Publisher: Književna radionica Rašić
Poruke radosti i vedrine neophodne svakom novom pokoljenju -- pesme bez kojih se ne može odrasti. S originalnim ilustracijama iz časopisa Neven.
Izabrane pesme Jovana Jovanovića Zmaja. Pesme su pogodne za divne poslepodnevne trenutke ili kao priče za laku noć. Za decu svih uzrasta. Pesme: "Vetar, Srda, Materina maza, Mali konjanik, Dete i leptir, Ala je lep ovaj svet, Pačija škola, Mali div, Zima, zima, e pa šta je, Zeka iz jendeka, Patak i žabe, Nećeš Lijo što si htela, Ćuran i vrabac, Mačak ide mišu u svatove, Šta ja vidim, Kucina kuća, Čudni su to pilići, 4 male mačke, Prljave ruke, Hvala, Da sam ja kralj, Majka čita knjižicu, Mali Jova, Mati, Koje je bolje, Pesma o pesmi, Lepa reč, Posadi drvo, Dobar drug, Istina, Poštenje, Laž, Ptica u kavezu, Deda i unukKaži mi kaži, Žaba čita novine, Ala su to grdne muke, Bela šteta, Đacima na početku školske godine, Deda i unuka, Golema repa". Čita Radmila Šinke.The chosen poems by Jovan Jovanović Zmaj. The poems are suitable for wonderful moments in the afternoon or as bedtime stories. For children of all ages. Read by Radmila Schinke.Die ausgewählten Gedichte von Jovan Jovanović Zmaj. Die Gedichte eignen sich für wunderbare Momente am Nachmittag oder als Gute-Nacht-Geschichten. Für Kinder jeden Alters. Gelesen von Radmila Schinke.Show book
„Knez Ivo od Semberije“, istorijski fragment u jednom činu, premijerno je izveden 24. februara 1900. na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu. Jednočinka dramski lapidarno transformiše našu narodnu i umetničku epsku poeziju, posebno deluje gradacijama bola i žrtvi koje podnosi knez Ivo i drugi Srbi.Show book
Ana Isaković pružila nam je nepretenciozno zaigranu zbirku poezije koja svojim jezičkim sistemom, tvrdoglavim imenovanjem junakinje i lokalizacijom njenog života, revitalizuje savremenu pesničku produkciju.Situacije koje u svesti beležimo kao ozbiljne i opasne tretirane su ironijski i na taj načinone postižu svoj pun životni potencijal i autentičnost.Poezija Ane Isaković je beskompromisna u iskazivanju istine protiv koje se bori. Ana Marija GrbićShow book
Mrtva priroda sa autoportretom podnaslov je zbirke pesama Marka Đorđevića Psi koji trče unazad. Slučaj je hteo da taj podnaslov bude identičan naslovu pastela Marka Čelebonovića, istaknutog predstavnika lirskog kolorizma i intimističkog slikarstva. U jednoj slobodnoj asocijativnoj interpretaciji, možemo zaključiti da nikako ne može biti slučajno to što dvojica imenjaka nastoje da prikažu sliku-metaforu kao glavni cilj intimističkog prostora. U intimizmu se sve ono što umetnik opaža i naslućuje okuplja oko njegovog Ja. Slika je, kako to reče Ruževič, malo otkriće sveta, mašte. Ali ne treba izgubiti iz vida da se u slikama-metaforama nalaze i ostaci nečeg mitološkog i htonskog, što Đorđević precizno demonstrira u stihovima iz pesme „Snohvatice”: Na gradskom trgu me ščepa poznata šaka / i vodi ka davno uginulim psima i konjima / iz našeg dvorišta. // Psi i goluždravi dečak poigravaju oko konjskih kola. Ovi stihovi ukazuju na to kako se i stvarnost, koliko i snovi, mogu podjednako upečatljivo opisati pesničkim slikama koje u sebi kriju magijsko-obredna i folklorna svojstva jezika. Đorđevićeva poezija nastaje pomoću pomeranja slika. On od te kretnje unazad čini jedinstveni lirski događaj. U ubrzavanju ili usporavanju – u rasponu od porodičnog i kolektivističkog, do ličnog i konkretnog – temelji se proces stvaranja pesničkih slika koje se ređaju pred čitaočevim očima. Te (pra)slike, koje idu tragovima onoga što je ranije postojalo, kao u snovima, dovode do osobođenja lirskog subjekta od zemaljskih veza, što je nagovešteno u programskoj pesmi: „Sto sa pogledom na reku”: Za mene, / koji sanjam kako tonem, / dok poljem psi trče unazad. (Vraćanje unazad već u naslovu zbirke, doslovno, definiše Đorđevićev poetički postupak.) Ali napetost na granici između magijskih snova i stvarnosti koja stupa teškim korakom konobarice u borosanama, najbolje je izražena u pesmi „Deus ex machina ne dolazi”: San je već ispran. / Sa ulice dopire / zvižduk radnika. / Stopala tupkaju / stepenicama. / Napetost je oslobođena. Sve pesme iz zbirke Psi koji trče unazad svoje ishodište (i poslednje utočište) pronalaze u nastalgiji koja ne zaboravlja smrt. Na arhetipski način, Đorđević progovara o istoriji smrti. On slika snažne i koloritne porodične saodnose i u njima pohranjuje dominantna osećanja lirskog subjekta: usamljenost, neproživljenost, stegnutost... Ta osećanja sublimirana su u pesmi „Slučaj pronalaska mrtvih tela u živom čoveku”: Ogledalom odjekuju / utamničeni likovi prošlosti. // Moje lice – porodična grobnica. (O smrtima bližnjih može se pisati samo iz najveće blizine, a tu je onda svaka objektivna kontekstualizacija gotovo pa nemoguća.) Ipak, u dubinskim značenjskim slojevima, Đorđevićeva poezija, od stiha do stiha, suštinski traga za onim osnovnim i najuzvišenijim: za sačuvanim životom! Psi koji trče unazad dokaz su da je ta potraga i te kako bila uspešna! Srđan V. TešinShow book
„Lažni car Šćepan Mali“ je istorijska poema u obliku narodne drame nastala u doba srpskog romantizma. Prvo izdanje objavljeno je u Trstu 1851. na srpskom narodnom jeziku. Narodna tradicija i arhivski materijal o Šćepanu Malom poslužili su Njegošu kao podloga za ovo pesničko delo. Njegoš opisuje vladavinu Šćepana Malog u Crnoj Gori, koji se lažno predstavljao kao ruski car Petar III Romanov. Kroz ironičnu predstavu istorijske svakodnevice prikazan je odnos naroda i crnogorskih velikaša prema njemu, kao i pometnja koju je pojava Šćepana Malog izazvala kod ruskih i turskih vlasti.Show book
“Početne koordinate” čini pedeset i osam pjesama, ali knjiga se može, i treba, čitati kao cjelina, kao poema – onakva kakve su se posljednji put u nas pisale pedesetih godina i bile su svojevrsni dug ideji i poetici socijalističkoga zajedništva, a možda i kao roman u stihovima. S tim da je vrlo teško u mahu pročitati više od jedne, dvije, možda i tri pjesme. Ovo je knjiga porodičnih i zavičajnih mitologija, odsanjanih ili opričanih, kakvima je jednom davno vladao Vasko Popa. Monika Herceg ne piše s mišlju na Popu, nije izvjesno niti da ga je prethodno i čitala, ali njezin je šumski, banijski (banovinski), livadni, kućni, sisački, željezarski svijet ravan Popinom. S tim da je on svoju oniričku pseudomitologiju razvijao cijeli život, u skoro svakoj svojoj knjizi.“Početne koordinate” mala su studija porodičnih vjerovanja. Svaka prava obitelj, rod i porodica imaju nekoliko pripovijesti oko kojih se okupljaju i koje se nasljeđuju s generacije na generaciju, sve do trenutka u kojem niz vanjskih događaja, selidbi sa sela u grad, iz zemlje u zemlju, iz jezika u jezik, te ratova, razvoda, poplava i požara, ili komfornih i mondenih preživljavanja, ne dovedu do toga da porodično vjerovanje ili porodična mitologika ne izgube smisao, emocionalni sadržaj i razlog, i ne budu zaboravljeni. Monika Herceg konstruira jednu porodičnu mitologiju, rastvara je i komentira. I pritom piše svoju veliku i neprekinutu pjesmu.Pisanje i pjevanje, te pripovijedanje kroz pjevanje, Monike Herceg predstavlja jedinstven spoj zrelosti i naivnosti, konačne dovršenosti i posve djetinjeg doživljaja sebe i svijeta.Miljenko JergovićShow book
