
50 Konceptualnih Komada
Vladan Kuzmanović
Publisher: Publishdrive
Summary
50 jednominutnih i petominutnih komada srpskog neokonceptualnog teatra.
Publisher: Publishdrive
50 jednominutnih i petominutnih komada srpskog neokonceptualnog teatra.
Izabrane pesme Jovana Jovanovića Zmaja. Pesme su pogodne za divne poslepodnevne trenutke ili kao priče za laku noć. Za decu svih uzrasta. Pesme: "Vetar, Srda, Materina maza, Mali konjanik, Dete i leptir, Ala je lep ovaj svet, Pačija škola, Mali div, Zima, zima, e pa šta je, Zeka iz jendeka, Patak i žabe, Nećeš Lijo što si htela, Ćuran i vrabac, Mačak ide mišu u svatove, Šta ja vidim, Kucina kuća, Čudni su to pilići, 4 male mačke, Prljave ruke, Hvala, Da sam ja kralj, Majka čita knjižicu, Mali Jova, Mati, Koje je bolje, Pesma o pesmi, Lepa reč, Posadi drvo, Dobar drug, Istina, Poštenje, Laž, Ptica u kavezu, Deda i unukKaži mi kaži, Žaba čita novine, Ala su to grdne muke, Bela šteta, Đacima na početku školske godine, Deda i unuka, Golema repa". Čita Radmila Šinke.The chosen poems by Jovan Jovanović Zmaj. The poems are suitable for wonderful moments in the afternoon or as bedtime stories. For children of all ages. Read by Radmila Schinke.Die ausgewählten Gedichte von Jovan Jovanović Zmaj. Die Gedichte eignen sich für wunderbare Momente am Nachmittag oder als Gute-Nacht-Geschichten. Für Kinder jeden Alters. Gelesen von Radmila Schinke.Show book
U svom kratkom veku Nastasijević je napisao jednu zbirku pesama i uspeo da stvori sopstvenu, neponovljivu "rodnu" melodiju, ne oslanjajući se direktno ni na našu srednjovekovnu književnost niti na usmeno pesničko predanje. Na nov način vratio je Nastasijević pesmu u jezik, na način suprotan od svojih prethodnika, jezičkih slobodara; sažeo je i sapeo sve, iščistio i oplevio, a da je u pesmi sve ostalo, i događaj i boja, i sočna reč i retorski obrt. Tu najveću istančanost pesme malo je čitalaca prepoznalo kao svoju; taj stepen povlačenja u sebe, u sopstveni jezički i duhovni zaplet, bio je kod nas nepoznat. Ipak to je poezija koja nudi toplinu, bliskost u reči i gestu, i zove nekud, a da to nije ni unazad, ni unapred.Show book
Milan Glavaški (osnivač, autor pesama, gitarista i pevač sastava Eva Braun, Popcycle i Rebel Star) je kantautor (singer-songwriter) koji briše granicu između pevanih pesama (songs) i poezije (poems). To konačno postaje sasvim očigledno objavljivanjem ove knjige, koja nikako nije tek suvenir namenjen dugogodišnjim ljubiteljima njegove muzike koji sve te pesme (songs) već znaju napamet: ovim izdanjem čitaoca pozivamo da liriku Milana Glavaškog doživi prevashodno u poetskom kontekstu i da tako obogati razumevanje njegovih songova, da bi potom potpunije i intenzivnije uživao u njima. A oni koji žive izvan galaksije rokenrola (ako ih uopšte ima) neka slobodno zanemare sve to – njima naprosto nudimo izvanrednu pesničku zbirku.Show book
Ima nečeg istinski zastrašujućeg u poeziji Aleksandre Jovičić. Još strašniji mora biti napor pesnikinje da istovremeno piše o smrti i detinjstvu, o detinjstvu prožetom smrću i o smrti detinjstva. Taj koloplet je, primetiće pažljivi čitalac, gotovo kišovski. Iako autorka smrt pominje tek dvaput – i to u stihovima: „smrt ne dolazi onda kada je priželjkujemo“ i „Kažu, nakon smrti još uvek rastu nokti / ne kažu čemu služe“ – centralni motiv zbirke jeste smrt, koja ne predstavlja udaljenu alegoriju života, već samu bit života. Zbog toga se ove pesme ne tiču isključivo intime, osećanja, opažanja i doživljaja lirskog subjekta, već svih nas: naših malih života i naših malih smrti. U poeziji Aleksandre Jovičić su zlo, smrt i detinjstvo neraskidivo povezani. O bliskosti tih kontrastnih pojmova najilustrativnije svedoče uznemirujući stihovi: „zlo vešto skriveno / na najočiglednijem mogućem mestu: / u duši svakog od nas“ ili „mi smo se skrivali u podrumu / i čekali da se zlo umori.“ Pretpostavljeno nevino detinjstvo u zbirci Naše male smrti ima zlokoban prizvuk. Samo neko ko je, kao dete, na vlastitoj koži osetio užas rata može da napiše ovakve stihove: „Zapravo se umorilo detinjstvo / i poput zlatne prašine / otresli smo ga sa dlanova“ ili „O, upropašćene detinje radosti / rasejane po getima, rezervatima. / Nekadašnji divovi našeg detinjstva uveli su / od tuge za zavičajem, / a u tebi cveta pupoljak zla, / množe se razarajuće ćelije / i nagrizaju ti kosti.“ Čak i sećanja na detinjstvo i zavičaj zvuče strahotno. Nema povratka: „Rodna gruda ne uzvraća moju ljubav. / Ona je ravnodušna prema stopama koje je gaze.“ Najstrašniji stihovi u zbirci Naše male smrti glase: „Život delim na etape pre i posle / i ne znam šta / je gore / pre / ili posle.“ Zbirka pesama Naše male smrti je, u neku ruku, naša Enciklopedija mrtvih, ali pročitana u negativu, takva da u njoj stvarnost smrti konačno nadrasta svaki metafizički govor o smrti. <p style=Show book
Iako se reč ljubav ne pominje ni u jednoj od četrdeset devet pesama, nema sumnje da se zbirka Metafizički rajsferšlus Marije Stojanović u osnovi može čitati kao ljubavna lirika. Ali tu postoji jedna začkoljica: nema u ovoj poeziji, čak ni u tragovima, pulp ili hertz osećanja, žudnji, strasti i pathosa. Ova trećemilenijumska crossover ljubavna poezija, atraktivna je mešavina najrazličitijih životnih iskustava savremene žene koja se bori sa izazovima eklektičnog informacijskog i digitalnog doba koje bez pardona i iz korena menjaju i pojedinca i društvo. Poeziju Marije Stojanović karakterišu ispovedan ton i neposrednost izraza, upečatljive pesničke slike, žovijalan jezik, nenametljiv humor i autoironija. Stavljanje fokusa na pitanja koja su u vezi s kontroverznim određivanjem mesta i uloge žene u dominantno muškom svetu, otvaraju se poput rajsferšlusa. To je, recimo, upečatljivo demonstrirano u stihovima: „U pesmama mnogih pesnika neretko se javljaju / Neke žene koje pesnici diskretno označavaju sa / Rekla si.“ Slobodu i samostalnost, neuslovljenu ni od koga i ni od čega, lirski subjekt će dosegnuti tek kad – „u svojoj pesmi, konačno prerastem u rekla si“. Postati „Rekla si“, važna žena, rečita gospoja, ne predstavlja puki pesnički zanos, već put emancipacije koji vodi do raskidanja (samo)nametnutih fizičkih i duhovnih okova. Potraga za najintimnijim samoodređenjem i esencijom sopstvenog bića, hvatanje u koštac s demonima prošlosti i oživljavanje događaja iz detinjstva, pokušaj uspostavljanja kakvih-takvih emotivnih odnosa s partnerima (koji je istovremeno i privlače i odbijaju), osećaj samoće, otuđenja, pomanjkanja empatije i nežnosti, čine tematske okvire ove izuzetne kolekcije pesama. Srđan V. TešinShow book
Treba uspostaviti odnos sa samim sobom. To je najveći i najteži rat na koji moramo pristati. Mi smo i ono oko nas, određeni smo onoliko koliko određujemo. I u toj vožnji se znamo gubiti. Ubrzo se vratimo na cestu, upravljamo stvarima i opet pogrešno skrenemo.Susrećući druge po tim zabitima duše možemo se iznenaditi koliko često, zapravo, susrećemo sami sebe. Kada se netko otvara prema sebi, otvara se i prema nama. Takve nježne ruke trebamo prihvatiti.Potrebni smo jedni drugima. A potrebna nam je i glazba, i fimove trebamo, i poeziju poputone kakvu piše Ognjenka Lakićević.Marko TomašShow book