Weitere Bücher, die Sie mögen werden

• 

  Hotel Wartburg

  Zoran Žmirić

  • 0
  • 0
  • 0

  U romanu Hotel Wartburg Zoran Žmirić pripovijeda o jednoj naizgled sasvim običnoj obitelji, nesretnoj na svoj način. Kroz tu nesreću, na koju svaka obitelj ima svoje autentično pravo, pisac nas vodi automobilom marke Wartburg.Wartburg iz naslova romana prostor je naknadnog obračuna s ocem, lajtmotiv koji pokreće sjećanja na ključne situacije odrastanja i sazrijevanja u kojima glavni junak razrješava neraščišćene račune s roditeljem koji je često više bio vlasnik Wartburga nego roditelj. Dvotaktni motor, koji je zbog godine proizvodnje već odavno utihnuo, zaštektat će ponovno u memoriji pripovjedača kako bi jednom zauvijek raskrstio sa svime zbog čega je njegovo paljenje zvučalo kako treba jedino kad bi otac nekamo odlazio.Tim posljednjim paljenjem motora Wartburg je u pripovjedačevoj perspektivi napravio puni krug od teških uspomena do praštanja ocu koji to nije znao biti, ili je to bio onako kako je jedino znao i mogao. Za taj oprost Zoran Žmirić zalaže se ekonomičnim, naizgled škrtim jezikom koji pogađa točnu mjeru emocije koju mora izazvati kod čitatelja; čini to kratkim, gotovo filmskim sekvencama s dijalogom kao nosivim materijalom, prizorima koji obiluju nužnim emotivnim rezovima iz kojih progovara pravi omjer izgovorenoga i prešućenoga, gorčine i nježnosti, sjećanja i zaborava – vladajući jezikom i pričom onako kako znaju samo pisci u čiju ćemo književnost neupitno povjerovati, ne pitajući se jesu li ispisali fikciju ili fakciju.

  Zum Buch

• 

  Muškarci koji mrze žene

  Stieg Larsson

  • 0
  • 1
  • 0

  Novinar Mikael Blomkvist, ujedno i suvlasnik novina Millennium, koji je uvjeren da je njegova dužnost boriti se protiv kriminala velikih korporacija i drugih zala suvremenog društva, te mlada Lisbeth Salander (24), mršava hakerica fotografske memorije i traumatične prošlosti s instinktom za preživljavanje koji preplaši svakoga tko joj stane na put dvoje su glavnih junaka hita Muškaraci koji mrze žene i s kojima je Stieg Larsson donio junake za dvadeset i prvo stoljeće. Roman Muškarci koji mrze žene epska je priča koja se odvija na nekoliko kontinenata, zamišljen je i kao homage velikim piscima žanra. Ovo je inteligentan i dobro napisani roman koji je istodobno saga o serijskim ubojicama, potraga za nestalima i informirani uvid u svjetove velikog kapitala i novinarstva. 

  Zum Buch

• 

  Radost

  Manuel Vilas

  • 0
  • 0
  • 0

  “Putem boli stigoh do radosti”, piše pjesnik José Hierro. Sve što smo voljeli i sve što smo izgubili, pretvorit će se u radost. U samoći hotelskih soba i zračnih luka, u gradovima koje posjećuje nakon velikog i neočekivanog uspjeha svoje posljednje knjige, pisac kojega smo upoznali u Ordesi Manuela Vilasa kreće u potragu za najneshvatljivijim i najsvetijim elementom svakog života – za radosti.Ali gdje se nalazi njegova? Je li u prošlosti, kojoj se opsesivno vraća, dozivan glasovima pokojnika, ili u sadašnjosti, s novom djevojkom i slavom, i sinovima koji se polako ali sigurno udaljavaju?Dok putuje i pokušava je pronaći – u valu oceana, u stroju za cijeđenje naranče, u košuljama koje nikada nisu dovoljno bijele – njegovim stalnim sugovornicima, duhovima majke i oca, pridružuje se treći: duboki mračni bas Arnolda Schönberga, njegova anđela depresije.Solarna i snažna, puna iznenadnih obasjanja i hrabrosti da se suoči s najtamnijim zakucima duše, Radost Manuela Vilasa pravo je slavlje života, knjiga velikog pisca našeg vremena, koji balansira između autobiografije i fikcije, i intimno uspijeva preobraziti u univerzalno.
   
  Znam dobro da sve izmišljam, znam da me ne čujete, znam dobro da se ništa nije dogodilo onako kako ja pričam, znam dobro da nije bilo toliko ljubavi, znam dobro da je sve bilo banalno, znam dobro da sam lud što izmišljam ovu ljubavnu priču, što izmišljam svoj život, koji nije kakav ga ja pričam, zato što ga zapravo priča Arnold, to nesnosno biće, a istodobno previše sjajno.
   
  “Manuel Vilas majstor je izmjene registara. Forma ga nikad ne obavezuje. Vješto iskače iz vremenskog toka. Piše kako mu dođe, ali tako da čitatelja zadrži u uvjerenju da tako treba i mora. Zašto pisci autofikcije tako često posežu za fragmentiranjem naracije? Zato što je život smrvljen, i zato što se većina njih, pogotovo onih dobrih, bave upravo tom smrvljenošću.” – Miljenko Jergović, Express 24 sata

  Zum Buch

• 

  Panterin sjaj

  Krisztina Tóth

  • 0
  • 0
  • 0

  Čekamo u redu u pošti, kod frizera, u trgovačkom centru; šetamo psa, sami ili u društvu nenadano pronađenog srodnika; promatramo one drugačije odjeće, različitih pogleda i jezika, one druge boje kože, ponekad suviše svijetle, ponekad suviše tamne. Vozimo se javnim prijevozom po gradu tako nalik na naš, ili vlakom bježimo iz njega, a onda i iz zemlje u kojoj smo rođeni. Novim očima znatiželjno i začuđeno gledamo ljude koje susrećemo svakoga dana: krhku umirovljenicu kako agresivno u trolejbusu napada djevojku u crvenim hlačama koja čita (!), jer sigurno je strankinja; dobru staru tetu koja je cijeli svoj život teško radila, ali ima problem s Romima; ljubaznog taksista koji se jako trudi u prometnoj špici dovesti nas na odredište, no nikako mu nije jasno zašto sve te imigrante i beskućnike ne stave pod šator i puste plin. Brojni su ti Drugi...Pedeset priča, pedeset ključeva za čuvstveno, intuitivno i kritičko razumijevanje mađarske (i svoje) svakodnevice, riječi koje bez premišljanja izgovaramo, misli koje ponekad uspijemo ne izgovoriti. Empatijom, umijećem da ne sklizne u sentimentalnost i poigravanjem stereotipima Krisztina Tóth zbirkom priča Panterin sjaj otvara vrata iza kojih, mislili smo, nema ničeg više. Maestralno hvata trenutke života, pokreće emocije, a onda ih izvrne, te nam pokaže da ni mi nismo nevini u nepravdama ovoga svijeta.

  Zum Buch

• 

  A nikad na vrhu - Putovanje na...

  Paolo Cognetti

  • 0
  • 0
  • 0

  Ima li smisla penjati se na planinu, a nikada ne dospjeti na vrh?U najboljoj tradiciji velike literature o prirodi i putovanjima, Paolo Cognetti pripovijeda o svome lutanju malim Tibetom, udaljenom nepalskom regijom Dolpo, na koje se 2017. godine otisnuo tragom kultne knjige Snježni leopard Petera Matthiessena.Čovjek na kraju četrdesete godine života, mitska zemlja izgubljena u vremenu, kretanje bez zadanog cilja, doline umjesto vrhova i kruženje umjesto osvajanja – i u ovom nas iznimnom djelu proslavljeni autor romana Osam planina istodobno vodi na dvije potrage nadahnute planinom – na putovanje prostorom i putovanje duhom.Uz Remigia, prijatelja iz djetinjstva, koji nikada nije napustio Alpe, i Nicolu, slikara kojeg je upoznao nedavno, u pratnji grupice šutljivih šerpa, pripovjedač pokušava otkriti nov način hodanja i promatranja, doživjeti posljednju izvornu planinu, prije nego što je zauvijek nestane. Predivno napisan i opremljen autorovim crtežima s puta, A nikad na vrhu Paola Cognettija mali je književni dragulj, dnevnik putovanja Himalajom koje se pred našim očima pretvara u put samospoznaje.“Uspinjali smo se i silazili, napredovali sto ili dvjesto metara, da bismo potom opet zaostali. Tjednima nismo činili ništa drugo: prema mojim proračunima, zacijelo smo propješačili tristo kilometara zračne linije, ali visinska razlika tih beskrajnih uspona i padova, a time i stvarna dužina puta nisu se mogle izračunati. Pomislio sam da se Himalaja, jednako kao Sete, opire našim izmjerama. Primijetio sam da se već u riječima napredovati i zaostati krije neki posve zapadnjački ekonomski smisao odlaska u planine, u kojem su visina i udaljenost kapital koji akumuliramo vlastitim trudom, a uopće nam nije drago tratiti ulaganje. Učinilo mi se da čujem Peterov glas: promijeni riječi, govorio mi je. Promijeni način razmišljanja. Tko je vidio planinu Kailas s netaknuta vrha Kristalne planine? Odgovor potraži u tim usponima i padovima: budući da ćeš zaostati svaki put kad pomisliš da si napredovao, nauči da je staza mnogo dragocjenija od vrha. Pronađi smisao u svakom koraku.”

  Zum Buch

• 

  Štajga ili put u maglu

  Ivana Šojat

  • 0
  • 0
  • 0

  Andrija, šef željezničkoga kolodvora u Vinkovcima, popularne štajge, svakodnevno balansira između dvije pustoši, one na željeznici, ali i one u vlastitoj kući. On je dragovoljac Domovinskog rata sa svojim traumama i tugama, živi svjedok vremena kad su Vinkovci, a s njima i Slavonija, bili “pupak svijeta”, ali jednako tako i svjedok propasti ne samo željeznice već i grada. Njegovi sinovi odlučili su prekinuti generacijsku tradiciju rada na željeznici i uputili se na rad u inozemstvo ili sezonski na more. A njegov brak s Katarinom na svakodnevnoj je kušnji učmalosti, dosade i nemogućnosti da se učini promjena.Štajga ili put u maglu roman je o Hrvatskoj danas, o zemlji koju napuštaju mladi, u kojoj sve završava kao na slijepom peronu, o ljudima koji moraju pronaći sebe da bi mogli shvatiti druge. O ljubavi, koju treba njegovati poput krhke biljke, o obitelji koja nestaje. Ivana Šojat ispisala je posvetu željeznici i vremenu u kojem je gradić u panonskoj ravnici imao perspektivu, ljudima koji su zaspali i zapeli u noćnoj mori, ali koji imaju nadu da će se iz nje probuditi.“Što se više udaljavamo od te mladosti, to nam se češće vraća misao o uništenju, o onome što smo propustili.Sve što teglimo u sebi, sve što je preko nas prešlo. Oblikuje nas to. Ne znamo kakvi bismo bili bez toga. Zato nismo ono što smo propustili. I teško nam je, teško nam je o tome govoriti. Ne može čovjek govoriti o neostvarenom. Sve žalopojke o neostvarenom su nagađanja.‘Ne možemo sanjati budućnost’, kažem Kati, koja u sanjarici iz kredenca traži pojmove ‘vlak’, ‘vojska’, ‘alkohol’, ‘opijanje’, ‘željeznica’, ‘pjevanje’, ‘kavana’.Kata me ne sluša. Slovka pojmove za dešifriranje magijskih poruka što ih snovi dovlače iz budućnosti.”

  Zum Buch