Unisciti a noi in un viaggio nel mondo dei libri!
Aggiungi questo libro allo scaffale
Grey
Scrivi un nuovo commento Default profile 50px
Grey
Iscriviti per leggere l'intero libro o leggi le prime pagine gratuitamente!
All characters reduced
Dama u zlatnom - Neobična priča o remek-delu Gustava Klimta Portretu Adele Bloh-Bauer - cover

Dama u zlatnom - Neobična priča o remek-delu Gustava Klimta Portretu Adele Bloh-Bauer

En Mari O'Konor

Casa editrice: Dereta d.o.o.

  • 0
  • 0
  • 0

Sinossi

Pred čitaocima je uzbudljiva priča o neobičnoj sudbini Klimtovog remek-dela. Kombinujući dokumentaristički i romaneskni pristup, O’Konorova sve vreme uspeva da održi napetost dostojnu trilera i erudiciju karakterističnu za dela iz istorije i istorije umetnosti. Dama u zlatnom na taj način tematizuje mnoge društveno-političke aspekte ondašnje epohe: bečki fin de siècle, propast Austrougarske monarhije sa krešendom Prvog svetskog rata, tragičnu istoriju nacizma njegovih relikta, pa sve do osvita XXI veka i losanđeleske aukcije koja će odrediti (za sada) konačnu sudbinu slike. Istorijske turbulencije i pitoreskni portreti poznatih i manje poznatih ličnosti predstavljeni su kroz verodostojne, gotovo intimističke epizode na osnovu kojih stičemo širu sliku o ovom ne tako davnom vremenu i evoluciji slikara čija dela ni dan-danas ne prestaju da zadivljuju publiku širom sveta.
Dama u zlatnom nam donosi izuzetno zanimljivu pripovest ne samo o Gustavu Klimtu i njegovom opusu već i specifičnom duhu vremena u kome je taj opus nastao. Po knjizi je snimljen i istoimeni film sa Helen Miren i Rajanom Renoldsom u glavnim ulogama.
 
Prevod sa engleskog: Miloš Mitić
Disponibile da: 08/08/2022.

Altri libri che potrebbero interessarti

  • Autobiografija - cover

    Autobiografija

    Branislav Nušić

    • 0
    • 0
    • 0
    Duhovita, satirična i neponovljivo šarmantna, "Autobiografija" Branislava Nušića jedno je od najzabavnijih dela srpske književnosti. U ovoj knjizi, veliki srpski komediograf na svoj prepoznatljiv način ismeva ustaljene norme biografskog pisanja, iznoseći događaje iz svog detinjstva i mladosti kroz prizmu ironije i preterivanja. 
    Kroz niz anegdota, Nušić se osvrće na svoje prve nestašluke, školske dane, ljubavne avanture i porodične situacije, vešto prikazujući univerzalne ljudske osobine i mane kroz humor i satiru. Njegova "Autobiografija" nije klasična ispovest, već duhovita kritika društva i njegovih apsurdnosti, kroz prizmu sopstvenog života. 
    Ovo delo ostaje jedno od omiljenih među čitaocima svih generacija, jer na zabavan i duhovit način osvetljava odrastanje i ljudsku prirodu, ostavljajući iza sebe bezvremenske pouke i osmeh na licu svakog ko je pročita.
    Mostra libro
  • Stendal - cover

    Stendal

    Štefan Cvajg

    • 0
    • 0
    • 0
    Malo je onih koji su više lagali i strastnije mistifikovali svet od Stendala, malo je onih koji su bolje i temeljitije iskazali istinu.
    Bezbrojne su njegove maskarade i zavođenja na pogrešan put. Prva se pojavljuje još pre nego što se otvori knjiga na njenom omotu, u predgovoru, jer Stendal, kome je pravo ime Anri Bejl, nikada ne priznaje jednostavno i prosto svoje ime. Čas svojevoljno sebi nadeva plemićku titulu, čas se presvlači kao „Sezar Bombe“ ili svojim inicijalima A.B. dodaje neko tajanstveno A.A., iza koga niko živ ne bi mogao da otkrije ono sasvim skromno ancien auditeur, što znači: bivši državni vojni sudija. Pisac se samo u pseudonimu, u lažnom predstavljanju oseća sigurnim. Tako se jednom prerušava u austrijskog penzionera, drugi put u ancien offider de cavalerie, a najradije imenom Stendal, koje je za njegove zemljake zagonetno (prema jednom pruskom gradiću koji je postao besmrtan usled njegove karnevalske ćudi). Napiše li negde kakav datum, možete se zakleti da nije tačan, a ispriča li u predgovoru Parmskog kartuzijanskog manastira da je ta knjiga napisana 1830, i to hiljadu dvesta milja daleko od Pariza, onda to lakrdijaštvo ne menja stvar da je ovaj roman, u stvari, napisao 1839, i to usred Pariza. I u stvarnosti se ove protivrečnosti veselo sapliću međusobno. U svojoj autobiografiji pompezno izveštava da se borio na bojištima kod Vagrama, Asperna i Ajlaua; nijedna reč od toga nije istinita, jer njegov dnevnik nepobitno dokazuje: u to isto vreme on je udobno sedeo u Parizu. Nekoliko puta govorio je o nekom dugačkom i važnom razgovoru s Napoleonom, ali, o sudbine! u sledećoj svesci čitamo mnogo verodostojnije priznanje: „Napoleon nije razgovarao s budalama kao što sam ja.“ Tako moramo kod Stendala svaku pojedinu tvrdnju da primimo s rezervom, a posebno valja biti nepoverljiv prema njegovim pismima, na koja on – navodno, iz straha od policije – načelno, pogrešno stavlja lažne datume i svaki put ih potpisuje drugim pseudonimom. Šeta li se lagodno u Rimu, sigurno će kao mesto otpreme pisma da navede Orvijeto, a piše li, navodno, iz Bezanosa, onda je toga dana verovatno bio u Grenoblu. Pokatkad je godinu, većinom mesec, navodno, pogrešio da bi izazvao zabludu, a gotovo redovno potpis je lažan. To, međutim, nije bio samo strah, kao što neki misle, od crnog kabineta austrijske policije koji ga je terao na takvo ludiranje, već urođena, iskonska žudnja za blefiranjem, zapanjivanjem, pretvaranjem i sakrivanjem. Stendal majstorski vitla mistifikacije i pseudonime kao svetlucavi floret oko svoje sopstvene ličnosti, samo da mu se neki radoznalac ne bi suviše približio i nikada nije krio ovu svoju strastvenu sklonost prema nasađivanju i intrigiranju. Kada ga je jednom neki prijatelj ogorčeno okrivio da je bezočno lagao, beleži on sasvim mirne savesti na ivici toga optužujućeg pisma: vrai – „to je tačno!“ Vedra čela i sa ironičnim zadovoljstvom, unosi on s prevarom u svoje službene dokumente lažne godine službovanja, izjave lojalnosti čas prema Burbonima, čas prema Napoleonu, i u svim njegovim spisima, štampanim i privatnim, vrve takve netačnosti kao riblja ikra u močvari. Ali poslednja njegova mistifikacija je rekord u lažljivosti i, na njegovu kategoričnu želju u testamentu, urezana je čak u mermer na njegovom nadgrobnom spomeniku, na groblju na Monmartru. Tamo još i danas može da se pročita to dovođenje u zabludu: Arigo Bejl, Milanac, kao znak poslednjeg počivališta čoveka koji je na dobrom francuskom jeziku kršten kao Anri Bejl i koji je (što ga posebno ljuti) rođen u gorkom provincijskom gradu Grenoblu. Čak i pred smrt je želeo da se pojavi pod maskom: i pred njom je hteo da se romantično maskira.
    Mostra libro
  • Priča mog tela - cover

    Priča mog tela

    Radmila Matković

    • 0
    • 0
    • 0
    Žensko zdravlje često ostaje nečujno. Priča mog tela je istinita priča o hormonskom haosu, perimenopauzi i borbi žene da dobije pravu dijagnozu. Radmila Matković otkriva kako su joj ignorisani simptomi i cista jajnika promenili život, ali i probudili samopomoć i body-mind balans. Ovo je memoar i apel lekarima: da slušaju, ne samo da mere. Knjiga osnažuje žene da veruju svom telu i poziva zdravstveni sistem na promenu. U završnici, autorka apeluje na lekare da slušaju, a na sistem da uspostavi celovit pristup ženskom hormon­skom zdravlju.Priča mog tela je glas podrške svakoj ženi koja se osećala preglasno za tihu čekaonicu, a preslabo za hladan protokol.
    Mostra libro
  • Godine - cover

    Godine

    Ani Erno

    • 0
    • 0
    • 0
    Godine su mi bile u fokusu jer su njen magnum opus, objavljene su u poznim autorkinim godinama, nakon značajnih romana kao što su Mesto pod suncem, Događaj, Jedna žena… i sva ta prethodna ali i naknadna ostvarenja kulminiraju u Godinama i, s druge strane, istovremeno iz njih izviru, i tematski, i stilski i vrednosno. U Godinama, kao uostalom i u svim drugim njenim romanima, sebe i svet piše žena. Međutim, za razliku od drugih dela, ovim romanom obuhvaćen je znatan period, od kraja Drugog svetskog rata, tačnije od početka pedesetih, do početka dvehiljaditih, kroz koji je autorka pokazala kako se menjaju društveni položaj žene, porodica i porodični odnosi, brak, razilaze i kohabitiraju ideologije, pojačava ili slabi interakcija društva i pojedinca, kako nas menjaju nove tehnologije. Pisala je o tome kako smo od slobodarskih revolucija (u Godinama simbolički izraženih kroz ’68) stigli do brutalnog konzumerizma, o odnosu prema imigrantima, problemu s kojim se Francuska već dugo suočava a odnedavno i čitav svet. Pisala je o svom društvenom poreklu, radničkoj klasi, kako pobeći od nje i nastaviti borbu za nju. Roman je prepun zapisa o političkim događajima u Francuskoj i svetu, gde su feministički, socijalni i egzistencijalistički modeli, obrađeni u širem društvenom i dužem vremenskom kontekstu, dobili produbljena značenja.
     
    Između prve i poslednje rečenice: Sve će slike nestati i Sačuvati nešto od vremena u kom nikad nećemo biti, odvija se čitav jedan život, čitava istorija jedne zemlje, čitavo umetničko delo. I odvija se vreme. Ove dve rečenice su razlog pisanja romana, sve će slike nestati… Godine su takođe i roman o vremenu, o načinu da se vrate osećaji koji behu, a koji su nas sastavili takve kakvi jesmo. Osim što su otvorile mogućnost uzbudljivog komparativnog čitanja dva velika romana o vremenu (i Francuskoj), od jednog muškarca, genijalnog Marsela Prusta, i jedne žene, nobelovke Ani Erno, Godine su svakako značajan doprinos književnoj zapitanosti i uznemirenosti zbog te ravnodušne i, možda, jedine stvarne pojave – vremena.
     
    Zbog svega ovoga, za mene su Godine bile jedna od onih knjiga koje fale.
     
    Ljubica Pupezin, iz pogovora
    Mostra libro
  • Izdanci Šumadije - cover

    Izdanci Šumadije

    Milica Jakovljević Mir-Jam

    • 0
    • 6
    • 0
    U vreme kada moderna književnost doživljava svoj procvat, između dva svetska rata, Milica Jakovljević Mir-Jam pisala je svoje romane u tradicionalističkom maniru... Ovi romani i danas plene pažnju široke čitalačke publike. Njena sabrana dela štampana su mnogo puta, ali da bi bila kompletna nedostajala im je knjiga Izdanci Šumadije, koja dosad nije štampana. Spisateljica nije stigla da u svoju autobiografsku prozu unese sve što je nameravala, nije stigla da je stilski dotera, ali to ne umanjuje vrednost ovog teksta, koji nam pored iscrpne autorkine biografije, nudi i brojne podatke o palanačkom životu, o životu pod austrougarskom okupacijom, o starom Beogradu.
    Mostra libro
  • Dostojevski - cover

    Dostojevski

    Štefan Cvajg

    • 0
    • 0
    • 0
    Teško je i puno odgovornosti dostojno govoriti o Fjodoru Mihailoviču Dostojevskom i o njegovom značaju za naš unutrašnji svet, jer njegova jedinstvena širina i snaga traže novo merilo.
    Obimno delo, pri prvom približavanju mislimo da smo naišli na pesnika, a otkrivamo beskonačnost, kosmos sa sopstvenim kružećim sazvežđem i drugom muzikom sfera. Pamet se uplaši da će u ovaj svet ikad do kraja prodreti: isuviše je tuđa pri prvom spoznanju njegova moć, isuviše je udaljena, do beskraja natmurena njegova misao, isuviše strane njegove poruke da bi duša mogla neposredno sagledati ovo novo nebo kao nebo svoga kraja. Dostojevski nije ništa ako nije proživljen iznutra. Mi najpre možemo meriti u dubinu sopstvenu snagu saosećanja i sažaljenja i prekaliti je za povišenu prijemljivost: moramo kopati do najdubljih, najtajnijih žila našeg bića da bismo otkrili vezu s njegovom, najpre fantastičnom, pa zatim čudesno istinitom čovečnosću. Samo tamo, u najdubljem kutu, u večnom i nepromenljivom delu našeg bića, u njegovom početnom korenu, možemo se nadati da ćemo doći u dodir s Dostojevskim. Kako čudno izgleda tuđem oku ruski predeo bez puta, kao i ruska stepa, koliko malo sveta od našeg sveta! Ničega prijatnog što bi ljupko uspokojilo pogled, retko naiđe po koji tihi čas radi odmora. Mističan sumrak osećanja, pun munja, smenjuje hladna, često ledena jasnost duha, umesto toplog sunca, sa neba sija tajanstvena krvava polarna svetlost. U sferama Dostojevskog nailazimo na praiskonske predele, mističan svet, prastari i čedan u isti mah, i sladak strah obuzima nas pred njim kao pred svakom bliskošću večitih elemenata. Već ubrzo žudi naše divljenje s puno vere da se zaustavi, dok, međutim, neka slutnja opominje ganuto srce da se tu ne sme kao kod kuće zauvek ostati, da se mora, ipak, natrag u naš topliji, miliji, ali i uži svet. Preveliki je, to osećamo postiđeni, ovaj prastari kraj za svakidašnji pogled, prejak i suviše zagušljiv ovaj, čas ledeni, čas vatreni, vazduh za drhtavi dah. I duša bi htela da pobegne od veličanstvenosti ovakvih strahota kad ne bi nadvisivalo ovaj neumoljivo tragični, užasno zemaljski kraj, beskonačno uzvišeno, nebo dobrote, nebo, takođe, našeg sveta, ali ne u našim umerenim zonama, već mnogo više u beskonačnosti zasvođeno, u jednoj oštroj duševnoj ciči. Iz ovoga kraja samo beskrajna uteha ove beskrajne zemaljske tuge baca pogled koji umiruje i naslućuje u strahotama veličinu, u tami Boga.
    Mostra libro