Altri libri che potrebbero interessarti

• 

  Pesme za decu

  Jovan ović Zmaj

  • 0
  • 0
  • 0

  Izabrane pesme Jovana Jovanovića Zmaja. Pesme su pogodne za divne poslepodnevne trenutke ili kao priče za laku noć. Za decu svih uzrasta. Pesme: "Vetar, Srda, Materina maza, Mali konjanik, Dete i leptir, Ala je lep ovaj svet, Pačija škola, Mali div, Zima, zima, e pa šta je, Zeka iz jendeka, Patak i žabe, Nećeš Lijo što si htela, Ćuran i vrabac, Mačak ide mišu u svatove, Šta ja vidim, Kucina kuća, Čudni su to pilići, 4 male mačke, Prljave ruke, Hvala, Da sam ja kralj, Majka čita knjižicu, Mali Jova, Mati, Koje je bolje, Pesma o pesmi, Lepa reč, Posadi drvo, Dobar drug, Istina, Poštenje, Laž, Ptica u kavezu, Deda i unukKaži mi kaži, Žaba čita novine, Ala su to grdne muke, Bela šteta, Đacima na početku školske godine, Deda i unuka, Golema repa". Čita Radmila Šinke.The chosen poems by Jovan Jovanović Zmaj. The poems are suitable for wonderful moments in the afternoon or as bedtime stories. For children of all ages. Read by Radmila Schinke.Die ausgewählten Gedichte von Jovan Jovanović Zmaj. Die Gedichte eignen sich für wunderbare Momente am Nachmittag oder als Gute-Nacht-Geschichten. Für Kinder jeden Alters. Gelesen von Radmila Schinke.

  Mostra libro

• 

  Carujuca Famagusta

  Kirjakos Haralambidis

  • 0
  • 0
  • 0

  Carujuća Famagusta Kirjakos Haralambidis
   
  S novogrčkog prevela Aleksandra Milanović 
   
  Godina izdanja: 2017.
   
  Nagrada Ljubiša Rajić za najbolji prvi književni prevod
   
  Carujuća Famagusta (1982) nastaje kao spoj antičke tragedije i vizantijske muzike i predstavlja simbol svakog izgubljenog grada od antike do danas.
   
  Famagusta nije „grad duhova” koga su prisvojili medij i političari. Ona je „grad-vizija” svih pesnika.
   
  Kirjakos Haralambidis
   
  U srži ove knjige je jedna ljubavna priča – pesnika i njegove varoši.
   
  Jorgos Kehajoglu

  Mostra libro

• 

  Početne koordinate

  Monika Herceg

  • 0
  • 0
  • 0

  “Početne koordinate” čini pedeset i osam pjesama, ali knjiga se može, i treba, čitati kao cjelina, kao poema – onakva kakve su se posljednji put u nas pisale pedesetih godina i bile su svojevrsni dug ideji i poetici socijalističkoga zajedništva, a možda i kao roman u stihovima. S tim da je vrlo teško u mahu pročitati više od jedne, dvije, možda i tri pjesme. Ovo je knjiga porodičnih i zavičajnih mitologija, odsanjanih ili opričanih, kakvima je jednom davno vladao Vasko Popa. Monika Herceg ne piše s mišlju na Popu, nije izvjesno niti da ga je prethodno i čitala, ali njezin je šumski, banijski (banovinski), livadni, kućni, sisački, željezarski svijet ravan Popinom. S tim da je on svoju oniričku pseudomitologiju razvijao cijeli život, u skoro svakoj svojoj knjizi.“Početne koordinate” mala su studija porodičnih vjerovanja. Svaka prava obitelj, rod i porodica imaju nekoliko pripovijesti oko kojih se okupljaju i koje se nasljeđuju s generacije na generaciju, sve do trenutka u kojem niz vanjskih događaja, selidbi sa sela u grad, iz zemlje u zemlju, iz jezika u jezik, te ratova, razvoda, poplava i požara, ili komfornih i mondenih preživljavanja, ne dovedu do toga da porodično vjerovanje ili porodična mitologika ne izgube smisao, emocionalni sadržaj i razlog, i ne budu zaboravljeni. Monika Herceg konstruira jednu porodičnu mitologiju, rastvara je i komentira. I pritom piše svoju veliku i neprekinutu pjesmu.Pisanje i pjevanje, te pripovijedanje kroz pjevanje, Monike Herceg predstavlja jedinstven spoj zrelosti i naivnosti, konačne dovršenosti i posve djetinjeg doživljaja sebe i svijeta.Miljenko Jergović

  Mostra libro

• 

  Prsti U Psećem Krznu

  Aleksandra Jovanović

  • 0
  • 0
  • 0

  Čitanje pesničke zbirke Aleksandre Jovanović Prsti u psećem krznu moguće je uporediti sa sklapanjem mozaika ako svaki delić, svaku pojedinačnu pesmu, zamislimo kao cinični ugriz. Svaka od pesama predstavlja jedan trag na koži, ili kamen besno bačen na tlo, s namerom da se naznači tajna intimne ukletosti prenete na kosmogonijsku ravan. Ogoljeni subjekti kreću se kroz taman i tajanstven krajolik šume, sve dok varljiv zaklon ne nađu u tvrđavi, zamku ili kolibi. Međutim, služenje kultu predaka paradoksalno rezultira obeskorenjenošću: u kuću se ulazi kao u čeljust. Vešto se služeći simbolikom životinjskih motiva i kreirajući svojevrsni poetički „zverinjak”, lirski subjekat oblikuje iskonske situacije i arhetipove. U zbirci Prsti u psećem krznu primordijalno se kroz opore pesničke slike uliva u transfuziju ukletosti.
   
  Dijaboličnost i destruktivnost ploti transponovane su motivima vezanim za ishranu, kao i preplitanjem nasilja i seksualnosti. Oštra i lucidna poetska imaginacija proizvodi antijunake poetske pseudobajke: Baš-čelika, ratnike, zemljodelnike, lovce… Nasuprot njima su prsti. Prsti su u psećem krznu, a žene su u prstima, žene bolesne / histerične, tužne / neporecivo daleke / od uranjanja u sebe („Krotke”), žene koje trpe nasilje, koje se povlače, sklanjaju, žrtvuju, bivaju odbačene i skrajnute. Lirski subjekat poziva junakinje da se uzdignu i da rastu u svojoj ranjivosti, da linjanjem odbace podređenost i pokažu zube. Kroz taj pesnički povik čitanje ove zbirke izjednačava se s navlačenjem spolja meke rukavice. Rukavice od krzna, a kad je budete stavili, u svaki vaš prst biće zabijen po jedan oštar zub.
   
  Jelena Marinkov

  Mostra libro

• 

  Psi koji trče unazad

  Marko Đorđević

  • 0
  • 0
  • 0

  Mrtva priroda sa autoportretom podnaslov je zbirke pesama Marka Đorđevića Psi koji trče unazad. Slučaj je hteo da taj podnaslov bude identičan naslovu pastela Marka Čelebonovića, istaknutog predstavnika lirskog kolorizma i intimističkog slikarstva. U jednoj slobodnoj asocijativnoj interpretaciji, možemo zaključiti da nikako ne može biti slučajno to što dvojica imenjaka nastoje da prikažu sliku-metaforu kao glavni cilj intimističkog prostora. U intimizmu se sve ono što umetnik opaža i naslućuje okuplja oko njegovog Ja. Slika je, kako to reče Ruževič, malo otkriće sveta, mašte. Ali ne treba izgubiti iz vida da se u slikama-metaforama nalaze i ostaci nečeg mitološkog i htonskog, što Đorđević precizno demonstrira u stihovima iz pesme „Snohvatice”: Na gradskom trgu me ščepa poznata šaka / i vodi ka davno uginulim psima i konjima / iz našeg dvorišta. // Psi i goluždravi dečak poigravaju oko konjskih kola. Ovi stihovi ukazuju na to kako se i stvarnost, koliko i snovi, mogu podjednako upečatljivo opisati pesničkim slikama koje u sebi kriju magijsko-obredna i folklorna svojstva jezika.
   
  Đorđevićeva poezija nastaje pomoću pomeranja slika. On od te kretnje unazad čini jedinstveni lirski događaj. U ubrzavanju ili usporavanju – u rasponu od porodičnog i kolektivističkog, do ličnog i konkretnog – temelji se proces stvaranja pesničkih slika koje se ređaju pred čitaočevim očima. Te (pra)slike, koje idu tragovima onoga što je ranije postojalo, kao u snovima, dovode do osobođenja lirskog subjekta od zemaljskih veza, što je nagovešteno u programskoj pesmi: „Sto sa pogledom na reku”: Za mene, / koji sanjam kako tonem, / dok poljem psi trče unazad. (Vraćanje unazad već u naslovu zbirke, doslovno, definiše Đorđevićev poetički postupak.) Ali napetost na granici između magijskih snova i stvarnosti koja stupa teškim korakom konobarice u borosanama, najbolje je izražena u pesmi „Deus ex machina ne dolazi”: San je već ispran. / Sa ulice dopire / zvižduk radnika. / Stopala tupkaju / stepenicama. / Napetost je oslobođena.
   
  Sve pesme iz zbirke Psi koji trče unazad svoje ishodište (i poslednje utočište) pronalaze u nastalgiji koja ne zaboravlja smrt. Na arhetipski način, Đorđević progovara o istoriji smrti. On slika snažne i koloritne porodične saodnose i u njima pohranjuje dominantna osećanja lirskog subjekta: usamljenost, neproživljenost, stegnutost... Ta osećanja sublimirana su u pesmi „Slučaj pronalaska mrtvih tela u živom čoveku”: Ogledalom odjekuju / utamničeni likovi prošlosti. // Moje lice – porodična grobnica. (O smrtima bližnjih može se pisati samo iz najveće blizine, a tu je onda svaka objektivna kontekstualizacija gotovo pa nemoguća.) Ipak, u dubinskim značenjskim slojevima, Đorđevićeva poezija, od stiha do stiha, suštinski traga za onim osnovnim i najuzvišenijim: za sačuvanim životom! Psi koji trče unazad dokaz su da je ta potraga i te kako bila uspešna!
   
  Srđan V. Tešin

  Mostra libro

• 

  Pučina

  Branislav Nušić

  • 0
  • 0
  • 0

  Melodrama našeg čuvenog komediografa Branislava Nušića spada u njegove manje poznate komade i predstavlja kritiku malograđanskog kodeksa usađenog u narod. Pisac kritikuje snažan uticaj sredine koja ne dopušta porodici da sama rešava svoje probleme već joj stalno nameće pravila koja su uslov da građani i njihove porodice opstanu kao „uzorni“ i društveno poželjni. U drami „Pučina“ Jovanka, žena činovnika Vladimira Nedeljkovića, postaje ljubavnica jednog ministra u želji da stvori karijeru svom mužu, a samim tim, i obezbedi visok građanski ugled svojoj porodici. Zahvaljujući tome, Vladimir napreduje i postaje viši činovnik, ali ubrzo i saznaje, da mu žena nije verna, kao što saznaje i osvešćuje činjenicu da je zahvaljujući ljubavnoj aferi svoje žene napredovao.

  Mostra libro