Asimetrija i pravi život - Poezija

Adam Zagajewski

Sinopse

Postoji samo blagost / koja uvijek kasni stihovi su kojima završava pjesma „20. stoljeće u mirovini“, iz jedne od dviju među ove korice uvrštenih zbirki Adama Zagajewskog. Radi se o jednom od najznačajnijih autora suvremene poljske i europske književnosti. Te blagosti ni u poetskom načinu ni u sadržaju kod Zagajewskog ne nedostaje. Ona, štoviše, gotovo da preduhitruje čitatelja, podešavajući ga da obazrivo zakorači u čitanje poezije čiji najdragocjeniji učinci izmiču nestrpljivima i osornima. Iako koristi jednostavan jezik i komunikativan izraz, nešto je staromodno i klasično u poeziji Zagajewskog.

S jedne strane, poseže za registrom filozofskih i kulturnih pojmova koji traže mislećeg, obrazovanog čitatelja. S druge pak strane, u njegovoj poeziji nema jakih gesta, jednoznačno iskazanog vjetonazora ni povođenja za pjesničkim trendovima. Ova asimetrija pravog života, iscrtana kratkim, odmjerenim potezima pjesnika slikara, koji melankoličnim tonovima svjedoči o prolaznosti zaustavljajući je sjećanjem, potvrda je autoironične konstatacije samog pjesnika da je poezija – lagano pretjerivanje.

Na nama je samo još mirno priznati da među pjesnicima malo tko pretjeruje takolijepo kao Zagajewski.

Iz pogovora Đurđice Čilić

O autoru

ADAM ZAGAJEWSKI jedan je od najznačajnijih autora suvremene poljske književnosti. Dobitnik je prestižnih poljskih, europskih i svjetskih književnih nagrada, prevođen na mnoge jezike. Pjesnik je, esejist i prozaist. Rođen je 1945. u Lavovu, iz kojeg je njegova obitelj prisilno preselila na zapad Poljske.

Djetinjstvo je proveo u šleskim Gliwicama, gdje je završio osnovnu i srednju školu. U periodu 1963. – 1970. studirao je filozofiju i psihologiju na Jagelonskom sveučilištu u Krakovu. S fakultetskim kolegama 1968. osniva pjesničku grupu Teraz – krakovski rukavac pjesničke formacije Novi val i postaje koautor programskih tekstova. S Julianom Kornhauserom objavljuje Nepredočeni svijet (1974.) zbirku eseja književnokritičkog i programatskog karaktera. Od 1968. do 1975. godine radio je kao asistent na Institutu za društvene znanosti na Sveučilištu za znanost i tehnologiju u Krakovu.

Crtica o podzemnim izdavačima

Bio je urednik i suurednik književne redakcije časopisa Student, Młoda Kultura. Zbog svoje povezanosti s opozicijskim krugovima, gdje radi kao predavač na ilegalnim tečajevima, objavljuje kod podzemnih izdavača. Uređuje prvi nezavisni književni časopis Zapis, nekoliko je godina bio na popisu zabranjenih autora. Godine 1979. odlazi na stipendiju u Zapadni Berlin (Berliner Künstlerprogramm), gdje ostaje sve do 1981., kad se vraća u Krakov i već sljedeće, 1982. godine, zbog privatnih razloga emigrira u Francusku. Prijateljujući i surađujući s intelektualnim i književnim krugovima u emigraciji i u Poljskoj, objavljuje u uglednom književnom kvartalniku Zeszyty Literackie, koji je najprije izlazio u Parizu, a 1992. godine redakcija se preselila u Varšavu.

Uz časopisnu, Zeszyty su u dvadesetak godina djelovanja imali i značajnu izdavačku produkciju, te su tiskali i jednu od najvažnijih esejističkih knjiga Adama Zagajewskog Solidarnost i samoća (1986.). Godine 1988. Zagajewski počinje predavati kreativno pisanje na Sveučilištu u Houstonu. U Krakov se za stalno vratio 2002., gdje je i umro 2021. godine.

Disponível desde: 14/03/2022.

Poesia e Teatro

Outros livros que poderiam interessá-lo

Početne koordinate

Monika Herceg

“Početne koordinate Monike Herceg nagrađene su Nagradom Goran za mlade pjesnike 2017. I ne samo da je ovo jedna od najboljih knjiga u nizu dugom četrdeset i koju godinu, što ga čine i nagrađene knjige Refika Ličine, Anke Žagar, Alojza Ihana i Dorte Jagić – nabrojimo te koje se ovoga čitatelja najviše tiču – nego i ona definitivna, posljednja i najstarija. S njom je započeo i skončao svijet.Početne koordinate čini pedeset i osam pjesama, ali knjiga se može, i treba, čitati kao cjelina, kao poema – onakva kakve su se posljednji put u nas pisale pedesetih godina i bile su svojevrsni dug ideji i poetici socijalističkoga zajedništva, a možda i kao roman u stihovima. S tim da je vrlo teško u mahu pročitati više od jedne, dvije, možda i tri pjesme.Početne koordinate mala su studija porodičnih vjerovanja. Svaka prava obitelj, rod i porodica imaju nekoliko pripovijesti oko kojih se okupljaju i koje se nasljeđuju s generacije na generaciju, sve do trenutka u kojem niz vanjskih događaja, selidbi sa sela u grad, iz zemlje u zemlju, iz jezika u jezik, te ratova, razvoda, poplava i požara, ili komfornih i mondenih preživljavanja, ne dovedu do toga da porodično vjerovanje ili porodična mitologika ne izgube smisao, emocionalni sadržaj i razlog, i ne budu zaboravljeni. Monika Herceg konstruira jednu porodičnu mitologiju, rastvara je i komentira. I pritom piše svoju veliku i neprekinutu pjesmu.” – Miljenko Jergović

Ver livro

Standardan život - (pjesme u prozi)

Olja Savičević Ivančević

Standardan život jedna je knjiga koja donosi pjesme u prozi dviju autorica, Olje Savičević Ivančević i Saške Rojc (što je Oljin dugogodišnji heteronim), sačinjena od Saškinog Puzzlerojca (2005.) te dviju Oljinih zbirki Kućna pravila (2006.) i Mamasafari (i ostale stvari) (2012.). Standardan život je dakle sve samo ne standardna knjiga. Ako pak govorimo o opusu autorice, on je opet sve samo ne standardan, neki reci koje ćete naći u ovoj knjizi već su postali refreni, a neke pjesme postale su himne i evergreeni. Oljina tema jest velik skup svakodnevnih motiva iz (ne)običnog života od kojih ona pravi dragocjenosti. Ove pjesme govore o ljubavi i o smrti, o strasti, strahu i o hrabrosti i moralnim izborima, o svemu onome s čim smo se u svojim standardnim životima sreli i opet ćemo, samo ovaj put malo promijenjeni, obogaćeni za finu i prodornu pjesničku artikulaciju. – Kruno Lokotar“Što bi Olja da može, što bih ja da mogu? Potpisao bih ovaj čas zabranjeni odlazak na plažu u određeni sat ako zauzvrat dobijem dvije stvari; hoću da djeca pri rođenju doznaju da ljubav nije bolest od koje se umire i da se prepuste, a odrasli dobiju ponovno tople suze koje griju i smijeh koji dolazi sam od sebe, onaj od kojeg boli trbuh.” – Espi Tomičić“Imaš li neki putopis za preporučiti, pitala me prije koju godinu prijateljica. Imam, odgovorila sam joj, Mamasafari Olje Savičević Ivančević. Pa to je zbirka pjesama, guglala sam, šalje mi poruku, treba mi baš putopis. To ti je baš putopis, odgovorila sam joj, ne u strogo formalnom smislu, ali u sadržajnom, doznat ćeš puno i o sebi i o svijetu oko sebe. Javila mi se tek prije par mjeseci da je bila pročitala taj ‘putopis’ i da sam je nasamarila, jer je poslije morala pročitati sve Oljino, a onda zaključila: pa meni se čini da je kod nje sve jedan putopis. Naravno, dodala je, ne u strogo formalnom smislu. Pa šta nije sva poezija, sva književnost, jedno veliko putovanje, putopis ako baš hoćeš, odgovorila sam joj, zaboravila. A zaboravim tek kad u to čvrsto vjerujem, kad podrazumijevam. Zato Olja. Bez pogovora.” – Marija Andrijašević

Ver livro

Djevojčica

Camille Laurens

Od trenutka njezina rođenja 1959. u Rouenu, pratimo Laurence Barraqué, djevojčicu koju su roditelji dobili očekujući sina. Na pitanje ima li djece tijekom popisa stanovništva, njezin će otac reći kako nema, da ima dvije kćeri.Ipak, Laurence neprestano propituje pravila po kojima je manje vrijedna od dječaka. Kada je u jedanaestoj godini seksualno napastuje član obitelji, ona se, u manjku potpore najbližih, zatvara u svoj vlastiti svijet. Već sa šesnaest mora se suočiti s trudnoćom i pobačajem, u tridesetima prolazi kroz tragediju gubitka djeteta pri porođaju, poslije ipak postaje majka, a prolazi i rastavu braka.Emotivna i feministička snaga ovog maestralnog romana zapanjujuća je. Djevojčica je svevremenska priča puna boli, nježnosti i humora o tome što znači biti žena. Usprkos društvu koje žene neprestano stavlja u poziciju drugotnih, Laurence se od djetinjstva do majčinstva neprestano bori za ravnopravnost, seksualnost, pravo na užitak, za vlastiti glas i vlastite izbore. Pogrešiva poput svih nas, povrijeđena, ali uporna u tome da nadvlada vlastitu prošlost, da izbori bolji svijet za svoju kćer, Laurence je nezaboravna junakinja kojoj ćemo vjerovati na svakoj stranici.Poput Annie Ernaux, Elene Ferrante i Bernardine Evaristo, Camile Laurens napisala je briljantan i važan roman o ženskoj povijesti koji će nas potresti, osvijestiti i ohrabriti te ostati s nama još dugo nakon čitanja.

Ver livro

Pratišina

Alen Brlek

Knjiga tišine, i traženja čovjeka u toj tišini kao bića koje ju može razumjeti, ali i prepisati u sebe i svijet. Brlekova poezija jest pismo višeznačne šutnje i simbolike u kojoj je uvijek moguće pronaći mir, ona se oslanja na tankoćutnost, duboku doživljajnost i intuiciju, ona nam svijet donosi kao mjesto na kojem je moguće ipak udahnuti dovoljno duboko da pustimo iza sebe teret. Misao koju Brlek njeguje pišući misao je o tome kako je poezija sveto mjesto susreta, kako je ona mogući lijek bolovima konzumerističkog društva i, iako je na trenutke hermetična svojim jezikom, ona emocijom koju nosi ostaje otvorena svima koji se usude ući. Gradeći Pratišinu, Brlek je sagradio šumu simbola, preciznu i emotivno uvjerljivu knjigu pjesama koju ćemo nositi sa sobom kako bismo zavirili u njegove pjesme, opet iznova. Ako je duhovnost susrela riječi u suvremenoj poeziji, to je zasigurno u pismu Alena Brleka; svaku pjesmu mogli bismo promatrati i kao meditaciju ili molitvu, ali nipošto nečemu izvan nas ili većem od nas, nego nama samima, od kojih se traži da budemo nježni, obzirni, svjesni da smo svi jedno i da je time naša odgovornost prema zemlji i drugima veća. Brlek tako poezijom postavlja imperativ koji ćemo dugo pamtiti: voljeti. Od tla do svemira. – Monika Herceg

Ver livro

Trajekt u šumi

Mirko Božić

Osjećaj nepripadanja vlastitom tijelu koje je pod utjecajem bolesti – možda bismo tako mogli skupiti rasuti teret o kojem Božić piše u ovoj knjizi. Prolazeći vlastitu dijagnozu jedne vrste epilepsije, gradeći zbirku terminologijom bolesti, ali govoreći uvijek emotivno, iz vlastite nemoći naspram tog stanja, on iskapa slikovite pjesme iz sterilnog okoliša. Propitujući sebe koji se mijenja, kao i važnost moždanih valova u odnosu na ono što čini našu osobnost, naš duh, razmatra proporcije i mogućnosti čovjeka. Što učiniti s tijelom ako je ono najednom izdajnik svega što jesmo? Postajemo li tada njegovi taoci i možemo li se spasiti, smijemo li to pomisliti? Božić propituje te granice, vlastitu lucidnost, ali i ljubav. Iako je naizgled ovo knjiga o borbi koja je unaprijed izgubljena, ona je i knjiga o traženju ljubavi i u pozadini ovih stihova titra jednako kao i bjelina. Ljubav nam ne mora odgovoriti, ali Božić postavlja bitnu premisu: važno ju je tražiti, čak i u danima kad je teško nositi sve ono što mi sami jesmo. – Monika Herceg

Ver livro

Točka Crta Krug Čovjek - Točka s...

David Stierli

„Točka. Crta. Krug. Čovjek.“ nije obična priča. 
To je putovanje. Preobrazba. 
Jedno malo Ništa – točka – pada na Zemlju i počinje… osjećati. Misliti. Rasti. 
Poglavlje po poglavlje mijenja svoj oblik – i možda se s njim mijenjaš i ti. 
U 51 poetskoj, iznenađujućoj i dubokoj epizodi ta točka doživljava sve što i sami poznajemo: 
sumnju, otkriće, povlačenje, novi početak, bol, nadu – i tihu snagu promjene. 
Ono što počinje bezazleno, postaje nježan odraz našeg vlastitog razvoja: 
kako se povlačimo u sebe kad je svega previše. 
kako ponekad posrćemo, udarimo, slomimo se. 
kako se iznova pronalazimo – kao crta, kao stablo, kao svjetlo. 
I kako na kraju možda čak spoznamo: 
nikada nismo bili „samo točka“. 
Mi smo priča u pokretu. 
Jasnim jezikom, s ljubavlju u dubini i daškom drske poezije, ova te knjiga poziva da se sjetiš sebe: 
svojih korijena, svog sjaja, svog čovještva. 
Knjiga koju se čita polako. 
I osjeća dugo.

Ver livro