Begleiten Sie uns auf eine literarische Weltreise!
Buch zum Bücherregal hinzufügen
Grey
Einen neuen Kommentar schreiben Default profile 50px
Grey
Jetzt das ganze Buch im Abo oder die ersten Seiten gratis lesen!
All characters reduced
Izdanci Šumadije - cover

Wir entschuldigen uns! Der Herausgeber (oder Autor) hat uns beauftragt, dieses Buch aus unserem Katalog zu entfernen. Aber kein Grund zur Sorge, Sie haben noch mehr als 500.000 andere Bücher zur Auswahl!

Izdanci Šumadije

Milica Jakovljević Mir-Jam

Verlag: Memoria Liber Publishing

  • 0
  • 11
  • 0

Beschreibung

U vreme kada moderna književnost doživljava svoj procvat, između dva svetska rata, Milica Jakovljević Mir-Jam pisala je svoje romane u tradicionalističkom maniru... Ovi romani i danas plene pažnju široke čitalačke publike. Njena sabrana dela štampana su mnogo puta, ali da bi bila kompletna nedostajala im je knjiga Izdanci Šumadije, koja dosad nije štampana. Spisateljica nije stigla da u svoju autobiografsku prozu unese sve što je nameravala, nije stigla da je stilski dotera, ali to ne umanjuje vrednost ovog teksta, koji nam pored iscrpne autorkine biografije, nudi i brojne podatke o palanačkom životu, o životu pod austrougarskom okupacijom, o starom Beogradu.
Verfügbar seit: 03.05.2018.

Weitere Bücher, die Sie mögen werden

  • Plivac - cover

    Plivac

    Andrija Terzic

    • 2
    • 78
    • 0
    "Samo plivati! Isplivati iz hladne vode i okrenuti ledja svemu,i mastanjima o onom sto je bilo, i cega nema, i sto bi trebalo da bude, i ovoj obali, i ovom zivotu. Plivati i isplivati."1
    Vidi sebe na obali mora, zasto bi se uopste pitao sta je zivot i ima li nesto vise od takvog uzivanja. Zapitanost moze da bude samo pocetak duhovnog puta i promena na bolje. Ako se ne promeni na bolje, promenice se na gore. Promena je neizbe­zna. Zato on donosi odluku da ucestvuje. Skulptura, onaj gipki pokret, a grcevit, arhitektura tela koja prazni coveka i ostavlja mesto za nameru. Pokret. Plivac. Secanje na ono što smo apsolutno znali. Prirodna sredina. Porodjaj u vodi. Isplivace. Krstenje. Jordan prima na sebe svu tezinu sveta. Iz tog postupka izlazi univerzalni karakter. Izranja. Plivac. Ziv. Takmicar. Posvecenik.Otvoren, na svoj se zadatak trosi ceo. Nakon toga istinski miruje. Ne porobljavaju ga nezdravi nemiri. Ne slabe ga za vazne napore u zivotu. Upoznaje sebe. Pitanje je jedno kod onih sa ljupkom dusom, hoce li ih grubost potopiti kad ispliva? Nema istrajnijeg, u nacinu obostranog pripadanja. On koji pliva i plivanje kao nacin njegovog izrazavanja. Precizan i jasan. Koncentrisan i udubljen. Pribran. Platonove vode teku nagore. Idu ka centru i od njega. Namera plivaca je da ide daleko, u dubinu, ali ne i u duboko. Raduje se, ipak. Zivot tece. Tok misli. Plivamo. Stiks je na kraju. Ne voli reke. Vuce ga pucina. Ciljevi i izazovi, 1 Ivo Andric, Na obali, Sabrana dela Ive Andrica, knjiga deveta, Prosveta, Beograd, 1991. godine
    Zum Buch
  • Preko puta - istina - cover

    Preko puta - istina

    Andrija Terzic

    • 1
    • 7
    • 0
    Reč autora:
    Roman se rodio u Holandiji, prilikom jedne moje velike bitke. Bitke sa samim sobom. Da mi je neko sedam dana pre početka te bitke, negde tamo u februaru 2013. godine rekao da ću danas pisati uvodnu reč svog romana, možda bi mu se nasmejao u lice. To dokazuje da se roman, kao i moje pisanje, odjednom neplanirano dogodilo.
    Zahvaljujem se svima koji su mi pomogli na ovom putu. Načini njihove pomoći se razlikuju, ali srca su ista. Rečenica koju upravo čitate sadrži njihova, na ovom papiru nevidljiva imena, ali ona su vidljiva samo onome kome je vazno da budu vidljiva. Meni. I od srca im hvala za sve . Hvala i onima koji mi nisu pomogli, a trebalo je. Zapravo, njima najviše hvala.
    "Vreme koje ste na bilo koji način proveli izolovani, a pametno ga iskoristili, bez obzira što drugi pretpostavljaju da ste ga izgubili, jeste najbolje moguće vreme."
    (A.T. 15.06.2013. Amsterdam)
    Zum Buch
  • 1915 - Tragedija jednog naroda - cover

    1915 - Tragedija jednog naroda

    Branislav Nušić

    • 0
    • 1
    • 0
    Roman je duboko uzbudljiv niz priča, očevica narodne i državne tragedije, pisca koji je tragediju sa svojim narodom i svojom državom, i žrtvama u krvi, do kraja podelio. U godini kada se činilo da Srbija nestaje sa istorijske i geografske mape, Branislavu Nušiću poginuo je sin Strahinja-Ban, kao vojnik vojske Kraljevine Srbije. Pisac ovaj roman posvećuje prerano nastradalom detetu.
    Ispisujući kolektivnu i ličnu tragediju, Nušić roman započinje u jesen 1915. i završava događajima u zimu iste godine, neposredno pre nego što su narod i država, iznureni ratovanjem i stradanjima, krenuli u povlačenje preko albanskih i crnogorskih planinskih vrleti. Pišući „Pogovor“ romanu, u martu 1920, pisac kaže: „Mada je ova knjiga dosta opsežna, ja nisam ni pomišljao njome obuhvatiti celokupnu tragediju devetsopetnaeste godine. Beležio sam, opažao i saosećao sam u pojavama koje su se zbivale oko mene ili doprle do mene, jer, učesnik i sâm u velikoj nevolji, nisam ni mogao dalje dogledati. Moja knjiga završava u Peći, jer se tu završava i tragedija naroda. Odatle dalje nastaju tragedije pojedinaca, od kojih svaka za se zaslužuje po jednu ovoliku knjigu.“
    Zum Buch
  • Sećanja na Krležu - cover

    Sećanja na Krležu

    Nada Marinković

    • 0
    • 0
    • 0
    Sećanja na Krležu su zanimljivo zamišljeno i adekvatno realizovano kolažno, književno publicističko štivo. Delo Nade Marinković daje Krležu iz jednog proživljenog ugla, s toplinom i suptilnim, ponekad iznenađujućim nijansama, ono pokazuje velikana u odnosima prema drugim, ali ne „drugima“ koji su oficijelne ličnosti, ili pripadaju „vlasti“. Celo je delo aranžirano veštom rukom iskusnog publiciste, intervjuera, putopisca i prozaika koji ne samo da ima šta da saopšti nego zna i kako treba prikovati pažnju čitaoca.
    Redovi koji slede nisu ni monografija ni hvalospev, u njima se ne skriva nikakvo posebno otkriće. Ovo je skroman, predmeta jedva dostojan pokušaj da se još nekom saopšte uspomene koje se čine dragocenim, uza sve što su pokrenule i povukle za sobom putevima asocijacija. Možda će još nekom, osim dosadašnjem vlasniku, pružiti vredan doživljaj u časovima samoće, u trenucima nesporazuma sa sobom ili sa svetom, jer je čitava ličnost inspiratora ovih redova bila prožeta borbom, otporom i istrajnošću, zagledanošću u viziju dostojanstvenog ljudskog života, viziju u koju je verovao do poslednjeg daha.
    Miroslav Krleža je umro čiste savesti ali ne i srećan; otišao je „na put“ s onim osećanjem koje imaju roditelji strasno vezani za ravnodušnu, nezahvalnu decu. Nije se tešio saznanjem da će „ta deca“ to isto doživeti od svojih naslednika jer nije bio zlurad. Ogorčavalo ga je tvrđenje da se „istorija ponavlja“, što je smatrao dokazom lakoumnosti i gluposti; ako je čovek jedanput udario glavom o zid, ne bi trebalo to deset puta da čini. Želeo je pokolenje koje će ići dalje polazeći od iskustva i mudrosti a ne bandoglavo i samouvereno započinjati iz početka, rušeći uz dotrajalo i loše sagrađeno i ono što su bile poruke ljubavi i mudrosti.
    Neki bi ljudi morali da budu večni, da fizički traju, jednostavno zato da bi imao neko da kaže glasno i jasno ono što misle mnogi pošteni i pametni ali mucavi, okovani obzirima, kukavičlukom, konformizmom, baš-me-briga filozofijom. Koliko je samo puta rekao i napisao: „Mi smo tradicionalno inertni, letargični, i to je u ličnom kao i u opštem životu naša kob!“
    Zum Buch
  • Stendal - cover

    Stendal

    Štefan Cvajg

    • 0
    • 0
    • 0
    Malo je onih koji su više lagali i strastnije mistifikovali svet od Stendala, malo je onih koji su bolje i temeljitije iskazali istinu.
    Bezbrojne su njegove maskarade i zavođenja na pogrešan put. Prva se pojavljuje još pre nego što se otvori knjiga na njenom omotu, u predgovoru, jer Stendal, kome je pravo ime Anri Bejl, nikada ne priznaje jednostavno i prosto svoje ime. Čas svojevoljno sebi nadeva plemićku titulu, čas se presvlači kao „Sezar Bombe“ ili svojim inicijalima A.B. dodaje neko tajanstveno A.A., iza koga niko živ ne bi mogao da otkrije ono sasvim skromno ancien auditeur, što znači: bivši državni vojni sudija. Pisac se samo u pseudonimu, u lažnom predstavljanju oseća sigurnim. Tako se jednom prerušava u austrijskog penzionera, drugi put u ancien offider de cavalerie, a najradije imenom Stendal, koje je za njegove zemljake zagonetno (prema jednom pruskom gradiću koji je postao besmrtan usled njegove karnevalske ćudi). Napiše li negde kakav datum, možete se zakleti da nije tačan, a ispriča li u predgovoru Parmskog kartuzijanskog manastira da je ta knjiga napisana 1830, i to hiljadu dvesta milja daleko od Pariza, onda to lakrdijaštvo ne menja stvar da je ovaj roman, u stvari, napisao 1839, i to usred Pariza. I u stvarnosti se ove protivrečnosti veselo sapliću međusobno. U svojoj autobiografiji pompezno izveštava da se borio na bojištima kod Vagrama, Asperna i Ajlaua; nijedna reč od toga nije istinita, jer njegov dnevnik nepobitno dokazuje: u to isto vreme on je udobno sedeo u Parizu. Nekoliko puta govorio je o nekom dugačkom i važnom razgovoru s Napoleonom, ali, o sudbine! u sledećoj svesci čitamo mnogo verodostojnije priznanje: „Napoleon nije razgovarao s budalama kao što sam ja.“ Tako moramo kod Stendala svaku pojedinu tvrdnju da primimo s rezervom, a posebno valja biti nepoverljiv prema njegovim pismima, na koja on – navodno, iz straha od policije – načelno, pogrešno stavlja lažne datume i svaki put ih potpisuje drugim pseudonimom. Šeta li se lagodno u Rimu, sigurno će kao mesto otpreme pisma da navede Orvijeto, a piše li, navodno, iz Bezanosa, onda je toga dana verovatno bio u Grenoblu. Pokatkad je godinu, većinom mesec, navodno, pogrešio da bi izazvao zabludu, a gotovo redovno potpis je lažan. To, međutim, nije bio samo strah, kao što neki misle, od crnog kabineta austrijske policije koji ga je terao na takvo ludiranje, već urođena, iskonska žudnja za blefiranjem, zapanjivanjem, pretvaranjem i sakrivanjem. Stendal majstorski vitla mistifikacije i pseudonime kao svetlucavi floret oko svoje sopstvene ličnosti, samo da mu se neki radoznalac ne bi suviše približio i nikada nije krio ovu svoju strastvenu sklonost prema nasađivanju i intrigiranju. Kada ga je jednom neki prijatelj ogorčeno okrivio da je bezočno lagao, beleži on sasvim mirne savesti na ivici toga optužujućeg pisma: vrai – „to je tačno!“ Vedra čela i sa ironičnim zadovoljstvom, unosi on s prevarom u svoje službene dokumente lažne godine službovanja, izjave lojalnosti čas prema Burbonima, čas prema Napoleonu, i u svim njegovim spisima, štampanim i privatnim, vrve takve netačnosti kao riblja ikra u močvari. Ali poslednja njegova mistifikacija je rekord u lažljivosti i, na njegovu kategoričnu želju u testamentu, urezana je čak u mermer na njegovom nadgrobnom spomeniku, na groblju na Monmartru. Tamo još i danas može da se pročita to dovođenje u zabludu: Arigo Bejl, Milanac, kao znak poslednjeg počivališta čoveka koji je na dobrom francuskom jeziku kršten kao Anri Bejl i koji je (što ga posebno ljuti) rođen u gorkom provincijskom gradu Grenoblu. Čak i pred smrt je želeo da se pojavi pod maskom: i pred njom je hteo da se romantično maskira.
    Zum Buch
  • Sjećanja - memoarska proza - cover

    Sjećanja - memoarska proza

    Mesa Selimovic

    • 0
    • 0
    • 0
    Vraćajući se na početke i prve utiske o svijetu Meša Selimović u memoarskoj prozi Sjećanja piše o primarnim emocijama djetinstva, mladosti, ratu, književnim počecima, preminulim prijateljima. Pred očima čitalaca formira se osoben mikrokosmos životne odiseje čija neposrednost, iskustveno i jezičko bogatstvo, od svakog segmenta ove knjige, formiraju male prozne medaljone koji nimalo ne zaostaju za najboljim stranicama grandioznog djela ovog velikog pisca.
    Zum Buch