Weitere Bücher, die Sie mögen werden

• 

  Pravo na samouništenje

  Kim Young-ha

  • 0
  • 0
  • 0

  Pravo na samouništenje, kultni roman suvremene korejske književnosti, senzualan je, mračan i snolik vodič kroz Seul, grad u koji nas uvodi majstor nesvakidašnjeg zanata, Kimov bezimeni pripovjedač. Nije slikar, ali Mrtvi Marat Jacques-Louisa Davida ključ je njegova umijeća: distanciran i hladan, onima koje prepozna kao potencijalne klijente prodaje mogućnost bijega, izlaz iz banalnosti života.U romanu kojim je Kim Young-ha osvojio publiku i kritiku diljem svijeta pod neonskim svjetlima velegrada dotaknut će se i preplesti pet sudbina: lijepe performerice Mimi, dvojice braće zaljubljene u istu djevojku, tajanstvene Se-yeon, koja spava s obojicom, ali ne pripada nijednom, te onoga koji ih sve zapisuje i prati, strpljivo nudeći jedinu utjehu – pravo na samouništenje.Poput Ryūa Murakamija ili Breta Eastona Ellisa, jedan od najznačajnijih korejskih pisaca današnjice Kim Young-ha u Pravu na samouništenje ispisao je uzbudljivu i mračnu parabolu o suvremenom urbanom životu, snažno književno promišljanje istine, smrti, žudnje i identiteta. Ljepota i jeza, brza vožnja i očajnički seks, frivolnost umjetnosti i fantazije kojima se borimo protiv egzistencijalne dosade susreću se u ovoj prozi koja očarava i duboko uznemiruje, baš poput najuspješnijih djela suvremene korejske kinematografije.
   
  “Noir s pikantnim egzotičnim prizvukom.” – Kirkus Review
   
  “Kul, urban i jako pametan.” – Süddeutsche Zeitung
   
  “Estet zločina. S radosnim cinizmom Kim nudi prvi roman o ljubavi i smrti u Seulu.” – Le Monde
   
  “Objavljen u Koreji 1996., Pravo na samouništenje Kimov je prvi roman. Golem uspjeh kod publike i kritike dvadesetosmogodišnjaka je pretvorio u predvodnika svojeg književnog naraštaja.” – Lire
   
  “Ovom knjigom Kim je postao kultna figura korejske književnosti.” – Spiegel Spezial

  Zum Buch

• 

  Ljeta s Marijom

  Olja Savičević Ivančević

  • 0
  • 0
  • 0

  U neimenovanom dalmatinskom gradiću u staroj kamenoj kući stotinu godina sjećanja prenose žene koje sve nose ime Marija ili neku od inačica tog imena – Mare, Marijola, Maša, Mara... U nizu epizoda, prije svega ljeti, pred nama se kao u kaleidoskopu otvaraju slike povijesti i promjena, prvih menstruacija, ratnih godina, zaljubljivanja, prijateljevanja, obiteljskih okupljanja, radosti, tragedija, putovanja, nerazumijevanja… Ova velika ženska povijest naših obitelji pokazuje snagu ženskoga, moć i nemoć u patrijarhalnom svijetu, odrastanje i starenje, dolaske i odlaske, brakove i prevare, ali nadasve ljubav koja se kroz generacije žena grana i raste poput nepokorenog stabla bugenvilije uz obiteljsku kuću u dalmatinskom gradiću.Sve supruge, majke, djevojke, kćeri, bake, unuke, sve žene predaka i sadašnjosti u moćnome romanu Ljeta s Marijom postaju ne samo Marije jedne konkretne obitelji već i obitelji općenito. Olja Savičević Ivančević ispisala je suptilnu posvetu i snažan krik žena, sustavno prešućivanih i zanemarivanih, koje su bolji dio naših porodica i života. Ljeta s Marijom nezaboravno su štivo i rodoslovno stablo svake familije naših krajeva, ono stablo koje živi i opstaje u svakom vremenu i nevremenu.
   
  “Bugenvila koju sam početkom devedesetih posadila s ocem već dugo je ono najljepše na kući. Mama je obožava i ponosi se njome. Pretpostavljamo da se žila probila do nekog izvora hrane i vode, možda kanalizacije pa je izrasla tako velika i prekrasna. Purpurni cvjetovi pojavili bi se s početkom ljeta, na tisuće njih, i sve do zime davali bi raskoš meni dragoj, ali nimalo raskošnoj i objektivno ne baš prelijepoj ulici koja se zove kako se zove, iako u njoj nema murtile ni zelenila osim u pokojem pitaru. Bugenvila je obgrlila čitavu kuću svojim dramatičnim bokorima, pa kuća kamena i bijela sa zelenim škurama, izgleda kao dom nekih sretnih ljudi bez problema. Ali, mi i jesmo bile ti ljudi, samo s problemima. Sretni ljudi s problemima, pomislila sam da je to moguće, taj tren.”

  Zum Buch

• 

  Nesreća bez želja

  Peter Handke

  • 0
  • 0
  • 0

  “U nedjeljnom izdanju koruških Narodnih novina pod rubrikom razno mogla se pročitati sljedeća vijest: ‘U noći na subotu jedna je pedesetjednogodišnja domaćica iz mjesta A. (općina G.) počinila samoubojstvo, uzevši prekomjernu dozu tableta za spavanje.’ Prošlo je sedam tjedana otkako mi je majka umrla i ja bih se rado dao na posao, prije nego što se na sahrani još toliko snažna potreba da pišem o njoj pretvori natrag u onu tupu zanijemjelost, s kojom sam reagirao na vijest o njezinu samoubojstvu.”Ovako Peter Handke počinje svoje izvanredno djelo Nesreća bez želja, o životu i smrti svoje majke iz perspektive sina, ali i objektivna pripovjedača. Ova, po mnogima najvažnija Handkeova knjiga, koja ni nakon gotovo pola stoljeća nije izgubila na aktualnosti, oda je ženi koja je slobodu našla tek u smrti i nesumnjivi dokaz da je Peter Handke već tada pokazao talent vrijedan Nobelove nagrade.“Nesreća bez želja kratki je roman koji je na njemačkom objavljen 1972. i ključ je za razumijevanje biografije ovoga čovjeka i jedna od najsnažnijih i najstrašnijih knjiga koje čovjek ispisuje o sebi. Ona je tačka iz koje će, tridesetak godina zatim, započeti trend autobiografske, seberazarajuće europske proze. Koga zanima od čega je krenuo Karl Ove Knausgaard, neka pročita Nesreću bez želja.” – Miljenko Jergović“Dirljivo i divno napisano.” – Richard Locke, The New York Times Book Review“U Nesreći bez želja autor se konfrontira s majčinim samoubojstvom u priči koja je poput objašnjenja nekog sna koji se ponavlja.” – Chicago Sun – Times“Tajna ove tužne fabule jest u tome da je čovjek čita bez daha. To je uspjeh Handkeova izričaja, njegova žara i distance, ispletenih na najbolji umjetnički način.” – Ulrich Greiner, Die Zeit“Neću oklijevati da nazovem Nesreću bez želja Handkeovim najvažnijim, suštinskim djelom. Ovo je knjiga za koju trebate odvojiti vrijeme da je pročitate.” – Jørgen Herman Monrad“U remek-djelu o majčinu samoubojstvu Handke nam pokazuje kako je jezik zatvor u kojem u patrijarhalnome dobu žena nikad ne dobiva stvarno ‘ja’ da ga može ubiti.” – Simon Lund Petersen

  Zum Buch

• 

  Štajga ili put u maglu

  Ivana Šojat

  • 0
  • 0
  • 0

  Andrija, šef željezničkoga kolodvora u Vinkovcima, popularne štajge, svakodnevno balansira između dvije pustoši, one na željeznici, ali i one u vlastitoj kući. On je dragovoljac Domovinskog rata sa svojim traumama i tugama, živi svjedok vremena kad su Vinkovci, a s njima i Slavonija, bili “pupak svijeta”, ali jednako tako i svjedok propasti ne samo željeznice već i grada. Njegovi sinovi odlučili su prekinuti generacijsku tradiciju rada na željeznici i uputili se na rad u inozemstvo ili sezonski na more. A njegov brak s Katarinom na svakodnevnoj je kušnji učmalosti, dosade i nemogućnosti da se učini promjena.Štajga ili put u maglu roman je o Hrvatskoj danas, o zemlji koju napuštaju mladi, u kojoj sve završava kao na slijepom peronu, o ljudima koji moraju pronaći sebe da bi mogli shvatiti druge. O ljubavi, koju treba njegovati poput krhke biljke, o obitelji koja nestaje. Ivana Šojat ispisala je posvetu željeznici i vremenu u kojem je gradić u panonskoj ravnici imao perspektivu, ljudima koji su zaspali i zapeli u noćnoj mori, ali koji imaju nadu da će se iz nje probuditi.“Što se više udaljavamo od te mladosti, to nam se češće vraća misao o uništenju, o onome što smo propustili.Sve što teglimo u sebi, sve što je preko nas prešlo. Oblikuje nas to. Ne znamo kakvi bismo bili bez toga. Zato nismo ono što smo propustili. I teško nam je, teško nam je o tome govoriti. Ne može čovjek govoriti o neostvarenom. Sve žalopojke o neostvarenom su nagađanja.‘Ne možemo sanjati budućnost’, kažem Kati, koja u sanjarici iz kredenca traži pojmove ‘vlak’, ‘vojska’, ‘alkohol’, ‘opijanje’, ‘željeznica’, ‘pjevanje’, ‘kavana’.Kata me ne sluša. Slovka pojmove za dešifriranje magijskih poruka što ih snovi dovlače iz budućnosti.”

  Zum Buch

• 

  Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih...

  Olga Tokarczuk

  • 0
  • 0
  • 0

  Na visoravni uz poljsko-češku granicu zaredaju se misteriozna ubojstva. Prva je žrtva krivolovac Veliko Stopalo, što nikoga naročito ne uznemiri, no kad u bunaru pronađu Zapovjednika policije, a onda netragom nestane i lokalni tajkun Wnętrzak, ljudi se počinju pitati operira li mjestašcem zvanim Lufcug serijski ubojica. Uza sva su mrtva tijela misteriozni tragovi – zar je moguće da su se miroljubive srne odlučile obračunati sa sljedbenicima sv. Huberta, zaštitnika lovaca? Ili je neki čovjek, u dvojbi je i pripovjedačica, građanka Duszejko, osjetio gnjev koji uvodi red i vraća dar jasnoće viđenja?Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju sjajan je roman u kojem uz uzbudljivu radnju i šarmantno pripovijedanje nobelovka Olga Tokarczuk britko komentira posttranzicijsku današnjicu, gdje se ljudi “ne znaju udružiti i stvoriti zajednicu, nego žive u zemlji neurotičnih individualista od kojih svaki, čim se nađe među drugima, počinje poučavati, kritizirati, vrijeđati i pokazivati svoju nedvojbenu nadmoćnost”. Domišljata i duhovita kritika društva, napeta radnja i lepeza likova koje može smisliti samo Olga Tokarczuk garancija su da će Tjeraj svoj plug preko mrtvačkih kostiju, kako su konstatirali kritičari, nekima promijeniti pogled na svijet, druge možda protresti u njihovoj zoni komfora, no nitko ga neće moći prestati čitati!

  Zum Buch

• 

  Godišnji banket bratovštine grobara

  Mathias Enard

  • 0
  • 0
  • 0

  Kad mladi etnolog David Mazon napusti Pariz kako bi napisao doktorsku disertaciju o tome što znači živjeti na selu u 21. stoljeću, uvjeren je da ima sve što je potrebno: državnu stipendiju, prijenosno računalo, internetsku vezu i smještaj na farmi na rubu Poitevinske močvare. Ali može li znanost zarobiti tisućljetne duhove Mjesta, dokučiti hirove Kotača vremena? Dok brodi mikrosvemirom La Pierre-Saint-Christophea i uz pomoć ljubaznog načelnika-pogrebnika Martiala i farmerice Lucie upoznaje lokalne ljude i običaje, David postaje sve sigurniji da mu nešto – a možda čak i ono najvažnije – nepovratno izmiče.Godišnji banket bratovštine grobara Mathiasa Énarda briljantan je, nesvakidašnji roman – knjiga u kojoj je tragikomični dnevnik znanstvenika tek ulaznica za spektakularni književni rollercoaster kroz povijest Francuske. Uz živopisne Énardove likove, u središtu ove vratolomne vožnje pokrajina je Deux-Sévres, piščev rodni kraj i duh koji ga nastanjuje još od velikog Énardova zemljaka Rabelaisa. Baš ondje, mjesto je simpozija neobične bratovštine – baš ondje zbiva se drevna gozba na kojoj grobari slave Smrt, a Smrt im, zauzvrat, poklanja trodnevnu pauzu, predah tijekom kojega će – zajedno s čitateljem ovog sjajnog romana – uživati hedonistički i bez skrupula.

  Zum Buch