Altri libri che potrebbero interessarti

• 

  Ubij se tata

  Monika Herceg

  • 0
  • 0
  • 0

  Disfunkcionalne obitelji, siromaštvo, klasna nejednakost, propuštene prilike, zanemarivana djeca, branitelji, ali prije svega i više od svega čežnja za ljubavlju, za priznanjem, za grljenjem, samo su neke od tema koje u svojim intimnim, lirsko-poetskim dramama ispisuje najvažnija pjesnikinja generacije Monika Herceg. Pet drama, od kojih su neke uspješno izvođene, a druge pak nagrađivane, svakom čitatelju ulazi pod kožu, dramska napetost koju osjećamo dok ih čitamo ne odnosi se toliko na odnose među likovima koliko na istinsku, duboku ljudsku dramu koju svaki od njih proživljava i s kojom se mora nositi, a ne može je podijeliti. Stanje likova uvijek je na rubu ili preko ruba egzistencije, životnih problema, no unatoč svem crnilu koje se nadvilo nad pejzaž Monika i njezini likovi, prije svega ženski, vide neku svjetlost.Monika Herceg u knjizi drama Ubij se, tata uspijeva čitatelju, a onda i redatelju, pa zatim gledatelju posredovati svijet nimalo blistav, svijet koji se krije iza zidova običnih kuća i stanova, muku žena i muškaraca, a nadasve djece, koji nikako da iskorače iz svoje prošlosti i pogledaju tamo kamo ih Monika vodi i navodi, i tamo kamo, kako sami intimno osjećaju, moraju ići, ali ne usude se, jer put ljubavi najteži je put.
   
  “Kako god da opišemo ovu predstavu (a mogli bismo je s jednako dobrim razlozima nazvati i feminističkom i klasičnom), njena snaga sigurno izvire iz jezika Monike Herceg, koji ni u jednom trenutku nije ni slučajan ni pretenciozan, baš kao ni kad govorimo o poetskom sadržaju antičke drame ili o literarnom opusu suvremenog dramatičara i pjesnika Thomasa Bernharda. Opisala bih taj jezik kao ne samo ‘operativan’, nego operacijski nagnut nad likove, udubljen u unutarnje tumore i emocionalne provalije, bespoštedno zaokupljen proučavanjem ‘mrakova’ od kojih smo sačinjeni.” – Nataša Govedić
   
  “Monika Herceg ozbiljan je pisac i ovo je ozbiljan poetsko-dramski tekst, tako da se ona ne služi štakama i inim ortopedskim pomagalima ideologije. Ona ne piše o zlostavljanim ženama i o muškim zlostavljačima, ne bavi se klasnim razlozima siromaštva, svjesno izbjegava sva jednostavna objašnjenja grubosti, surovosti, odsustva zagrljaja, koja joj se nude sa svih strana, ali koja nepogrešivo vode lošoj, plakatnoj književnosti, nekoj od brojnih varijanti postmodernih socrealizama. Pritom, ona nesreću ne predstavlja samo kao nesreću, nije to fatalizam zle kobi. Samo što za razliku od svijeta mondenih i nedarovitih, njezin obiteljski svijet ne biva objašnjen nizom kolektivnih odgovora i ideoloških objašnjenja, nego individualnim estetskim, fabulativnim, moralnim činom.” – Miljenko Jergović

  Mostra libro

• 

  Zarazna zona

  Andrijana Kos Lajtman, Damir Radić

  • 0
  • 0
  • 0

  Zarazna zona, pisana u dva glasa tijekom prvog lockdowna i zagrebačkog potresa, jedan je od bitnih umjetničkih dokumenata vremena koje nas je snašlo. Usprkos vanjskim izvanrednim uvjetima ova knjiga na jedinstven, nježan i emotivan, ali nadasve pjesnički uvjerljiv i superioran način dočarava odnos dvoje koji su u procesu tog zatvaranja svijeta orijentirani jedno na drugo, na građenje zajedničkog. Rukopis Andrijane Kos Lajtman i Damira Radića iznimne je snage, ali i čistog jezika koji rastvara pred nama brige, strahove, svakodnevicu, koja je sada sve više u fokusu. Sámo dvoglasje, inače neuobičajeno za našu pjesničku produkciju, čini se kao idealan način uspostave dijaloga, pokušaja da se svijet koji najednom stane i u koji smo zatočeni artikulira kroz dvoje koji sada traže svoj jedinstveni jezik, način da se nose s onim što je izvan njih. Upravo svakodnevica postaje sveta usred tog neobičnog početka proljeća kroz događaje koji nas nepovratno mijenjaju i ova knjiga autentično progovara o svim fenomenima tog razdoblja; svojevrsna pisma ljubavnika jedno drugome živi su otisak tog vremena provučen kroz filtar intimnog i pjesničkog odnosa. – Monika Herceg

  Mostra libro

• 

  Standardan život - (pjesme u prozi)

  Olja Savičević Ivančević

  • 0
  • 0
  • 0

  Standardan život jedna je knjiga koja donosi pjesme u prozi dviju autorica, Olje Savičević Ivančević i Saške Rojc (što je Oljin dugogodišnji heteronim), sačinjena od Saškinog Puzzlerojca (2005.) te dviju Oljinih zbirki Kućna pravila (2006.) i Mamasafari (i ostale stvari) (2012.). Standardan život je dakle sve samo ne standardna knjiga. Ako pak govorimo o opusu autorice, on je opet sve samo ne standardan, neki reci koje ćete naći u ovoj knjizi već su postali refreni, a neke pjesme postale su himne i evergreeni. Oljina tema jest velik skup svakodnevnih motiva iz (ne)običnog života od kojih ona pravi dragocjenosti. Ove pjesme govore o ljubavi i o smrti, o strasti, strahu i o hrabrosti i moralnim izborima, o svemu onome s čim smo se u svojim standardnim životima sreli i opet ćemo, samo ovaj put malo promijenjeni, obogaćeni za finu i prodornu pjesničku artikulaciju. – Kruno Lokotar“Što bi Olja da može, što bih ja da mogu? Potpisao bih ovaj čas zabranjeni odlazak na plažu u određeni sat ako zauzvrat dobijem dvije stvari; hoću da djeca pri rođenju doznaju da ljubav nije bolest od koje se umire i da se prepuste, a odrasli dobiju ponovno tople suze koje griju i smijeh koji dolazi sam od sebe, onaj od kojeg boli trbuh.” – Espi Tomičić“Imaš li neki putopis za preporučiti, pitala me prije koju godinu prijateljica. Imam, odgovorila sam joj, Mamasafari Olje Savičević Ivančević. Pa to je zbirka pjesama, guglala sam, šalje mi poruku, treba mi baš putopis. To ti je baš putopis, odgovorila sam joj, ne u strogo formalnom smislu, ali u sadržajnom, doznat ćeš puno i o sebi i o svijetu oko sebe. Javila mi se tek prije par mjeseci da je bila pročitala taj ‘putopis’ i da sam je nasamarila, jer je poslije morala pročitati sve Oljino, a onda zaključila: pa meni se čini da je kod nje sve jedan putopis. Naravno, dodala je, ne u strogo formalnom smislu. Pa šta nije sva poezija, sva književnost, jedno veliko putovanje, putopis ako baš hoćeš, odgovorila sam joj, zaboravila. A zaboravim tek kad u to čvrsto vjerujem, kad podrazumijevam. Zato Olja. Bez pogovora.” – Marija Andrijašević

  Mostra libro

• 

  dovoljni razlozi - i druge pjesme

  Dinko Telećan

  • 0
  • 0
  • 0

  Rasute geografske lokacije, kilometri proputovani riječima, ali i stalna razigranost tih istih riječi koje se iz pjesme u pjesmu ne pristaju pokoriti nikakvom pravilu ni biti unutar modernih tokova jedna su od mnogih vatri ove pjesničke zbirke. Tako se one kreću od otoka do dalekih gradova, postavljaju usred knjige cijeli jedan šumski proplanak, promišljaju pomičući se kroz prostor svoje vlastito vrijeme i (ne)bitnost, ali i neke aktualne događaje. Bitno je reći: ni pjesme ne pristaju biti uniformne, svaka traži vlastiti identitet, koji na kraju knjige i posuđuje, pa tako Telećanove riječi hodaju tuđim pjesmama, ponekad i doslovno. U svemu tome otkriva se umijeće Dinka Telećana: on može zagrliti riječima i pokazati nam horizont poezije na drugom kraju svijeta, provući kroz te stihove smijeh i kritiku tumora društva, ali ostati pjesnički čvrsto na zemlji dajući nam jasan znak svog snažnog korijena: autoriteti su isti / ptice nebeske / i ljiljani poljski. – Monika Herceg

  Mostra libro

• 

  Pratišina

  Alen Brlek

  • 0
  • 0
  • 0

  Knjiga tišine, i traženja čovjeka u toj tišini kao bića koje ju može razumjeti, ali i prepisati u sebe i svijet. Brlekova poezija jest pismo višeznačne šutnje i simbolike u kojoj je uvijek moguće pronaći mir, ona se oslanja na tankoćutnost, duboku doživljajnost i intuiciju, ona nam svijet donosi kao mjesto na kojem je moguće ipak udahnuti dovoljno duboko da pustimo iza sebe teret. Misao koju Brlek njeguje pišući misao je o tome kako je poezija sveto mjesto susreta, kako je ona mogući lijek bolovima konzumerističkog društva i, iako je na trenutke hermetična svojim jezikom, ona emocijom koju nosi ostaje otvorena svima koji se usude ući. Gradeći Pratišinu, Brlek je sagradio šumu simbola, preciznu i emotivno uvjerljivu knjigu pjesama koju ćemo nositi sa sobom kako bismo zavirili u njegove pjesme, opet iznova. Ako je duhovnost susrela riječi u suvremenoj poeziji, to je zasigurno u pismu Alena Brleka; svaku pjesmu mogli bismo promatrati i kao meditaciju ili molitvu, ali nipošto nečemu izvan nas ili većem od nas, nego nama samima, od kojih se traži da budemo nježni, obzirni, svjesni da smo svi jedno i da je time naša odgovornost prema zemlji i drugima veća. Brlek tako poezijom postavlja imperativ koji ćemo dugo pamtiti: voljeti. Od tla do svemira. – Monika Herceg

  Mostra libro

• 

  Početne koordinate

  Monika Herceg

  • 0
  • 0
  • 0

  “Početne koordinate Monike Herceg nagrađene su Nagradom Goran za mlade pjesnike 2017. I ne samo da je ovo jedna od najboljih knjiga u nizu dugom četrdeset i koju godinu, što ga čine i nagrađene knjige Refika Ličine, Anke Žagar, Alojza Ihana i Dorte Jagić – nabrojimo te koje se ovoga čitatelja najviše tiču – nego i ona definitivna, posljednja i najstarija. S njom je započeo i skončao svijet.Početne koordinate čini pedeset i osam pjesama, ali knjiga se može, i treba, čitati kao cjelina, kao poema – onakva kakve su se posljednji put u nas pisale pedesetih godina i bile su svojevrsni dug ideji i poetici socijalističkoga zajedništva, a možda i kao roman u stihovima. S tim da je vrlo teško u mahu pročitati više od jedne, dvije, možda i tri pjesme.Početne koordinate mala su studija porodičnih vjerovanja. Svaka prava obitelj, rod i porodica imaju nekoliko pripovijesti oko kojih se okupljaju i koje se nasljeđuju s generacije na generaciju, sve do trenutka u kojem niz vanjskih događaja, selidbi sa sela u grad, iz zemlje u zemlju, iz jezika u jezik, te ratova, razvoda, poplava i požara, ili komfornih i mondenih preživljavanja, ne dovedu do toga da porodično vjerovanje ili porodična mitologika ne izgube smisao, emocionalni sadržaj i razlog, i ne budu zaboravljeni. Monika Herceg konstruira jednu porodičnu mitologiju, rastvara je i komentira. I pritom piše svoju veliku i neprekinutu pjesmu.” – Miljenko Jergović

  Mostra libro