Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja - Groteskna tragedija u pet slika

Ivo Brešan

Synopsis

Groteskna tragedija Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja praizvedena je 1971. godine, u vrijeme perioda koji se danas naziva Hrvatsko proljeće. Odmah je postala veliki kazališni hit iz kojega je nastao jednako uspješan film Krste Papića dvije godine kasnije. Crni humor, efektna primitivizacija klasične umjetnosti, vješto korištenje pučke pjesme i običaja, aluzije na politiku i jezično majstorstvo doprinijeli su tomu da je ova Brešanova drama danas klasik hrvatske dramske književnosti.

Hrvatski književnik Ivo Brešan (1936.-2017.), dugogodišnji profesor hrvatskog jezika u šibenskoj gimnaziji, pisao je najviše drame, a u posljednja dva desetljeća rada i romane i kratke priče. Najpoznatije drame-komedije su mu Smrt predsjednika kućnog savjeta (1979.), Svečana večera u pogrebnom poduzeću (1980..), Nečastivi na Filozofskom fakultetu (1982.), Viđenje Isusa Krista u kasarni VP 2507 (1984.) i Veliki manevri u tijesnim ulicama (1990.), a romani Astaroth (2001.), Država Božja 2053 (2003.) i Vražja utroba (2004.) Bio je i uspješan filmski i televizijski scenarist, a posebnu su popularnost stekle dvije filmske uspješnice, Kako je počeo rat na mom otoku (1996.) i Maršal (1999.), u kojima režiju potpisuje njegov sin Vinko Brešan. Brešan je status velikog i popularnog pisca stekao britkim humorom, sposobnošću izdvajanja svima poznatih situacija iz nedavne prošlosti te uvijek aktualnim proble-matiziranjem odnosa pojedinca i struktura moći.

Lektira za 4. razred srednje škole.

Disponible depuis: 08/09/2023.

Longueur d'impression: 69 pages.

D'autres livres qui pourraient vous intéresser

Djevojčica

Camille Laurens

Od trenutka njezina rođenja 1959. u Rouenu, pratimo Laurence Barraqué, djevojčicu koju su roditelji dobili očekujući sina. Na pitanje ima li djece tijekom popisa stanovništva, njezin će otac reći kako nema, da ima dvije kćeri.Ipak, Laurence neprestano propituje pravila po kojima je manje vrijedna od dječaka. Kada je u jedanaestoj godini seksualno napastuje član obitelji, ona se, u manjku potpore najbližih, zatvara u svoj vlastiti svijet. Već sa šesnaest mora se suočiti s trudnoćom i pobačajem, u tridesetima prolazi kroz tragediju gubitka djeteta pri porođaju, poslije ipak postaje majka, a prolazi i rastavu braka.Emotivna i feministička snaga ovog maestralnog romana zapanjujuća je. Djevojčica je svevremenska priča puna boli, nježnosti i humora o tome što znači biti žena. Usprkos društvu koje žene neprestano stavlja u poziciju drugotnih, Laurence se od djetinjstva do majčinstva neprestano bori za ravnopravnost, seksualnost, pravo na užitak, za vlastiti glas i vlastite izbore. Pogrešiva poput svih nas, povrijeđena, ali uporna u tome da nadvlada vlastitu prošlost, da izbori bolji svijet za svoju kćer, Laurence je nezaboravna junakinja kojoj ćemo vjerovati na svakoj stranici.Poput Annie Ernaux, Elene Ferrante i Bernardine Evaristo, Camile Laurens napisala je briljantan i važan roman o ženskoj povijesti koji će nas potresti, osvijestiti i ohrabriti te ostati s nama još dugo nakon čitanja.

Voir livre

Trajekt u šumi

Mirko Božić

Osjećaj nepripadanja vlastitom tijelu koje je pod utjecajem bolesti – možda bismo tako mogli skupiti rasuti teret o kojem Božić piše u ovoj knjizi. Prolazeći vlastitu dijagnozu jedne vrste epilepsije, gradeći zbirku terminologijom bolesti, ali govoreći uvijek emotivno, iz vlastite nemoći naspram tog stanja, on iskapa slikovite pjesme iz sterilnog okoliša. Propitujući sebe koji se mijenja, kao i važnost moždanih valova u odnosu na ono što čini našu osobnost, naš duh, razmatra proporcije i mogućnosti čovjeka. Što učiniti s tijelom ako je ono najednom izdajnik svega što jesmo? Postajemo li tada njegovi taoci i možemo li se spasiti, smijemo li to pomisliti? Božić propituje te granice, vlastitu lucidnost, ali i ljubav. Iako je naizgled ovo knjiga o borbi koja je unaprijed izgubljena, ona je i knjiga o traženju ljubavi i u pozadini ovih stihova titra jednako kao i bjelina. Ljubav nam ne mora odgovoriti, ali Božić postavlja bitnu premisu: važno ju je tražiti, čak i u danima kad je teško nositi sve ono što mi sami jesmo. – Monika Herceg

Voir livre

Standardan život - (pjesme u prozi)

Olja Savičević Ivančević

Standardan život jedna je knjiga koja donosi pjesme u prozi dviju autorica, Olje Savičević Ivančević i Saške Rojc (što je Oljin dugogodišnji heteronim), sačinjena od Saškinog Puzzlerojca (2005.) te dviju Oljinih zbirki Kućna pravila (2006.) i Mamasafari (i ostale stvari) (2012.). Standardan život je dakle sve samo ne standardna knjiga. Ako pak govorimo o opusu autorice, on je opet sve samo ne standardan, neki reci koje ćete naći u ovoj knjizi već su postali refreni, a neke pjesme postale su himne i evergreeni. Oljina tema jest velik skup svakodnevnih motiva iz (ne)običnog života od kojih ona pravi dragocjenosti. Ove pjesme govore o ljubavi i o smrti, o strasti, strahu i o hrabrosti i moralnim izborima, o svemu onome s čim smo se u svojim standardnim životima sreli i opet ćemo, samo ovaj put malo promijenjeni, obogaćeni za finu i prodornu pjesničku artikulaciju. – Kruno Lokotar“Što bi Olja da može, što bih ja da mogu? Potpisao bih ovaj čas zabranjeni odlazak na plažu u određeni sat ako zauzvrat dobijem dvije stvari; hoću da djeca pri rođenju doznaju da ljubav nije bolest od koje se umire i da se prepuste, a odrasli dobiju ponovno tople suze koje griju i smijeh koji dolazi sam od sebe, onaj od kojeg boli trbuh.” – Espi Tomičić“Imaš li neki putopis za preporučiti, pitala me prije koju godinu prijateljica. Imam, odgovorila sam joj, Mamasafari Olje Savičević Ivančević. Pa to je zbirka pjesama, guglala sam, šalje mi poruku, treba mi baš putopis. To ti je baš putopis, odgovorila sam joj, ne u strogo formalnom smislu, ali u sadržajnom, doznat ćeš puno i o sebi i o svijetu oko sebe. Javila mi se tek prije par mjeseci da je bila pročitala taj ‘putopis’ i da sam je nasamarila, jer je poslije morala pročitati sve Oljino, a onda zaključila: pa meni se čini da je kod nje sve jedan putopis. Naravno, dodala je, ne u strogo formalnom smislu. Pa šta nije sva poezija, sva književnost, jedno veliko putovanje, putopis ako baš hoćeš, odgovorila sam joj, zaboravila. A zaboravim tek kad u to čvrsto vjerujem, kad podrazumijevam. Zato Olja. Bez pogovora.” – Marija Andrijašević

Voir livre

Pratišina

Alen Brlek

Knjiga tišine, i traženja čovjeka u toj tišini kao bića koje ju može razumjeti, ali i prepisati u sebe i svijet. Brlekova poezija jest pismo višeznačne šutnje i simbolike u kojoj je uvijek moguće pronaći mir, ona se oslanja na tankoćutnost, duboku doživljajnost i intuiciju, ona nam svijet donosi kao mjesto na kojem je moguće ipak udahnuti dovoljno duboko da pustimo iza sebe teret. Misao koju Brlek njeguje pišući misao je o tome kako je poezija sveto mjesto susreta, kako je ona mogući lijek bolovima konzumerističkog društva i, iako je na trenutke hermetična svojim jezikom, ona emocijom koju nosi ostaje otvorena svima koji se usude ući. Gradeći Pratišinu, Brlek je sagradio šumu simbola, preciznu i emotivno uvjerljivu knjigu pjesama koju ćemo nositi sa sobom kako bismo zavirili u njegove pjesme, opet iznova. Ako je duhovnost susrela riječi u suvremenoj poeziji, to je zasigurno u pismu Alena Brleka; svaku pjesmu mogli bismo promatrati i kao meditaciju ili molitvu, ali nipošto nečemu izvan nas ili većem od nas, nego nama samima, od kojih se traži da budemo nježni, obzirni, svjesni da smo svi jedno i da je time naša odgovornost prema zemlji i drugima veća. Brlek tako poezijom postavlja imperativ koji ćemo dugo pamtiti: voljeti. Od tla do svemira. – Monika Herceg

Voir livre

Zarazna zona

Andrijana Kos Lajtman, Damir Radić

Zarazna zona, pisana u dva glasa tijekom prvog lockdowna i zagrebačkog potresa, jedan je od bitnih umjetničkih dokumenata vremena koje nas je snašlo. Usprkos vanjskim izvanrednim uvjetima ova knjiga na jedinstven, nježan i emotivan, ali nadasve pjesnički uvjerljiv i superioran način dočarava odnos dvoje koji su u procesu tog zatvaranja svijeta orijentirani jedno na drugo, na građenje zajedničkog. Rukopis Andrijane Kos Lajtman i Damira Radića iznimne je snage, ali i čistog jezika koji rastvara pred nama brige, strahove, svakodnevicu, koja je sada sve više u fokusu. Sámo dvoglasje, inače neuobičajeno za našu pjesničku produkciju, čini se kao idealan način uspostave dijaloga, pokušaja da se svijet koji najednom stane i u koji smo zatočeni artikulira kroz dvoje koji sada traže svoj jedinstveni jezik, način da se nose s onim što je izvan njih. Upravo svakodnevica postaje sveta usred tog neobičnog početka proljeća kroz događaje koji nas nepovratno mijenjaju i ova knjiga autentično progovara o svim fenomenima tog razdoblja; svojevrsna pisma ljubavnika jedno drugome živi su otisak tog vremena provučen kroz filtar intimnog i pjesničkog odnosa. – Monika Herceg

Voir livre

dovoljni razlozi - i druge pjesme

Dinko Telećan

Rasute geografske lokacije, kilometri proputovani riječima, ali i stalna razigranost tih istih riječi koje se iz pjesme u pjesmu ne pristaju pokoriti nikakvom pravilu ni biti unutar modernih tokova jedna su od mnogih vatri ove pjesničke zbirke. Tako se one kreću od otoka do dalekih gradova, postavljaju usred knjige cijeli jedan šumski proplanak, promišljaju pomičući se kroz prostor svoje vlastito vrijeme i (ne)bitnost, ali i neke aktualne događaje. Bitno je reći: ni pjesme ne pristaju biti uniformne, svaka traži vlastiti identitet, koji na kraju knjige i posuđuje, pa tako Telećanove riječi hodaju tuđim pjesmama, ponekad i doslovno. U svemu tome otkriva se umijeće Dinka Telećana: on može zagrliti riječima i pokazati nam horizont poezije na drugom kraju svijeta, provući kroz te stihove smijeh i kritiku tumora društva, ali ostati pjesnički čvrsto na zemlji dajući nam jasan znak svog snažnog korijena: autoriteti su isti / ptice nebeske / i ljiljani poljski. – Monika Herceg

Voir livre