Čarolije i vragolije
Božidar Pešev
Publisher: Agencija TEA BOOKS
Summary
Veštac vam je onaj dasa, što vešticu zatalasa, pa veštici srce žudi, hoće za njim da poludi.
Publisher: Agencija TEA BOOKS
Veštac vam je onaj dasa, što vešticu zatalasa, pa veštici srce žudi, hoće za njim da poludi.
Izabrane pesme Jovana Jovanovića Zmaja. Pesme su pogodne za divne poslepodnevne trenutke ili kao priče za laku noć. Za decu svih uzrasta. Pesme: "Vetar, Srda, Materina maza, Mali konjanik, Dete i leptir, Ala je lep ovaj svet, Pačija škola, Mali div, Zima, zima, e pa šta je, Zeka iz jendeka, Patak i žabe, Nećeš Lijo što si htela, Ćuran i vrabac, Mačak ide mišu u svatove, Šta ja vidim, Kucina kuća, Čudni su to pilići, 4 male mačke, Prljave ruke, Hvala, Da sam ja kralj, Majka čita knjižicu, Mali Jova, Mati, Koje je bolje, Pesma o pesmi, Lepa reč, Posadi drvo, Dobar drug, Istina, Poštenje, Laž, Ptica u kavezu, Deda i unukKaži mi kaži, Žaba čita novine, Ala su to grdne muke, Bela šteta, Đacima na početku školske godine, Deda i unuka, Golema repa". Čita Radmila Šinke.The chosen poems by Jovan Jovanović Zmaj. The poems are suitable for wonderful moments in the afternoon or as bedtime stories. For children of all ages. Read by Radmila Schinke.Die ausgewählten Gedichte von Jovan Jovanović Zmaj. Die Gedichte eignen sich für wunderbare Momente am Nachmittag oder als Gute-Nacht-Geschichten. Für Kinder jeden Alters. Gelesen von Radmila Schinke.Show book
Iako se reč ljubav ne pominje ni u jednoj od četrdeset devet pesama, nema sumnje da se zbirka Metafizički rajsferšlus Marije Stojanović u osnovi može čitati kao ljubavna lirika. Ali tu postoji jedna začkoljica: nema u ovoj poeziji, čak ni u tragovima, pulp ili hertz osećanja, žudnji, strasti i pathosa. Ova trećemilenijumska crossover ljubavna poezija, atraktivna je mešavina najrazličitijih životnih iskustava savremene žene koja se bori sa izazovima eklektičnog informacijskog i digitalnog doba koje bez pardona i iz korena menjaju i pojedinca i društvo. Poeziju Marije Stojanović karakterišu ispovedan ton i neposrednost izraza, upečatljive pesničke slike, žovijalan jezik, nenametljiv humor i autoironija. Stavljanje fokusa na pitanja koja su u vezi s kontroverznim određivanjem mesta i uloge žene u dominantno muškom svetu, otvaraju se poput rajsferšlusa. To je, recimo, upečatljivo demonstrirano u stihovima: „U pesmama mnogih pesnika neretko se javljaju / Neke žene koje pesnici diskretno označavaju sa / Rekla si.“ Slobodu i samostalnost, neuslovljenu ni od koga i ni od čega, lirski subjekt će dosegnuti tek kad – „u svojoj pesmi, konačno prerastem u rekla si“. Postati „Rekla si“, važna žena, rečita gospoja, ne predstavlja puki pesnički zanos, već put emancipacije koji vodi do raskidanja (samo)nametnutih fizičkih i duhovnih okova. Potraga za najintimnijim samoodređenjem i esencijom sopstvenog bića, hvatanje u koštac s demonima prošlosti i oživljavanje događaja iz detinjstva, pokušaj uspostavljanja kakvih-takvih emotivnih odnosa s partnerima (koji je istovremeno i privlače i odbijaju), osećaj samoće, otuđenja, pomanjkanja empatije i nežnosti, čine tematske okvire ove izuzetne kolekcije pesama. Srđan V. TešinShow book
Plaš – Stela Voskaridu Ikonomu S novogrčkog prevela Zorka Šljivančanin Godina izdanja: 2017. Plaš, podjezični noćnipredstavlja mešavinu književnih rodova – poezije, proze i drame. Glavno filozofsko pitanje koje otvara autorka jeste fenomen straha i egzistencijalna jeza izražena kroz iskustvo savremene kiparske žene i majke. Plaš je predivna, bolna priča, nekad u stihu, nekad u prozi, a nekad i u formi pozorišnog komada. Ali, ako mene pitate, insistiraću na tome da je ovde 100% reč o poeziji. Hristina LinardakiShow book
Dozivajući sve svoje lirske glasove iz različitih usidrenosti u vertikalu socijalnog tkiva, Jelena Marinkov, kroz svoju prvu pesničku knjigu, u savremenu srpsku poeziju otpušta ostrva s kojih se drugačijim prodiranjima sabira i oglašava univerzalna melanholija surovosti. Jedinstvenost pesničkog sveta popločana je oštrim lirskim zasecanjima u društvene prikovanosti subjekata, a tananosti presude razlivaju se u meandrima narativizacije. Znakovitom kompozicijom pesnikinja konstituiše autentičnu pozicioniranost iz koje se, drugačijim treperenjima nespokoja i teskobe, prostiru glasovi koji produbljuju neprohodnost svakodnevice, dajući joj poetsku gustinu i oblik. Tanja Jovanović Zbirku Karantin u paklu Jelene Marinkov uvezuju u koherentnu celinu brižljivo sortirani katalozi promašenih života, promašenih ljubavi, promašenih ciljeva, promašenih vremena i mesta, promašenih puteva koji ne vode ka hepiendu, pa otuda i toliko upečatljivih pesama koje su – daleko od svake banalnosti i patetitke – sirove i surove u svojim iskazima. Ravnodušnost prema sopstvenim i tuđim životima jeste nešto što objedinjuje sve fikcionalizovane lirske subjekte: muške, ženske ili animalne. Pesničko ja – iz koje god perspektive da ga posmatramo – svedoči o „svom“ sjebanom životu, srodnicima, prijateljima i ljubavnicima bez kalkulisanja, jer ne želi nekakvim umetničkim trivijalnostima i hokus-pokusima da utiče na ono što mora biti napisano tako ili nikako drugačije. Napisati nešto što očarava, ali još više intrigira, uznemirava i zgražava, nešto jedinstveno i ubedljivo, a začinjeno ravnodušnošću i bez samosažaljevanja, mogu samo oni koji su sigurni u to da će njihov pesnički jezik izdržati svu sematničku brutalnost. Ovakvu poeziju mogu da pišu samo oni koji ne drže mnogo do posledica kontroverznog ogoljavanja kontaminiranog unutrašnjeg sveta, ali i stvarnosti doživljene isključivo kao proizvod nepravdi i besmislenosti. Pesme iz Karantina u paklu su prostori nekadašnje sreće koji su nadživeli svaku nesrećnu misao o njima. Srđan V. TešinShow book
Mrtva priroda sa autoportretom podnaslov je zbirke pesama Marka Đorđevića Psi koji trče unazad. Slučaj je hteo da taj podnaslov bude identičan naslovu pastela Marka Čelebonovića, istaknutog predstavnika lirskog kolorizma i intimističkog slikarstva. U jednoj slobodnoj asocijativnoj interpretaciji, možemo zaključiti da nikako ne može biti slučajno to što dvojica imenjaka nastoje da prikažu sliku-metaforu kao glavni cilj intimističkog prostora. U intimizmu se sve ono što umetnik opaža i naslućuje okuplja oko njegovog Ja. Slika je, kako to reče Ruževič, malo otkriće sveta, mašte. Ali ne treba izgubiti iz vida da se u slikama-metaforama nalaze i ostaci nečeg mitološkog i htonskog, što Đorđević precizno demonstrira u stihovima iz pesme „Snohvatice”: Na gradskom trgu me ščepa poznata šaka / i vodi ka davno uginulim psima i konjima / iz našeg dvorišta. // Psi i goluždravi dečak poigravaju oko konjskih kola. Ovi stihovi ukazuju na to kako se i stvarnost, koliko i snovi, mogu podjednako upečatljivo opisati pesničkim slikama koje u sebi kriju magijsko-obredna i folklorna svojstva jezika. Đorđevićeva poezija nastaje pomoću pomeranja slika. On od te kretnje unazad čini jedinstveni lirski događaj. U ubrzavanju ili usporavanju – u rasponu od porodičnog i kolektivističkog, do ličnog i konkretnog – temelji se proces stvaranja pesničkih slika koje se ređaju pred čitaočevim očima. Te (pra)slike, koje idu tragovima onoga što je ranije postojalo, kao u snovima, dovode do osobođenja lirskog subjekta od zemaljskih veza, što je nagovešteno u programskoj pesmi: „Sto sa pogledom na reku”: Za mene, / koji sanjam kako tonem, / dok poljem psi trče unazad. (Vraćanje unazad već u naslovu zbirke, doslovno, definiše Đorđevićev poetički postupak.) Ali napetost na granici između magijskih snova i stvarnosti koja stupa teškim korakom konobarice u borosanama, najbolje je izražena u pesmi „Deus ex machina ne dolazi”: San je već ispran. / Sa ulice dopire / zvižduk radnika. / Stopala tupkaju / stepenicama. / Napetost je oslobođena. Sve pesme iz zbirke Psi koji trče unazad svoje ishodište (i poslednje utočište) pronalaze u nastalgiji koja ne zaboravlja smrt. Na arhetipski način, Đorđević progovara o istoriji smrti. On slika snažne i koloritne porodične saodnose i u njima pohranjuje dominantna osećanja lirskog subjekta: usamljenost, neproživljenost, stegnutost... Ta osećanja sublimirana su u pesmi „Slučaj pronalaska mrtvih tela u živom čoveku”: Ogledalom odjekuju / utamničeni likovi prošlosti. // Moje lice – porodična grobnica. (O smrtima bližnjih može se pisati samo iz najveće blizine, a tu je onda svaka objektivna kontekstualizacija gotovo pa nemoguća.) Ipak, u dubinskim značenjskim slojevima, Đorđevićeva poezija, od stiha do stiha, suštinski traga za onim osnovnim i najuzvišenijim: za sačuvanim životom! Psi koji trče unazad dokaz su da je ta potraga i te kako bila uspešna! Srđan V. TešinShow book
Isakovski je ovom knjigom ostavio dostojan trag u savremenoj makedonskoj poeziji za sve one koji, kako kaže Šimborska, od poezije očekuju i odgovor na pitanje: šta ljubav može da kaže, šta sme da kaže, šta je dragovoljna da kaže na temu voljenja, to jest postojanja, a da pri tom nipošto ne zanemari onaj svoj suptilni odnos kao svojstvo koji, između opstalog, proističe iz njene pesničke ranjivosti, kako bi kroz prostor koji jeste i nije njen i vreme koje jeste i nije njeno mogla da sačuvana sebe takvom kakva je doista bila – zaranak nekog blistavog trenutka za kojim čeznu mnoga bića na zemlji, pa i kao lojalni sledbenici njene ideja o samoj sebi, ne pitajući za cenu.Duško NovakovićShow book