¡Acompáñanos a viajar por el mundo de los libros!
Añadir este libro a la estantería
Grey
Escribe un nuevo comentario Default profile 50px
Grey
Suscríbete para leer el libro completo o lee las primeras páginas gratis.
All characters reduced
Prekovremeni rad - izvedbeni tekstovi - cover

Prekovremeni rad - izvedbeni tekstovi

Goran Fercec

Editorial: Fraktura

  • 0
  • 0
  • 0

Sinopsis

U vrijeme otuđenja i posvemašnjeg straha, u doba velikih riječi i gesta, na početku dvadeset prvoga stoljeća, kada svi zazivaju toleranciju i solidarnost, jasno je da upravo onoga o čemu se najviše govori ima najmanje. Novo doba donijelo je ne samo u tranzicijskim zemljama već i diljem svijeta strah i podjele veće nego ikada. Svjetsko bogatstvo raspodijeljeno je nejednako, a razlike između bogatih i siromašnih sve su veće, jaz je sve dublji. Umjetnički progovoriti o tome teško je, a da se ne skrene u pamflet, no da jest moguće, pokazuju upravo izvedbeni tekstovi Gorana Ferčeca. I Pismo Heineru M. kao i Radnička trilogija – Radnice u gladovanju, Libreto i Svaka plava radnička bluza val je koji razbija stijenu kapitalizma munkovski su krik protiv sadašnjeg svijeta, odraz autorova angažmana i suosjećanja prema onima drugima, onima zapostavljenima, bilo da je riječ o radnicama ili radnicima, ili bilo kojoj drugoj grupi tranzicijom iscrpljenih kolektiva i pojedinaca. Ferčec u svojim izvedbenim tekstovima detektira sve probleme našega vremena, pokazujući iznova da je kazalište najmoćnije kulturno i političko polje pregovora i borbe. Njegove radnice gladuju, njegovi umjetnici ponašaju se poput prekarnih automata, no oni ne odustaju od svoje borbe – iako poraženi, oni su u očima čitatelja/gledatelja pobjednici jer njihova muka jest ona vječna, a njihova žrtva jest žrtva za neki pravedniji svijet koji sanjaju zajedno s nama. Prekovremeni rad knjiga je o današnjici i nama sada i ovdje.
Disponible desde: 30/03/2021.

Otros libros que te pueden interesar

  • Zemlja Zemlja - cover

    Zemlja Zemlja

    Marko Pogačar

    • 0
    • 0
    • 0
    Kako leti bumerang? Sa zemlje na zemlju, prema ptici, putanjom koja se ne da lako objasniti, ali ima svoj početak i kraj uvijek u blizini. Sve ostalo je zrak, let prema nečemu drugom što leti, proizvodnja slučajne smrti, prekid elipse povratka. Ruka koja ga je bacila ista je ona snažna, a gladna života koja je napisala ovu knjigu.Zemlja Zemlja prostor je velikog pjesničkog umijeća jer se s paradoksima prolaznosti, ljudske društvenosti i apokalipse koja se neprestano događa pokušava razračunati bez ostatka, hrabro, pogubno i samotnički. Upravo onako kako leti bumerang, u neopisivoj ljepoti vrtnje i šumu svojih lopatica dok para nevini zrak iznad manje nevinih ljudi. Marko Pogačar ispisao je, usprkos svojim putovanjima, a možda i baš zbog njih, s kraja na kraj planeta, knjigu pjesama koja svoju potragu za smislom ne započinje uvijek letom, ali i ne okončava uvijek na zemlji; u toj maestralnoj izmjeni perspektiva ovi stihovi katkad oko nas fijuču kao meci, katkad nas umiruju kao jastuk od paperja neke vrlo egzotične ptice koja izumire. Na kraju, kako onda leti, a kako miruje Pogačarov bumerang? Jednom riječju: svemoćno.Ivica Prtenjača
    Ver libro
  • Pratišina - cover

    Pratišina

    Alen Brlek

    • 0
    • 0
    • 0
    Knjiga tišine, i traženja čovjeka u toj tišini kao bića koje ju može razumjeti, ali i prepisati u sebe i svijet. Brlekova poezija jest pismo višeznačne šutnje i simbolike u kojoj je uvijek moguće pronaći mir, ona se oslanja na tankoćutnost, duboku doživljajnost i intuiciju, ona nam svijet donosi kao mjesto na kojem je moguće ipak udahnuti dovoljno duboko da pustimo iza sebe teret. Misao koju Brlek njeguje pišući misao je o tome kako je poezija sveto mjesto susreta, kako je ona mogući lijek bolovima konzumerističkog društva i, iako je na trenutke hermetična svojim jezikom, ona emocijom koju nosi ostaje otvorena svima koji se usude ući. Gradeći Pratišinu, Brlek je sagradio šumu simbola, preciznu i emotivno uvjerljivu knjigu pjesama koju ćemo nositi sa sobom kako bismo zavirili u njegove pjesme, opet iznova. Ako je duhovnost susrela riječi u suvremenoj poeziji, to je zasigurno u pismu Alena Brleka; svaku pjesmu mogli bismo promatrati i kao meditaciju ili molitvu, ali nipošto nečemu izvan nas ili većem od nas, nego nama samima, od kojih se traži da budemo nježni, obzirni, svjesni da smo svi jedno i da je time naša odgovornost prema zemlji i drugima veća. Brlek tako poezijom postavlja imperativ koji ćemo dugo pamtiti: voljeti. Od tla do svemira. – Monika Herceg
    Ver libro
  • Isus na koži - cover

    Isus na koži

    Mirko Kovač

    • 0
    • 0
    • 0
    Kazališni komad Isus na koži svjedoči o svim bitnim značajkama Kovačeva književnog postupka. U prvotnoj verziji dominirali su crnohumorni tonovi i elementi porodične drame, a tek se nazirala drama jednog vremena, propast ključnih institucija društva i njegova morala, dočim je u novoj verziji Kovač nemilosrdno ušao u pripovijest našeg vremena, u sudbinsku pripovijest u kojoj glavni junak tone sve niže da bi konačno sasvim potonuo odbijajući prilagoditi se zločinačkom dobu. Na malom prostoru zatvorske sobe, prepleću se i sudaraju obične ljudske sudbine, običnih mahom sitnih kriminalaca. Sve je u početku naizgled naivno i bezazleno poput glavnog junaka, nekadašnjeg džepara nadimkom Isus, ali iza te prividne naive, iz svih kutova priče pomalja se duboki unutrašnji ljudski mrak čiji taoci postaju jednako osuđenici kao i njihovi čuvari. Osnovne značajke Kovačeva dramskog talenta pokazuju se u autentičnom životnom dijalogu, sposobnosti da u nekoliko situacija "ulovi" lik, u dragocjenom osjećaju za dvoznačnost svake situacije (tragično je komično, a komično tragično). Filip David 
    Ver libro
  • Trajekt u šumi - cover

    Trajekt u šumi

    Mirko Božić

    • 0
    • 0
    • 0
    Osjećaj nepripadanja vlastitom tijelu koje je pod utjecajem bolesti – možda bismo tako mogli skupiti rasuti teret o kojem Božić piše u ovoj knjizi. Prolazeći vlastitu dijagnozu jedne vrste epilepsije, gradeći zbirku terminologijom bolesti, ali govoreći uvijek emotivno, iz vlastite nemoći naspram tog stanja, on iskapa slikovite pjesme iz sterilnog okoliša. Propitujući sebe koji se mijenja, kao i važnost moždanih valova u odnosu na ono što čini našu osobnost, naš duh, razmatra proporcije i mogućnosti čovjeka. Što učiniti s tijelom ako je ono najednom izdajnik svega što jesmo? Postajemo li tada njegovi taoci i možemo li se spasiti, smijemo li to pomisliti? Božić propituje te granice, vlastitu lucidnost, ali i ljubav. Iako je naizgled ovo knjiga o borbi koja je unaprijed izgubljena, ona je i knjiga o traženju ljubavi i u pozadini ovih stihova titra jednako kao i bjelina. Ljubav nam ne mora odgovoriti, ali Božić postavlja bitnu premisu: važno ju je tražiti, čak i u danima kad je teško nositi sve ono što mi sami jesmo. – Monika Herceg
    Ver libro
  • Vezuvska vrata - cover

    Vezuvska vrata

    Neda Miranda Blažević-Krietzman

    • 0
    • 2
    • 0
    Već na samome početku Vezuvskih vrata, u citatima ponad pjesama ili pak kao njihovi izravni anti/junaci (Pound, Claudel, Raškaj) javljaju se umjetnici koji su oduvijek – i ne svojom voljom – hodili onim najopasnijim putevima na tankoj, paučinastoj niti između "ludila" i genijalnosti, dok se autorica izravno angažira na strani njihove ljudske i umjetničke genijalnosti, a proizvodnju ludila pripisuje općoj percepciji i načinu funkcioniranja njihove neposredne životne okoline i njezina psihoepistemološkoga polja. Bilo kako bilo, zar biti umjetnikom ne znači i upravo to – vidjeti stvari nekako drukčije, iz kuta i iza vrata svakodnevne, rutinirane percepcije – biti, dakle, "za njih" uvijek pomalo "uza/lud"?  Ispred kojih vrata treba čekati prostore vlastite, bar umjetničke slobode, svatko, naučio nas je Kafka, treba otkriti sam – Neda Miranda Blažević-Krietzman možda zna gdje su ključevi njezinih vrata i poziva i nas da naučimo gdje da pronađemo ona svoja.  Delimir Rešicki
    Ver libro
  • Ubij se tata - cover

    Ubij se tata

    Monika Herceg

    • 0
    • 0
    • 0
    Disfunkcionalne obitelji, siromaštvo, klasna nejednakost, propuštene prilike, zanemarivana djeca, branitelji, ali prije svega i više od svega čežnja za ljubavlju, za priznanjem, za grljenjem, samo su neke od tema koje u svojim intimnim, lirsko-poetskim dramama ispisuje najvažnija pjesnikinja generacije Monika Herceg. Pet drama, od kojih su neke uspješno izvođene, a druge pak nagrađivane, svakom čitatelju ulazi pod kožu, dramska napetost koju osjećamo dok ih čitamo ne odnosi se toliko na odnose među likovima koliko na istinsku, duboku ljudsku dramu koju svaki od njih proživljava i s kojom se mora nositi, a ne može je podijeliti. Stanje likova uvijek je na rubu ili preko ruba egzistencije, životnih problema, no unatoč svem crnilu koje se nadvilo nad pejzaž Monika i njezini likovi, prije svega ženski, vide neku svjetlost.Monika Herceg u knjizi drama Ubij se, tata uspijeva čitatelju, a onda i redatelju, pa zatim gledatelju posredovati svijet nimalo blistav, svijet koji se krije iza zidova običnih kuća i stanova, muku žena i muškaraca, a nadasve djece, koji nikako da iskorače iz svoje prošlosti i pogledaju tamo kamo ih Monika vodi i navodi, i tamo kamo, kako sami intimno osjećaju, moraju ići, ali ne usude se, jer put ljubavi najteži je put.
     
    “Kako god da opišemo ovu predstavu (a mogli bismo je s jednako dobrim razlozima nazvati i feminističkom i klasičnom), njena snaga sigurno izvire iz jezika Monike Herceg, koji ni u jednom trenutku nije ni slučajan ni pretenciozan, baš kao ni kad govorimo o poetskom sadržaju antičke drame ili o literarnom opusu suvremenog dramatičara i pjesnika Thomasa Bernharda. Opisala bih taj jezik kao ne samo ‘operativan’, nego operacijski nagnut nad likove, udubljen u unutarnje tumore i emocionalne provalije, bespoštedno zaokupljen proučavanjem ‘mrakova’ od kojih smo sačinjeni.” – Nataša Govedić
     
    “Monika Herceg ozbiljan je pisac i ovo je ozbiljan poetsko-dramski tekst, tako da se ona ne služi štakama i inim ortopedskim pomagalima ideologije. Ona ne piše o zlostavljanim ženama i o muškim zlostavljačima, ne bavi se klasnim razlozima siromaštva, svjesno izbjegava sva jednostavna objašnjenja grubosti, surovosti, odsustva zagrljaja, koja joj se nude sa svih strana, ali koja nepogrešivo vode lošoj, plakatnoj književnosti, nekoj od brojnih varijanti postmodernih socrealizama. Pritom, ona nesreću ne predstavlja samo kao nesreću, nije to fatalizam zle kobi. Samo što za razliku od svijeta mondenih i nedarovitih, njezin obiteljski svijet ne biva objašnjen nizom kolektivnih odgovora i ideoloških objašnjenja, nego individualnim estetskim, fabulativnim, moralnim činom.” – Miljenko Jergović
    Ver libro