Weitere Bücher, die Sie mögen werden

• 

  Hauzmajstor Šulc

  Miljenko Jergovic

  • 0
  • 0
  • 0

  Knjigu Hauzmajstor Šulc možete čitati kao roman: glavni lik, o čijem životu i karakteru knjiga govori, potom niz epizoda, događaja i drugih likova koji čine njegovu životnu i društvenu sredinu (Sarajevo kroz dobar dio dvadesetoga stoljeća), a sve je povezano u cjelinu likom hauzmajstora Šulca... A on je arhetipski majstor, i to je ono što kao ideja predstavlja fundament knjige: Ne plaši se vraga, špijuna i narodnih neprijatelja, postoji samo stroj koji u času / Stane, postoji oko koje vidi i ruka koja popravi kvar . Knjigu Hauzmajstor Šulc možete, zatim, čitati i kao pjesničku zbirku, ne samo i ne prvenstveno po tomu što je “tehnički” pisana u stihovima, nego zato što su njezin jezik i književni duktus eminentno pjesnički, lirski. Ono pak što knjigu čini jedinstvenom jest način na koji se u njoj narativni i lirski prosede sjedinjuju, stvarajući sasvim poseban ton koji vlada cijelom knjigom. Tako se zapravo dokida važnost pitanja o žanru: kao svaki književno izvoran i dobar tekst, Hauzmajstor Šulc razmiče granice žanra i utvrđuje ih nanovo. — Ivan Lovrenović

  Zum Buch

• 

  Trajekt u šumi

  Mirko Božić

  • 0
  • 0
  • 0

  Osjećaj nepripadanja vlastitom tijelu koje je pod utjecajem bolesti – možda bismo tako mogli skupiti rasuti teret o kojem Božić piše u ovoj knjizi. Prolazeći vlastitu dijagnozu jedne vrste epilepsije, gradeći zbirku terminologijom bolesti, ali govoreći uvijek emotivno, iz vlastite nemoći naspram tog stanja, on iskapa slikovite pjesme iz sterilnog okoliša. Propitujući sebe koji se mijenja, kao i važnost moždanih valova u odnosu na ono što čini našu osobnost, naš duh, razmatra proporcije i mogućnosti čovjeka. Što učiniti s tijelom ako je ono najednom izdajnik svega što jesmo? Postajemo li tada njegovi taoci i možemo li se spasiti, smijemo li to pomisliti? Božić propituje te granice, vlastitu lucidnost, ali i ljubav. Iako je naizgled ovo knjiga o borbi koja je unaprijed izgubljena, ona je i knjiga o traženju ljubavi i u pozadini ovih stihova titra jednako kao i bjelina. Ljubav nam ne mora odgovoriti, ali Božić postavlja bitnu premisu: važno ju je tražiti, čak i u danima kad je teško nositi sve ono što mi sami jesmo. – Monika Herceg

  Zum Buch

• 

  Tamna magistrala

  Zvonko Karanović

  • 0
  • 1
  • 0

  “Višak” ili “manjak”, kako već hoćete, koji ovu poeziju čini tako uvjerljivom, upravo i nastaje u sudbinskome procijepu između potkulture kao bivše globalne rebelijanske energije i njezine euforije i hrabrosti da se uvijek vidi i ono što je nimalo uljepšana istina vlastitoga života i vlastite sinkronije kada zavjese padnu. I duhovit i euforičan i potresan i ranjiv može u stihu biti samo netko tko poeziju piše ne da bi se ovako ili onako dodvorio kulturi s velikim K koja će ga poslije očinski pomaziti po manje usijanoj glavi, nego netko tko ne zna drukčije živjeti nego podijeliti se s, pa makar i uvijek izmaštanim, Drugima. Jedino taj fantazam ne da, zapravo, da cijeli svijet postane globalna palanka u kojoj se isto uvijek pazari za isto, bilo gdje i bilo kada.

  Zum Buch

• 

  Oblik duše

  Gordana Benić

  • 0
  • 0
  • 0

  Oblik duše Gordane Benić nije mjesto nikakve zatvorenosti, nego otvorenosti i gostoljubivosti za svjetlost, koja u oniričkome transu donosi i sjaj i tamu prapočetka. To je - kako piše autorica - još uvijek čisto mjesto našega velikoga iščekivanja, to je mjesto gdje i duša slobodno bira i svoje noćne zvijezde i svoje danje puteljke, svoje oblike putujući kroz nimalo joj sklonu stvarnost, stvarnost koja doslovno, sada ću napisati ono obećano o poniženju - ponižava sve tragove ljudskoga duha izvan općeprihvaćene znanstveno/tehničke matrice i umjetnosti u periodu vlastite industrijalizacije i poodmakle desupstancijalizacije. Pjesnički dar kojim Gordana Benić danas podaruje hrvatsko pjesništvo vrijedan je i više nego poštovanja. Stoga nam ne preostaje ništa ino nego čekati njezine sljedeće, koliko mudre toliko i odmetničke, rebelijanske knjige - ne da bi najavljena pentalogija dobila svoje konačno izdanje, pa tako mogla biti akademski i ino uskladištena (čitaj: umrtvljena) kao još jedan ambiciozan pjesnički projekt hrvatskoga pjesništva, nego da sve oko sebe bar jednom u noći i danu pogledamo u punoj, nezakrivenoj svjetlosti. Delimir Rešicki

  Zum Buch

• 

  Početne koordinate

  Monika Herceg

  • 0
  • 0
  • 0

  “Početne koordinate Monike Herceg nagrađene su Nagradom Goran za mlade pjesnike 2017. I ne samo da je ovo jedna od najboljih knjiga u nizu dugom četrdeset i koju godinu, što ga čine i nagrađene knjige Refika Ličine, Anke Žagar, Alojza Ihana i Dorte Jagić – nabrojimo te koje se ovoga čitatelja najviše tiču – nego i ona definitivna, posljednja i najstarija. S njom je započeo i skončao svijet.Početne koordinate čini pedeset i osam pjesama, ali knjiga se može, i treba, čitati kao cjelina, kao poema – onakva kakve su se posljednji put u nas pisale pedesetih godina i bile su svojevrsni dug ideji i poetici socijalističkoga zajedništva, a možda i kao roman u stihovima. S tim da je vrlo teško u mahu pročitati više od jedne, dvije, možda i tri pjesme.Početne koordinate mala su studija porodičnih vjerovanja. Svaka prava obitelj, rod i porodica imaju nekoliko pripovijesti oko kojih se okupljaju i koje se nasljeđuju s generacije na generaciju, sve do trenutka u kojem niz vanjskih događaja, selidbi sa sela u grad, iz zemlje u zemlju, iz jezika u jezik, te ratova, razvoda, poplava i požara, ili komfornih i mondenih preživljavanja, ne dovedu do toga da porodično vjerovanje ili porodična mitologika ne izgube smisao, emocionalni sadržaj i razlog, i ne budu zaboravljeni. Monika Herceg konstruira jednu porodičnu mitologiju, rastvara je i komentira. I pritom piše svoju veliku i neprekinutu pjesmu.” – Miljenko Jergović

  Zum Buch

• 

  Pratišina

  Alen Brlek

  • 0
  • 0
  • 0

  Knjiga tišine, i traženja čovjeka u toj tišini kao bića koje ju može razumjeti, ali i prepisati u sebe i svijet. Brlekova poezija jest pismo višeznačne šutnje i simbolike u kojoj je uvijek moguće pronaći mir, ona se oslanja na tankoćutnost, duboku doživljajnost i intuiciju, ona nam svijet donosi kao mjesto na kojem je moguće ipak udahnuti dovoljno duboko da pustimo iza sebe teret. Misao koju Brlek njeguje pišući misao je o tome kako je poezija sveto mjesto susreta, kako je ona mogući lijek bolovima konzumerističkog društva i, iako je na trenutke hermetična svojim jezikom, ona emocijom koju nosi ostaje otvorena svima koji se usude ući. Gradeći Pratišinu, Brlek je sagradio šumu simbola, preciznu i emotivno uvjerljivu knjigu pjesama koju ćemo nositi sa sobom kako bismo zavirili u njegove pjesme, opet iznova. Ako je duhovnost susrela riječi u suvremenoj poeziji, to je zasigurno u pismu Alena Brleka; svaku pjesmu mogli bismo promatrati i kao meditaciju ili molitvu, ali nipošto nečemu izvan nas ili većem od nas, nego nama samima, od kojih se traži da budemo nježni, obzirni, svjesni da smo svi jedno i da je time naša odgovornost prema zemlji i drugima veća. Brlek tako poezijom postavlja imperativ koji ćemo dugo pamtiti: voljeti. Od tla do svemira. – Monika Herceg

  Zum Buch