Publisher: Agencija TEA BOOKS
„... Tek tračak sunca i rulja već sve drukče gleda. Frajeri izvode ko mjesečari kad im prigusti: Raskapčaju kapute, celi svet i okolica njihova Zato kaj ponovno snivaju sanak svoj pusti...“
Glamuzina piše o ljudima koji još uvijek osjećaju, svaki užitak skupo plaćaju, pate, ali i žive i žude za Drugim/Drukčijim. To su oni ljudi kojima svijet ne skončava u trenutku kada se gase računala i svi pametni telefoni, nego u mraku ili na svjetlu, potpuno je nevažno, tragaju za onim što im još uvijek kao — kada se i ako dogodi — nikada izgubljeno iskustvo nudi misterij vlastite neponovljivosti. Jer, ako je baš sve samo neprestano vraćanje istoga (Nietzsche) ili pak vječno vraćanje razlike (Deleuze), eros ljudskoga bića otet će, bar ponekad, ono neponovljivo i neuhvatljivo thanatosu i njegovoj uvijek prisutnoj tjeskobi.Važno je napomenuti kako se knjiga Everest iz pjesme u pjesmu dodatno konotativno usložnjava i raste u svojoj polisemantičnosti. Ogoljujući sebe, ali i sve drugo uokolo, Glamuzinino pjesničko pismo jedno je od onih koje se doista eksplicitno usuđuje pitati ono od čega netragom bježe svi pjesnički i ini mediokriteti u Hrvatskoj i svakoj drugoj književnosti, ali i životu samom.Delimir RešickiShow book
Kada se dakle reference s nasljeđem svih istinskih srednjoeuropskih i inih estetskih i svjetonazorskih vrijednosti kalami s “divljim” rock-nasljeđem, a k tomu i izvanredno “mimetizira” bogato životno i svako drugo iskustvo toga gologa trajanja u jednoj posve licemjernoj zemlji koja se na kraju ugušila u moru vlastite krvi, a sve to dodatno garnira i dirljivom demontažom recentoga svakodnevlja u jednoj globalno obesmišljenoj virtualnoj ne/stvarnosti, dobiva se bar osnovni tlocrt pjesništva Otta Fenyvesija. Sklopiti sve te tematske različitosti u jedinstveni diskurzivni sklop umijeće je samo velikih pjesnika. Jer, vratimo se na početnu tezu, odnosno rock kao glazbu i silno važno motivsko gorivo Fenyvesijeve poezije, ne treba nikako smetnuti s uma da njegove stihove nipošto nije napisao zaljubljenik u zabit i osamu, nego, prije svega, urbani pjesnik kojemu himna zasigurno nije bila neka malovaroška tužaljka, nego primjerice “Street Fighting Man” Rolling Stonesa!(…) Poezija Otta Fenyvesija oduvijek čuva mogućnost onoga jednoga maloga, ali još uvijek preostaloga i otvorenoga puta za sve što štiti elementarnu ljudskost i cijeli registar ljudskih emocija komprimiranih u pjesnički tekst. Notorni Martin Heidegger dirljivo je pisao o “tajni poljskoga puta”, već vidno umorni Jim Morrison u “Američkoj molitvi” šamanski recitirao “We used to belive/In the good old days / Will still recive/In little ways / The Things of Kidness...” “Jedan gram je poezija. Dva su utopija”, piše Ottó Fenyvesi u svojim opet antologijskim stihovima, koji komotno mogu stajati kao moto u svim izborima recentnoga europskoga pjesništva. Delimir RešickiShow book
ʺDan počinje brojenjem mrtvih.ʺ Kad 1984. čuje tu rečenicu, Alexander od uspješnog financijaša postaje humanitarac i odlazi u Etiopiju. S vremenom dobiva nadimak ʺnizozemski Bob Geldofʺ, a smišlja i inovativan način pomoći gladnima: posvaja i obrazuje tridesetak mladih Etiopljana i potom ih vraća u njihovu zemlju. Na jednom od putovanja repatrijacije prati ga i mlada psihologinja Aurélie, no njihovu ljubavnu vezu brutalno prekinu optužbe za pedofiliju koje iznosi jedan od Alexanderovih posvojenih sinova. Nakon deset godina i odslužene zatvorske kazne Alexander u javnosti iznosi poprilično kontroverzne stavove, a o svojem životu odluči napisati knjigu i očekuje da mu u tome pomogne upravo Aurélie.Nizozemski pisac Jamal Ouariachi svojim je intrigantnim romanom Glad 2017. zavrijedio Europsku nagradu za književnost. Nema sumnje, zasluženo jer ovo je djelo provokativno i angažirano, dirljivo i kritično, ali – prije svega – sjajno napisano.Show book
Zarazna zona, pisana u dva glasa tijekom prvog lockdowna i zagrebačkog potresa, jedan je od bitnih umjetničkih dokumenata vremena koje nas je snašlo. Usprkos vanjskim izvanrednim uvjetima ova knjiga na jedinstven, nježan i emotivan, ali nadasve pjesnički uvjerljiv i superioran način dočarava odnos dvoje koji su u procesu tog zatvaranja svijeta orijentirani jedno na drugo, na građenje zajedničkog. Rukopis Andrijane Kos Lajtman i Damira Radića iznimne je snage, ali i čistog jezika koji rastvara pred nama brige, strahove, svakodnevicu, koja je sada sve više u fokusu. Sámo dvoglasje, inače neuobičajeno za našu pjesničku produkciju, čini se kao idealan način uspostave dijaloga, pokušaja da se svijet koji najednom stane i u koji smo zatočeni artikulira kroz dvoje koji sada traže svoj jedinstveni jezik, način da se nose s onim što je izvan njih. Upravo svakodnevica postaje sveta usred tog neobičnog početka proljeća kroz događaje koji nas nepovratno mijenjaju i ova knjiga autentično progovara o svim fenomenima tog razdoblja; svojevrsna pisma ljubavnika jedno drugome živi su otisak tog vremena provučen kroz filtar intimnog i pjesničkog odnosa. – Monika HercegShow book
Kip slobode bez imalo kompromisa bavi se mnogim traumatskim licima današnje hrvatske zbilje (ali i ne samo nje). Kako prema drugima, tako nimalo kompromisna autorica nije ni prema sebi, čitaj: vlastitome (tekstualnome) subjektu. Maja Urban u svojim stihovima ne štedi baš nikoga – vlastito (palanačko) životno okružje, tajkune, opću društvenu licemjernost i nihilističnu apatiju, elaborira bolne obiteljske traume i uopće stvarnost u današnjoj, groteskno distopijskoj Hrvatskoj. Urbaničine su pjesme tako trag jednoga iskrenoga, dobronamjernoga i istinski rebelijanskoga iskustva – upravo onoga koje tako bolno nedostaje u moru opće i ne samo virtualne ravnodušnosti.Maja Urban ima doista minuciozni dar da vidi sve ono loše u vlastitoj stvarnosti i nikada i ni pod koju cijenu ne pristaje na današnja (oligarhijska) “pravila” opće društvene “igre” i “igrice”, nego, posve usuprot svemu, posjeduje (još uvijek) nadu da poezija, ako već ne može ništa mijenjati, može bar gledati licem u lice svijetu koji nas je sveo na bankarsko i svakakvo drugo, dobrovoljno roblje. No ono što posebno intrigira u Kipu slobode dekonstrukcija je svih mogućih “uloga” koje u današnjici mora s osmijehom na licu otrpjeti žena. Kada se, dakle, spoji jedan krajnje domišljen poetski diskurs s tematskim bogatstvom ove buntovničke knjige, dobivamo i više nego dostatan razlog za čitanje Kipa slobode.Delimir RešickiShow book
“Višak” ili “manjak”, kako već hoćete, koji ovu poeziju čini tako uvjerljivom, upravo i nastaje u sudbinskome procijepu između potkulture kao bivše globalne rebelijanske energije i njezine euforije i hrabrosti da se uvijek vidi i ono što je nimalo uljepšana istina vlastitoga života i vlastite sinkronije kada zavjese padnu. I duhovit i euforičan i potresan i ranjiv može u stihu biti samo netko tko poeziju piše ne da bi se ovako ili onako dodvorio kulturi s velikim K koja će ga poslije očinski pomaziti po manje usijanoj glavi, nego netko tko ne zna drukčije živjeti nego podijeliti se s, pa makar i uvijek izmaštanim, Drugima. Jedino taj fantazam ne da, zapravo, da cijeli svijet postane globalna palanka u kojoj se isto uvijek pazari za isto, bilo gdje i bilo kada.Show book
