Weitere Bücher, die Sie mögen werden

• 

  Vezuvska vrata

  Neda Miranda Blažević-Krietzman

  • 0
  • 2
  • 0

  Već na samome početku Vezuvskih vrata, u citatima ponad pjesama ili pak kao njihovi izravni anti/junaci (Pound, Claudel, Raškaj) javljaju se umjetnici koji su oduvijek – i ne svojom voljom – hodili onim najopasnijim putevima na tankoj, paučinastoj niti između "ludila" i genijalnosti, dok se autorica izravno angažira na strani njihove ljudske i umjetničke genijalnosti, a proizvodnju ludila pripisuje općoj percepciji i načinu funkcioniranja njihove neposredne životne okoline i njezina psihoepistemološkoga polja. Bilo kako bilo, zar biti umjetnikom ne znači i upravo to – vidjeti stvari nekako drukčije, iz kuta i iza vrata svakodnevne, rutinirane percepcije – biti, dakle, "za njih" uvijek pomalo "uza/lud"?  Ispred kojih vrata treba čekati prostore vlastite, bar umjetničke slobode, svatko, naučio nas je Kafka, treba otkriti sam – Neda Miranda Blažević-Krietzman možda zna gdje su ključevi njezinih vrata i poziva i nas da naučimo gdje da pronađemo ona svoja.  Delimir Rešicki

  Zum Buch

• 

  Neobicne pustolovine Arsènea...

  Maurice Leblanc, Sasa Zigic

  • 0
  • 0
  • 0

  Maurice Leblanc Neobicne pustolovine Arsènea Lupina, gospodina lopovaOva je knjiga prvi svezak o pustolovinama vrhunskog lopova Arsènea Lupina. Cuvenom francuskom provalniku i majstoru u prerusavanju ne moze doskociti ni policija koju stalno vuce za nos. Cak je i nakon svoga uhicenja, dok cami u ozloglasenom pariskom zatvoru, uvijek korak dva ispred svojih protivnika kojima se stalno izruguje. Novac, nakit ili umjetnine - pred njim nista nije sigurno. Protiv njega ni poznati britanski detektiv Sherlock Holmes nema sanse. Samo je ljubav prema jednoj zeni kobna za tog lopova. Tko je Arsène Lupin – taj misteriozni lopov i glavni lik nove Netflixove serije? Arsène Raoul Lupin pravi je dzentlmen. Rodjen je 1874. i kao sin dobrostojece obitelji studirao je pravo i medicinu. Pored latinskog, engleskog i grckog sjajno govori nekoliko stranih jezika. Vjest je  u borilackim sportovima i vrsan poznavatelj umjetnosti i kolekcionar. Galantan je i zene ga obozavaju. Njegove su zrtve svoje bogatstvo uglavnom stekle na suspektan nacin pa je na neki nacin i borac protiv drustvene nepravde. Stoga su i citatelji, koje osvaja svojom inteligencijom i sarmom, mahom na njegovoj strani. A mozda se upravo na tome temelji i neprolazna slava tog lika.

  Zum Buch

• 

  Kod nas više nema kanibala

  Ottó Fenyvesi

  • 0
  • 0
  • 0

  Kada se dakle reference s nasljeđem svih istinskih srednjoeuropskih i inih estetskih i svjetonazorskih vrijednosti kalami s “divljim” rock-nasljeđem, a k tomu i izvanredno “mimetizira” bogato životno i svako drugo iskustvo toga gologa trajanja u jednoj posve licemjernoj zemlji koja se na kraju ugušila u moru vlastite krvi, a sve to dodatno garnira i dirljivom demontažom recentoga svakodnevlja u jednoj globalno obesmišljenoj virtualnoj ne/stvarnosti, dobiva se bar osnovni tlocrt pjesništva Otta Fenyvesija. Sklopiti sve te tematske različitosti u jedinstveni diskurzivni sklop umijeće je samo velikih pjesnika. Jer, vratimo se na početnu tezu, odnosno rock kao glazbu i silno važno motivsko gorivo Fenyvesijeve poezije, ne treba nikako smetnuti s uma da njegove stihove nipošto nije napisao zaljubljenik u zabit i osamu, nego, prije svega, urbani pjesnik kojemu himna zasigurno nije bila neka malovaroška tužaljka, nego primjerice “Street Fighting Man” Rolling Stonesa!(…) Poezija Otta Fenyvesija oduvijek čuva mogućnost onoga jednoga maloga, ali još uvijek preostaloga i otvorenoga puta za sve što štiti elementarnu ljudskost i cijeli registar ljudskih emocija komprimiranih u pjesnički tekst. Notorni Martin Heidegger dirljivo je pisao o “tajni poljskoga puta”, već vidno umorni Jim Morrison u “Američkoj molitvi” šamanski recitirao “We used to belive/In the good old days / Will still recive/In little ways / The Things of Kidness...” “Jedan gram je poezija. Dva su utopija”, piše Ottó Fenyvesi u svojim opet antologijskim stihovima, koji komotno mogu stajati kao moto u svim izborima recentnoga europskoga pjesništva. Delimir Rešicki

  Zum Buch

• 

  Tamna magistrala

  Zvonko Karanović

  • 0
  • 1
  • 0

  “Višak” ili “manjak”, kako već hoćete, koji ovu poeziju čini tako uvjerljivom, upravo i nastaje u sudbinskome procijepu između potkulture kao bivše globalne rebelijanske energije i njezine euforije i hrabrosti da se uvijek vidi i ono što je nimalo uljepšana istina vlastitoga života i vlastite sinkronije kada zavjese padnu. I duhovit i euforičan i potresan i ranjiv može u stihu biti samo netko tko poeziju piše ne da bi se ovako ili onako dodvorio kulturi s velikim K koja će ga poslije očinski pomaziti po manje usijanoj glavi, nego netko tko ne zna drukčije živjeti nego podijeliti se s, pa makar i uvijek izmaštanim, Drugima. Jedino taj fantazam ne da, zapravo, da cijeli svijet postane globalna palanka u kojoj se isto uvijek pazari za isto, bilo gdje i bilo kada.

  Zum Buch

• 

  Ljudi ne znaju šutjeti

  Ivana Šojat

  • 1
  • 3
  • 0

  Ivana Šojat izvanredna je pjesnikinja jer piše o sveopćem ljudskom trpljenju i životu kao dosuđenome egzistencijalnome i ontološkome porazu, koji nam se događa baš svaki dan u jednoj posve bagateliziranoj i ne samo hrvatskoj “stvarnosti”. Rezignantni tonovi ove poezije nisu nikakva patetična lamentacija nad (be)smislom egzistencije bio/strojnoga čovjeka hit et nunc, s preteškim ratnim i poratnim iskustvom, nego upravo iz toga bogatoga i autentičnoga životnoga iskustva (mladosti suočene s posvemašnjom destrukcijom i nasilnom, i ne samo ratnom smrću) usuđuje se pitati ono od čega sva ta recentna virtualna samoizmaštana carstva i brodovi luđaka bježe u još teže porobljavanje svakoga istinskoga životnoga iskustva, pa i svijesti o tragičnosti svega ljudskoga. (…) Ljudi ne znaju šutjeti sjajan su stihopis kojemu se nećete, ako imate mudrosti i volje ovu knjigu pročitati (bar jednom) od početka do kraja, više ne moći vraćati. Jer, svatko tko još ima imalo talenta za čitanje izvan okvira masovnoga (ne)ukusa, u ovoj će knjizi naći bar dvadesetak onih kojima će se, pa makar i bolno, ali i katarzično vraćati. Ljudi ne znaju šutjeti, ali znaju brbljati, posve suprotno od onoga što im je Wittgenstein ponudio na kraju svojega Tractatusa Logico-Philosophicusa*. A tamo piše: “O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.” I premda je danas znaju citirati i malo talentiraniji štićenici bilo kojega europskoga vrtića iz predškolske grupe, valja uvijek o njoj iznova promišljati. Posebno ako se bavite pjesništvom, jedinim ljudskim razobličenjem te vječite šutnje. Delimir Rešicki

  Zum Buch

• 

  Brašno u venama

  Igor Štiks

  • 0
  • 0
  • 0

  Sve je trebalo biti još samo jedna obiteljska večera: djed  i baka te sin, snaha i unuk, neprilagođen tinejdžer, koji su se vratili iz dalekog svijeta. Sve u svemu, gotovo posve svakodnevna situacija, no iznenada, nakon što je prije dvadeset godina otišao iz roditeljskog doma ne javivši se nikome, na večeri se pojavljuje on – odmetnuti sin Igor, ratni izvjestitelj, voljeni sin, brat i dotad nepoznati stric. U jednoj noći u uzavreloj atmosferi prepunoj sukoba, ali  i humora, odvija se drama jedne obitelji, sto godina povijesti na Balkanu sa svim sretnim trenucima i tragedijama. Od Sarajevskog atentata preko međuraća, Drugoga svjetskoga rata i jugoslavenskog socijalizma do ratnog Sarajeva devedesetih, odlazaka diljem svijeta, stjecanja i gubljenja bogatstava, sve traume i radosti, prošlost, sadašnjost  i budućnost nalaze se u nagrađivanom dramskom tekstu Igora Štiksa. Brašno u venama drama je jednog prostora  i povijesti, drama pojedinaca uhvaćenih u klopku vlastitih sjećanja, drama ljubavi, bratskih osjećaja, ljubomora, neprilagođenosti, tuge i smijeha, drama koja govori o utegu prošlosti i o mogućnosti da se krene dalje.

  Zum Buch