D'autres livres qui pourraient vous intéresser

• 

  Djevojčica

  Camille Laurens

  • 0
  • 0
  • 0

  Od trenutka njezina rođenja 1959. u Rouenu, pratimo Laurence Barraqué, djevojčicu koju su roditelji dobili očekujući sina. Na pitanje ima li djece tijekom popisa stanovništva, njezin će otac reći kako nema, da ima dvije kćeri.Ipak, Laurence neprestano propituje pravila po kojima je manje vrijedna od dječaka. Kada je u jedanaestoj godini seksualno napastuje član obitelji, ona se, u manjku potpore najbližih, zatvara u svoj vlastiti svijet. Već sa šesnaest mora se suočiti s trudnoćom i pobačajem, u tridesetima prolazi kroz tragediju gubitka djeteta pri porođaju, poslije ipak postaje majka, a prolazi i rastavu braka.Emotivna i feministička snaga ovog maestralnog romana zapanjujuća je. Djevojčica je svevremenska priča puna boli, nježnosti i humora o tome što znači biti žena. Usprkos društvu koje žene neprestano stavlja u poziciju drugotnih, Laurence se od djetinjstva do majčinstva neprestano bori za ravnopravnost, seksualnost, pravo na užitak, za vlastiti glas i vlastite izbore. Pogrešiva poput svih nas, povrijeđena, ali uporna u tome da nadvlada vlastitu prošlost, da izbori bolji svijet za svoju kćer, Laurence je nezaboravna junakinja kojoj ćemo vjerovati na svakoj stranici.Poput Annie Ernaux, Elene Ferrante i Bernardine Evaristo, Camile Laurens napisala je briljantan i važan roman o ženskoj povijesti koji će nas potresti, osvijestiti i ohrabriti te ostati s nama još dugo nakon čitanja.

  Voir livre

• 

  Ubij se tata

  Monika Herceg

  • 0
  • 0
  • 0

  Disfunkcionalne obitelji, siromaštvo, klasna nejednakost, propuštene prilike, zanemarivana djeca, branitelji, ali prije svega i više od svega čežnja za ljubavlju, za priznanjem, za grljenjem, samo su neke od tema koje u svojim intimnim, lirsko-poetskim dramama ispisuje najvažnija pjesnikinja generacije Monika Herceg. Pet drama, od kojih su neke uspješno izvođene, a druge pak nagrađivane, svakom čitatelju ulazi pod kožu, dramska napetost koju osjećamo dok ih čitamo ne odnosi se toliko na odnose među likovima koliko na istinsku, duboku ljudsku dramu koju svaki od njih proživljava i s kojom se mora nositi, a ne može je podijeliti. Stanje likova uvijek je na rubu ili preko ruba egzistencije, životnih problema, no unatoč svem crnilu koje se nadvilo nad pejzaž Monika i njezini likovi, prije svega ženski, vide neku svjetlost.Monika Herceg u knjizi drama Ubij se, tata uspijeva čitatelju, a onda i redatelju, pa zatim gledatelju posredovati svijet nimalo blistav, svijet koji se krije iza zidova običnih kuća i stanova, muku žena i muškaraca, a nadasve djece, koji nikako da iskorače iz svoje prošlosti i pogledaju tamo kamo ih Monika vodi i navodi, i tamo kamo, kako sami intimno osjećaju, moraju ići, ali ne usude se, jer put ljubavi najteži je put.
   
  “Kako god da opišemo ovu predstavu (a mogli bismo je s jednako dobrim razlozima nazvati i feminističkom i klasičnom), njena snaga sigurno izvire iz jezika Monike Herceg, koji ni u jednom trenutku nije ni slučajan ni pretenciozan, baš kao ni kad govorimo o poetskom sadržaju antičke drame ili o literarnom opusu suvremenog dramatičara i pjesnika Thomasa Bernharda. Opisala bih taj jezik kao ne samo ‘operativan’, nego operacijski nagnut nad likove, udubljen u unutarnje tumore i emocionalne provalije, bespoštedno zaokupljen proučavanjem ‘mrakova’ od kojih smo sačinjeni.” – Nataša Govedić
   
  “Monika Herceg ozbiljan je pisac i ovo je ozbiljan poetsko-dramski tekst, tako da se ona ne služi štakama i inim ortopedskim pomagalima ideologije. Ona ne piše o zlostavljanim ženama i o muškim zlostavljačima, ne bavi se klasnim razlozima siromaštva, svjesno izbjegava sva jednostavna objašnjenja grubosti, surovosti, odsustva zagrljaja, koja joj se nude sa svih strana, ali koja nepogrešivo vode lošoj, plakatnoj književnosti, nekoj od brojnih varijanti postmodernih socrealizama. Pritom, ona nesreću ne predstavlja samo kao nesreću, nije to fatalizam zle kobi. Samo što za razliku od svijeta mondenih i nedarovitih, njezin obiteljski svijet ne biva objašnjen nizom kolektivnih odgovora i ideoloških objašnjenja, nego individualnim estetskim, fabulativnim, moralnim činom.” – Miljenko Jergović

  Voir livre

• 

  Točka Crta Krug Čovjek - Točka s...

  David Stierli

  • 0
  • 0
  • 0

  „Točka. Crta. Krug. Čovjek.“ nije obična priča. 
  To je putovanje. Preobrazba. 
  Jedno malo Ništa – točka – pada na Zemlju i počinje… osjećati. Misliti. Rasti. 
  Poglavlje po poglavlje mijenja svoj oblik – i možda se s njim mijenjaš i ti. 
  U 51 poetskoj, iznenađujućoj i dubokoj epizodi ta točka doživljava sve što i sami poznajemo: 
  sumnju, otkriće, povlačenje, novi početak, bol, nadu – i tihu snagu promjene. 
  Ono što počinje bezazleno, postaje nježan odraz našeg vlastitog razvoja: 
  kako se povlačimo u sebe kad je svega previše. 
  kako ponekad posrćemo, udarimo, slomimo se. 
  kako se iznova pronalazimo – kao crta, kao stablo, kao svjetlo. 
  I kako na kraju možda čak spoznamo: 
  nikada nismo bili „samo točka“. 
  Mi smo priča u pokretu. 
  Jasnim jezikom, s ljubavlju u dubini i daškom drske poezije, ova te knjiga poziva da se sjetiš sebe: 
  svojih korijena, svog sjaja, svog čovještva. 
  Knjiga koju se čita polako. 
  I osjeća dugo.

  Voir livre

• 

  Neobicne pustolovine Arsènea...

  Drazen Dragusica, Maurice...

  • 0
  • 0
  • 0

  Maurice Leblanc Neobicne pustolovine Arsènea Lupina, gospodina lopovaOva je knjiga prvi svezak o pustolovinama vrhunskog lopova Arsènea Lupina. Cuvenom francuskom provalniku i majstoru u prerusavanju ne moze doskociti ni policija koju stalno vuce za nos. Cak je i nakon svoga uhicenja, dok cami u ozloglasenom pariskom zatvoru, uvijek korak dva ispred svojih protivnika kojima se stalno izruguje. Novac, nakit ili umjetnine - pred njim nista nije sigurno. Protiv njega ni poznati britanski detektiv Sherlock Holmes nema sanse. Samo je ljubav prema jednoj zeni kobna za tog lopova. Tko je Arsène Lupin – taj misteriozni lopov i glavni lik nove Netflixove serije? Arsène Raoul Lupin pravi je dzentlmen. Rodjen je 1874. i kao sin dobrostojece obitelji studirao je pravo i medicinu. Pored latinskog, engleskog i grckog sjajno govori nekoliko stranih jezika. Vjest je  u borilackim sportovima i vrsan poznavatelj umjetnosti i kolekcionar. Galantan je i zene ga obozavaju. Njegove su zrtve svoje bogatstvo uglavnom stekle na suspektan nacin pa je na neki nacin i borac protiv drustvene nepravde. Stoga su i citatelji, koje osvaja svojom inteligencijom i sarmom, mahom na njegovoj strani. A mozda se upravo na tome temelji i neprolazna slava tog lika.

  Voir livre

• 

  Crveni golubovi

  Sanja Lovrenčić

  • 0
  • 0
  • 0

  Knjiga „Crveni golubovi“ sastoji se od dva dijela: roman, koji se oscilirajući na rubu fantastike bavi gorućim temama suvremenog svijeta, nadopunjen je „Pjesmaricom“, tj. zbirkom poetskih fragmenata koje je autorica pisala kao skice za pojedine ulomke romana.
   
  Radnja „Crvenih golubova“ započinje dolaskom pripovjedačice na neimenovan otok. Naslijedivši kuću u gotovo napuštenom selu, ona dobiva razlog da se nakratko udalji od svakodnevne borbe za materijalnu egzistenciju. Krajolik u kojemu se našla nostalgično je idiličan: ruševne kamene kuće, divlji kapari, domaći sir, sunce i vjetar određuju taj mediteranski svijet. Sve sluti na to da će se ovdje, na distanci od ljudi, posla i rutine, otvoriti prostor za introspekciju, za suočavanje s vlastitom prošlošću, željama i nadama. Zajedno s kućom, međutim, pripovjedačica je naslijedila i golubove koje je uzgajao njen preminuli rođak, Toni. Kad jednog jutra iznenada odluči osloboditi ptice iz golubinjaka, ni ne sluti da će joj se ti pismonoše ubrzo vratiti, i to u društvu prilično živopisnih gostiju. Golubovi naime na otok dovode neke Tonijeve stare prijatelje. Oni mu organiziraju trodnevne karmine te počinju pripovijedati fragmente zajedničke prošlosti: ostarjela kazališna družina koja je lutala Mediteranom, ili aktivni sudionici u previranjima „olovnih godina“ – junakinji se na temelju ponuđenih priča teško odlučiti. Na odlasku joj ta čudna skupina objašnjava pravu prirodu njenog novostečenog nasljedstva: uz kuću, ona nasljeđuje i obavezu da ispriča njihovu priču, priču koji nije dobro razumjela. I tu mediteranskoj idili dolazi kraj: zamijenit će je istraživanje internacionalnog terorizma 1970-ih godina, revolt pred tadašnjim i sadašnjim srazom bogatstva i bijede, rastuća osjetljivost za devastaciju prirode, cyber-subverzije, utopijski virtualni prostori, traganje, strah i bijeg. Na fragmente priče svojih gostiju junakinja će odgovoriti vlastitima, koje će pak – kad se smiri vrtlog koji ju je ponio – gotovo nenamjerno ostaviti u nasljeđe novoj generaciji, za nove pokušaje.

  Voir livre

• 

  Otimanje

  Senko Karuza

  • 0
  • 0
  • 0

  Ako ustvrdimo da bi polemika i dijalog mogle biti nosive i suprotstavljene odrednice knjige pjesama Senka Karuze Otimanje, nećemo pogriješiti, osobito ako se misli o krivnji, uzaludnosti i promašenosti. Slaganje dvaju različitih i oprečnih tekstualnih oblika: dnevničkog zapisa, intimne ispovijedi (može li biti drukčija?) i pjesama o samotnim danima i dvorima, nepotrebnim i pogrešnim susretima, izjavama, o sumnjama i strahovima, o vokalima i uzdasima – ujedno je i približavanje i odustajanje, komentiranje i prešućivanje onoga o čemu se pjeva. Traje i ponavlja se pustolovina od gubitka glasa i smisla do raskošne inscenacije dodira, snova, silovitosti i snage, do znaka koji prerasta i nadrasta mogući smisao vlastitog postojanja, života i smrti. Nasuprot dokumentarnom dijelu, ton i glas u pjesmama nije uvijek taman ili svijetao, nego se osjeća i upisuje kao stanka „da dođemo do zraka prije točke“. Čitatelj u presudnom trenutku, s autorom, napušta očekivani značenjski okvir i kontekst Otimanja. Riječ je o izmicanju, preobrazbama, o podmetanjima i igri, sa sobom i s drugim, riječ je o muci koja je djeljiva, koja postaje ironično i borbeno, samoironično i pomirljivo pisanje, pjevanje i govorenje. Literarni podtekst (Proust, Beckett, Cioran, Hemingway, Manguel i Pavese, osobito Pavese) nije samo dodana vrijednost, uključivanje drugoga, nego postaje moguće mjesto otpora, otežavanje samorazumljivih motiva i tema bijega, poraza i samouništenja. Stvaranje vlastitog pjesničkog jezika prilika je za supostojanje prošlog i sadašnjeg, erotskog i seksualnog, zone pamćenja i provjere pročitanog i doživljenog: lica, žene i gradovi, Mediteran, putovanja, pisma pisana velikim slovima, majke, očevi i djeca… Karuza je pjesnik koji somnabulno ponavlja i obnavlja radna područja vlastitog života: intimno do boli, a onda nekoliko koraka, redova, naprijed ili nazad, stižemo s njim do paradoksalnih i lijepih uvida o sebi i svijetu. On je pjesnik odluka, paničnog traženja zaborava i sjećanja, svega „onoga što nije mogao dotaknuti“. Ili što nije znao oteti, o otmici je riječ i o traženju onoga što je ništa, ništa iz kojeg se ponovno obnavlja i kreće. Ako se odlučimo za traženje odgovora na pitanje „kako pisati o sebi“, otkrit ćemo u Otimanju neke od iznenadnih uvida da nas ono što pročitamo, ili dotaknemo, napušta, odlazi na drugu stranu: „Skinuo sam sa sebe sve što sam znao i potonuo u moru / Čekao da postanem riba. / Sunca su već bila na zapadu.“ Znanje nije jedini alat u poslu čitanja i „otimanja“, što je više nego poticajno i potrebno! Otimanje i otkrivanje u dubini i golosti naših vlastitih (čitateljskih) života preporuka je za Karuzinu poeziju. I više od toga!
   
  Miroslav Mićanović

  Voir livre