Psi koji trče unazad
Marko Đorđević
Editora: Književna radionica Rašić
Sinopse
Mrtva priroda sa autoportretom podnaslov je zbirke pesama Marka Đorđevića Psi koji trče unazad. Slučaj je hteo da taj podnaslov bude identičan naslovu pastela Marka Čelebonovića, istaknutog predstavnika lirskog kolorizma i intimističkog slikarstva. U jednoj slobodnoj asocijativnoj interpretaciji, možemo zaključiti da nikako ne može biti slučajno to što dvojica imenjaka nastoje da prikažu sliku-metaforu kao glavni cilj intimističkog prostora. U intimizmu se sve ono što umetnik opaža i naslućuje okuplja oko njegovog Ja. Slika je, kako to reče Ruževič, malo otkriće sveta, mašte. Ali ne treba izgubiti iz vida da se u slikama-metaforama nalaze i ostaci nečeg mitološkog i htonskog, što Đorđević precizno demonstrira u stihovima iz pesme „Snohvatice”: Na gradskom trgu me ščepa poznata šaka / i vodi ka davno uginulim psima i konjima / iz našeg dvorišta. // Psi i goluždravi dečak poigravaju oko konjskih kola. Ovi stihovi ukazuju na to kako se i stvarnost, koliko i snovi, mogu podjednako upečatljivo opisati pesničkim slikama koje u sebi kriju magijsko-obredna i folklorna svojstva jezika. Đorđevićeva poezija nastaje pomoću pomeranja slika. On od te kretnje unazad čini jedinstveni lirski događaj. U ubrzavanju ili usporavanju – u rasponu od porodičnog i kolektivističkog, do ličnog i konkretnog – temelji se proces stvaranja pesničkih slika koje se ređaju pred čitaočevim očima. Te (pra)slike, koje idu tragovima onoga što je ranije postojalo, kao u snovima, dovode do osobođenja lirskog subjekta od zemaljskih veza, što je nagovešteno u programskoj pesmi: „Sto sa pogledom na reku”: Za mene, / koji sanjam kako tonem, / dok poljem psi trče unazad. (Vraćanje unazad već u naslovu zbirke, doslovno, definiše Đorđevićev poetički postupak.) Ali napetost na granici između magijskih snova i stvarnosti koja stupa teškim korakom konobarice u borosanama, najbolje je izražena u pesmi „Deus ex machina ne dolazi”: San je već ispran. / Sa ulice dopire / zvižduk radnika. / Stopala tupkaju / stepenicama. / Napetost je oslobođena. Sve pesme iz zbirke Psi koji trče unazad svoje ishodište (i poslednje utočište) pronalaze u nastalgiji koja ne zaboravlja smrt. Na arhetipski način, Đorđević progovara o istoriji smrti. On slika snažne i koloritne porodične saodnose i u njima pohranjuje dominantna osećanja lirskog subjekta: usamljenost, neproživljenost, stegnutost... Ta osećanja sublimirana su u pesmi „Slučaj pronalaska mrtvih tela u živom čoveku”: Ogledalom odjekuju / utamničeni likovi prošlosti. // Moje lice – porodična grobnica. (O smrtima bližnjih može se pisati samo iz najveće blizine, a tu je onda svaka objektivna kontekstualizacija gotovo pa nemoguća.) Ipak, u dubinskim značenjskim slojevima, Đorđevićeva poezija, od stiha do stiha, suštinski traga za onim osnovnim i najuzvišenijim: za sačuvanim životom! Psi koji trče unazad dokaz su da je ta potraga i te kako bila uspešna! Srđan V. Tešin
Disponível desde: 07/11/2022.
Comprimento de impressão: 60 páginas.
