kada ga je jednom neki prijatelj ogorčeno okrivio da je bezočno lagao, beleži on sasvim mirne savesti na ivici toga optužujućeg pisma: vrai – „to je tačno!“ Vedra čela i sa ironičnim zadovoljstvom, unosi on s prevarom u svoje službene dokumente lažne godine službovanja, izjave lojalnosti čas prema Burbonima, čas prema Napoleonu, i u svim njegovim spisima, štampanim i privatnim, vrve takve netačnosti kao riblja ikra u močvari. Ali poslednja njegova mistifikacija je rekord u lažljivosti i, na njegovu kategoričnu želju u testamentu, urezana je čak u mermer na njegovom nadgrobnom spomeniku, na groblju na Monmartru. Tamo još i danas može da se pročita to dovođenje u zabludu: Arigo Bejl, Milanac, kao znak poslednjeg počivališta čoveka koji je na dobrom francuskom jeziku kršten kao Anri Bejl i koji je (što ga posebno ljuti) rođen u gorkom provincijskom gradu Grenoblu. Čak i pred smrt je želeo da se pojavi pod maskom: i pred njom je hteo da se romantično maskira.
    Ver libro
  • Magelan - cover

    Magelan

    Štefan Cvajg

    • 0
    • 0
    • 0
    Ali uvek kad se jedan čovek ili jedan narod odvažno poduhvati zadatka koji prevazilazi njegove stvarne mogućnosti, povećavaju mu se i snage do jačine nikada neslućene: nikada, možda, nijedna nacija nije na veličanstveniji način sažela u jedan jedini pobednički trenutak svoje snage kao Portugal na prelomu petnaestog veka; odjednom ova zemlja stvara ne samo svoga Aleksandra, svoje Argonaute u licu Albukerka, Vaska da Game i Magelana nego i u licu Kamoensa, svoga Homera, u licu Baruša, svoga Livija. Naučnici, arhitekti, veliki trgovci niču preko noći. Za jedan nezaboravan svetski čas Portugal je prva nacija Evrope, predvodnik čovečanstva...
    Ver libro
  • Sanjarije usamljenog šetača - cover

    Sanjarije usamljenog šetača

    Žan-Žak Ruso

    • 0
    • 0
    • 0
    Svoje delo Sanjarije usamljenog šetača, objavljeno posthumno 1782, francuski filozof Žan-Žak Ruso pisao je, s prekidima, u Ermenonvilu pored Pariza, pred smrt, između 1776. i 1778. godine. Da li su Sanjarije nastavak Ispovesti, dnevnik, eseji, zbirka refleksija?
    Ovaj zapis o slavljenju prirode i izolacije, koji obiluje piščevim anegdotama, kao i razmišljanjima o obrazovanju i političkoj filozofiji, zanimljiv je i zbog svoje žanrovske neodređenosti. Knjiga se sastoji od deset „šetnji“: prvih sedam uredio je sam autor, osma i deveta su završene, ali ih Ruso nije revidirao, dok je deseta ostala nepotpuna u trenutku Rusoove smrti.
    Ruso je smatrao da se čovek rađa dobar, te da naknadno biva iskvaren društvenim prilikama. Insistirao je na povratku na precivilizacijsku prirodnost i čistotu. Budući da je ovaj ideal neostvariv, iznevereni mislilac povlači se u izolaciju. Priroda je za ovog filozofa-šetača ne samo mesto za sanjarenje i osamu već i motivacija za razmišljanje o sebi, pa stoga beleženje sanjarija nastalih u ovim prilikama rezultuje boljom samospoznajom.
    Sanjarije usamljenog šetača su knjiga koja, uz poemu Noćne misli Edvarda Janga i Geteove Jade mladog Vertera, najavljuje rađanje evropskog romantizma.
     
    Prevod s francuskog: Mira Vuković
    Ver libro
  • Marija Stjuart - cover

    Marija Stjuart

    Štefan Cvajg

    • 0
    • 0
    • 0
    Na srednjovekovnoj pozornici intriga, dvoličnosti pa i krvavih ubistava Štefan Cvajg u ovom maestralnom istorijskom romanu opisuje psihološke portrete dveju snažnih žena. Jedna od njih, škotska kraljica Marija Stjuart, rastrzana između strasti i ništa manje strastvene borbe za svoju veru, stoji nasuprot engleske kraljice, dvolične i proračunate Elizabete I. Svoj fascinantni životni put, strastvena i lepa, Marija Stjuart okončava najpre u skoro dvodecenijskom zatočeništvu engleske kraljice i na kraju smrću odsecanjem glave, ni u jednom momentu ne pomislivši da se odrekne sopstvene vere.
    „Moral i politika idu zasebnim putevima. Stoga se jedan događaj prosuđuje sa potpuno različitih stanovišta, već prema tome da li se ocenjuje sa stanovišta čovečnosti ili, pak, sa stanovišta političke koristi. Moralno, pogubljenje Marije Stjuart ostaje kao potpuno neoprostiv akt: protiv svakog međunarodnog prava zadržali su u zatočenju usred mira susednu kraljicu, ispotaje spleli zamku i na najperfidniji način je njoj poturili. Ali, isto tako, ne može se osporiti da je, gledano sa državno-političkog stanovništva, odstranjenje Marije Stjuart za Englesku bila ispravna mera. Jer u politici ne odlučuje – nažalost! – pravo u jednoj meri, nego njen uspeh... Mračnim i krivudavim stazama ide često istorija, ali se na kraju uvek ispunjava istorijski smisao, uvek nužnosti konačno izvojuju svoje pravo“, objašnjava Cvajg pred kraj svoje pripovesti o tragičnoj sudbini kraljice Škotske.
    Ver libro
  • Izdanci Šumadije - cover

    Izdanci Šumadije

    Milica Jakovljević Mir-Jam

    • 0
    • 6
    • 0
    U vreme kada moderna književnost doživljava svoj procvat, između dva svetska rata, Milica Jakovljević Mir-Jam pisala je svoje romane u tradicionalističkom maniru... Ovi romani i danas plene pažnju široke čitalačke publike. Njena sabrana dela štampana su mnogo puta, ali da bi bila kompletna nedostajala im je knjiga Izdanci Šumadije, koja dosad nije štampana. Spisateljica nije stigla da u svoju autobiografsku prozu unese sve što je nameravala, nije stigla da je stilski dotera, ali to ne umanjuje vrednost ovog teksta, koji nam pored iscrpne autorkine biografije, nudi i brojne podatke o palanačkom životu, o životu pod austrougarskom okupacijom, o starom Beogradu.
    Ver libro