Join us on a literary world trip!
Add this book to bookshelf
Grey
Write a new comment Default profile 50px
Grey
Subscribe to read the full book or read the first pages for free!
All characters reduced

Other books that might interest you

  • Pesme za decu - cover

    Pesme za decu

    Jovan ović Zmaj

    • 0
    • 0
    • 0
    Izabrane pesme Jovana Jovanovića Zmaja. Pesme su pogodne za divne poslepodnevne trenutke ili kao priče za laku noć. Za decu svih uzrasta. Pesme: "Vetar, Srda, Materina maza, Mali konjanik, Dete i leptir, Ala je lep ovaj svet, Pačija škola, Mali div, Zima, zima, e pa šta je, Zeka iz jendeka, Patak i žabe, Nećeš Lijo što si htela, Ćuran i vrabac, Mačak ide mišu u svatove, Šta ja vidim, Kucina kuća, Čudni su to pilići, 4 male mačke, Prljave ruke, Hvala, Da sam ja kralj, Majka čita knjižicu, Mali Jova, Mati, Koje je bolje, Pesma o pesmi, Lepa reč, Posadi drvo, Dobar drug, Istina, Poštenje, Laž, Ptica u kavezu, Deda i unukKaži mi kaži, Žaba čita novine, Ala su to grdne muke, Bela šteta, Đacima na početku školske godine, Deda i unuka, Golema repa". Čita Radmila Šinke.The chosen poems by Jovan Jovanović Zmaj. The poems are suitable for wonderful moments in the afternoon or as bedtime stories. For children of all ages. Read by Radmila Schinke.Die ausgewählten Gedichte von Jovan Jovanović Zmaj. Die Gedichte eignen sich für wunderbare Momente am Nachmittag oder als Gute-Nacht-Geschichten. Für Kinder jeden Alters. Gelesen von Radmila Schinke.
    Show book
  • Noćna straža - cover

    Noćna straža

    Darko Cvijetić

    • 0
    • 0
    • 0
    Kao i do sada, Cvijetićeva jezikotvornost jeste „prostor u kojem se [moja] odsutnost udomljuje, šćućurava i ušutkuje u predkriku” („Pusta Bosna”): poriv koji se ostvaruje na granici između mučne zanemelosti, između muka svojstvenog Benjaminovom anđelu istorije, i munkovskog krika koji žudi da napusti prostor slike/fikcije i prelije se na posmatrača/čitaoca, pozivajući na zajednički boravak u teskobi (ne)izrecivosti rata, u rečenicama koje osećaju duboki umor izazvan nužnošću sopstvenog postojanja, u rečima-mišićima, punim spazama.
     
     
     
    Zorana Simić
     
     
     
    „Noćna straža” je povratak na stare Cvijetićeve i cvijetićevske forme. Romani, koji su formalno bili vrlo kratki, oba kraća od jedva malo duže pripovijetke, u suštinskom su smislu bili dvije gotovo nepregledne epsko-lirske gromade. Nešto poput „Seoba” Miloša Crnjanskog, samo bez sretnog završetka. Ili bez ikakvog završetka. Zanimljivo je, međutim, da se i u „Noćnoj straži” nalaze, istina u komprimiranoj formi, iste takve, sasvim romaneskne, opsežne i nepregledne, sudbinske cjeline.
     
     
     
    Miljenko Jergović
     
     
     
    Kao što zemlja o kojoj piše nema parnjaka i ne podliježe uobičajenim pravilima, tako i njegov stil izmiče uvriježenim podjelama i klasifikacijama.
     
    Očekivano, autor i ovdje s lakoćom propituje mogućnosti i širi granice jezika, stvarajući nove riječi, kao, primjerice, u tekstovima koji se bave „grobobolnom” i „kostoljubivom” zemljom ili kad govori o „palimpsestarini” za prelazak na drugu stranu papira. Da, s puno razloga moglo bi se reći kako se Cvijetić jezikom igra. No, ta igra nije čin neobuzdanog veselja, od nje čitatelja podilaze žmarci.
     
    Svaka riječ nazubljena je oštrica koja duboko zasijeca i ostavlja ožiljke. Na svakom senzibilnom čitatelju, a na piscu, kladio bih se, još i više. Upravo stoga mu nitko ne bi smio zavidjeti na talentu.
     
     
     
    Ivica Ivanišević
    Show book
  • Prsti U Psećem Krznu - cover

    Prsti U Psećem Krznu

    Aleksandra Jovanović

    • 0
    • 0
    • 0
    Čitanje pesničke zbirke Aleksandre Jovanović Prsti u psećem krznu moguće je uporediti sa sklapanjem mozaika ako svaki delić, svaku pojedinačnu pesmu, zamislimo kao cinični ugriz. Svaka od pesama predstavlja jedan trag na koži, ili kamen besno bačen na tlo, s namerom da se naznači tajna intimne ukletosti prenete na kosmogonijsku ravan. Ogoljeni subjekti kreću se kroz taman i tajanstven krajolik šume, sve dok varljiv zaklon ne nađu u tvrđavi, zamku ili kolibi. Međutim, služenje kultu predaka paradoksalno rezultira obeskorenjenošću: u kuću se ulazi kao u čeljust. Vešto se služeći simbolikom životinjskih motiva i kreirajući svojevrsni poetički „zverinjak”, lirski subjekat oblikuje iskonske situacije i arhetipove. U zbirci Prsti u psećem krznu primordijalno se kroz opore pesničke slike uliva u transfuziju ukletosti.
     
    Dijaboličnost i destruktivnost ploti transponovane su motivima vezanim za ishranu, kao i preplitanjem nasilja i seksualnosti. Oštra i lucidna poetska imaginacija proizvodi antijunake poetske pseudobajke: Baš-čelika, ratnike, zemljodelnike, lovce… Nasuprot njima su prsti. Prsti su u psećem krznu, a žene su u prstima, žene bolesne / histerične, tužne / neporecivo daleke / od uranjanja u sebe („Krotke”), žene koje trpe nasilje, koje se povlače, sklanjaju, žrtvuju, bivaju odbačene i skrajnute. Lirski subjekat poziva junakinje da se uzdignu i da rastu u svojoj ranjivosti, da linjanjem odbace podređenost i pokažu zube. Kroz taj pesnički povik čitanje ove zbirke izjednačava se s navlačenjem spolja meke rukavice. Rukavice od krzna, a kad je budete stavili, u svaki vaš prst biće zabijen po jedan oštar zub.
     
    Jelena Marinkov
    Show book
  • Tebi u lice - Zbornik slem poezije - cover

    Tebi u lice - Zbornik slem poezije

    Milan Mijatović

    • 0
    • 0
    • 0
    U ovom zborniku zastupljeni su pesnici i pesnikinje koji unazad godinama nastupaju na Poezin sceni kao slem performeri. Neki od njih već deset godina doprinose slem pokretu svojim zanimljivim nastupima. Večina pesama koje su zastupljene u ovom zborniku su zabeležene i kamerom u živom izvođenju na Poezin Party događajima i nalaze se na našem Youtube kanalu:http://www.slamstudio.org/video-audio-arhiva/
    Show book
  • Početne koordinate - cover

    Početne koordinate

    Monika Herceg

    • 0
    • 0
    • 0
    “Početne koordinate” čini pedeset i osam pjesama, ali knjiga se može, i treba, čitati kao cjelina, kao poema – onakva kakve su se posljednji put u nas pisale pedesetih godina i bile su svojevrsni dug ideji i poetici socijalističkoga zajedništva, a možda i kao roman u stihovima. S tim da je vrlo teško u mahu pročitati više od jedne, dvije, možda i tri pjesme. Ovo je knjiga porodičnih i zavičajnih mitologija, odsanjanih ili opričanih, kakvima je jednom davno vladao Vasko Popa. Monika Herceg ne piše s mišlju na Popu, nije izvjesno niti da ga je prethodno i čitala, ali njezin je šumski, banijski (banovinski), livadni, kućni, sisački, željezarski svijet ravan Popinom. S tim da je on svoju oniričku pseudomitologiju razvijao cijeli život, u skoro svakoj svojoj knjizi.“Početne koordinate” mala su studija porodičnih vjerovanja. Svaka prava obitelj, rod i porodica imaju nekoliko pripovijesti oko kojih se okupljaju i koje se nasljeđuju s generacije na generaciju, sve do trenutka u kojem niz vanjskih događaja, selidbi sa sela u grad, iz zemlje u zemlju, iz jezika u jezik, te ratova, razvoda, poplava i požara, ili komfornih i mondenih preživljavanja, ne dovedu do toga da porodično vjerovanje ili porodična mitologika ne izgube smisao, emocionalni sadržaj i razlog, i ne budu zaboravljeni. Monika Herceg konstruira jednu porodičnu mitologiju, rastvara je i komentira. I pritom piše svoju veliku i neprekinutu pjesmu.Pisanje i pjevanje, te pripovijedanje kroz pjevanje, Monike Herceg predstavlja jedinstven spoj zrelosti i naivnosti, konačne dovršenosti i posve djetinjeg doživljaja sebe i svijeta.Miljenko Jergović
    Show book
  • Psi koji trče unazad - cover

    Psi koji trče unazad

    Marko Đorđević

    • 0
    • 0
    • 0
    Mrtva priroda sa autoportretom podnaslov je zbirke pesama Marka Đorđevića Psi koji trče unazad. Slučaj je hteo da taj podnaslov bude identičan naslovu pastela Marka Čelebonovića, istaknutog predstavnika lirskog kolorizma i intimističkog slikarstva. U jednoj slobodnoj asocijativnoj interpretaciji, možemo zaključiti da nikako ne može biti slučajno to što dvojica imenjaka nastoje da prikažu sliku-metaforu kao glavni cilj intimističkog prostora. U intimizmu se sve ono što umetnik opaža i naslućuje okuplja oko njegovog Ja. Slika je, kako to reče Ruževič, malo otkriće sveta, mašte. Ali ne treba izgubiti iz vida da se u slikama-metaforama nalaze i ostaci nečeg mitološkog i htonskog, što Đorđević precizno demonstrira u stihovima iz pesme „Snohvatice”: Na gradskom trgu me ščepa poznata šaka / i vodi ka davno uginulim psima i konjima / iz našeg dvorišta. // Psi i goluždravi dečak poigravaju oko konjskih kola. Ovi stihovi ukazuju na to kako se i stvarnost, koliko i snovi, mogu podjednako upečatljivo opisati pesničkim slikama koje u sebi kriju magijsko-obredna i folklorna svojstva jezika.
     
    Đorđevićeva poezija nastaje pomoću pomeranja slika. On od te kretnje unazad čini jedinstveni lirski događaj. U ubrzavanju ili usporavanju – u rasponu od porodičnog i kolektivističkog, do ličnog i konkretnog – temelji se proces stvaranja pesničkih slika koje se ređaju pred čitaočevim očima. Te (pra)slike, koje idu tragovima onoga što je ranije postojalo, kao u snovima, dovode do osobođenja lirskog subjekta od zemaljskih veza, što je nagovešteno u programskoj pesmi: „Sto sa pogledom na reku”: Za mene, / koji sanjam kako tonem, / dok poljem psi trče unazad. (Vraćanje unazad već u naslovu zbirke, doslovno, definiše Đorđevićev poetički postupak.) Ali napetost na granici između magijskih snova i stvarnosti koja stupa teškim korakom konobarice u borosanama, najbolje je izražena u pesmi „Deus ex machina ne dolazi”: San je već ispran. / Sa ulice dopire / zvižduk radnika. / Stopala tupkaju / stepenicama. / Napetost je oslobođena.
     
    Sve pesme iz zbirke Psi koji trče unazad svoje ishodište (i poslednje utočište) pronalaze u nastalgiji koja ne zaboravlja smrt. Na arhetipski način, Đorđević progovara o istoriji smrti. On slika snažne i koloritne porodične saodnose i u njima pohranjuje dominantna osećanja lirskog subjekta: usamljenost, neproživljenost, stegnutost... Ta osećanja sublimirana su u pesmi „Slučaj pronalaska mrtvih tela u živom čoveku”: Ogledalom odjekuju / utamničeni likovi prošlosti. // Moje lice – porodična grobnica. (O smrtima bližnjih može se pisati samo iz najveće blizine, a tu je onda svaka objektivna kontekstualizacija gotovo pa nemoguća.) Ipak, u dubinskim značenjskim slojevima, Đorđevićeva poezija, od stiha do stiha, suštinski traga za onim osnovnim i najuzvišenijim: za sačuvanim životom! Psi koji trče unazad dokaz su da je ta potraga i te kako bila uspešna!
     
    Srđan V. Tešin
    Show book