We are sorry! The publisher (or author) gave us the instruction to take down this book from our catalog. But please don't worry, you still have more than 500,000 other books you can enjoy!
Publisher: Agencija TEA BOOKS
U ovoj knjizi je autor nastojao da na sistematičan način sažme ono što je kao praktičar zaključio o žanru krimića.
Kada je 1984. objavljena u kultnoj biblioteci &td, prva knjiga Slavenke Drakulić Smrtni grijesi feminizma izazvala je buru u javnosti, a ta se bura, za divno čudo, nije stišala do dana današnjeg. Ponovno objavljivanje ovih tekstova koji su nastajali krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća pokazuje koliko su teme o kojima je pisala jedna od pionirki feminizma na ovim prostorima i dalje bitne, čak nezaobilazne. Kada tome dodamo novih dvadesetak tekstova objavljivanih od prvog izdanja knjige do danas, bjelodano je da Slavenka Drakulić ne samo da se konstantno bavi feminističkim temama već da im i dalje pristupa jednako oštro, beskompromisno i aktualno.Nasilje nad ženama ne jenjava, reproduktivna ženska prava ponovno su ugrožena, djevojčicama kroz odgoj i obrazovanje šaljemo drugačije poruke nego dječacima, ukratko, patrijarhat je žilav. Stoga je pitanje ravnopravnog položaja žene u društvu i obrane njezinih prava vječno aktualno, čini se kao da ga svaka generacija žena mora ponovno izboriti, samo je pitanje jesu li mlade žene toga svjesne. Smrtni grijesi feminizma u ovom proširenom izdanju idealni su prilog tom osvještavanju. Pokazuje se ne samo da su eseji Slavenke Drakulić itekako aktualni već i da se bez njih ne može ni početi misliti o feminizmu jučer, danas i sutra.Show book
Majke doživljavamo sretnima, ispunjenima ljubavlju prema djeci, zadovoljnima svojom ulogom koja se prikazuje i kao najveće postignuće u ženskome životu. Tabu je govoriti čak i neutralno, a osobito negativno o majčinstvu. Nizom osobnih primjera, teorijski potkrijepljenih, analizom društvenih događaja, filmova, popularnih serija i književnih djela, Barbara Pleić Tomić prikazuje sve kontradikcije majčinstva, odupirući se njegovoj romantiziranoj slici. Knjiga Mama kuha ručak, tata čita novine tematizira važnu ali nevidljivu ulogu očeva u odgoju, analizira roditeljske priručnike, propituje zanemareni odnos majčinstva i prava na pobačaj te trend slavnih majki koje, putem medija i društvenih mreža, svoje majčinstvo aktivno koriste za kreiranje vlastitog profesionalnog identiteta. Autorica ističe ambivalentne osjećaje koje majke imaju prema djeci, klaustrofobiju roditeljske ljubavi te odnos majčinstva i kreativnog rada. Kako očuvati vlastiti identitet, prostor i vrijeme za sebe i stvaranje nakon utapanja u pelenama i cjelodnevne brige za dijete? Konkretna institucionalna i društvena potpora rijetko prati mitologiju svetosti majčinstva i političke apele za rađanjem što većeg broja djece. Možda ne znamo kad smo spremne postati majkama, možda u odnosu prema djeci ne možemo biti savršene, možda nas roditeljska uloga ispunja zebnjom, strahom i grižnjom savjesti, ali lakše je kad znamo da nismo same, da o tome promišljaju i drugi, i to argumentirano i razložno kao što to čini Barbara Pleić Tomić u knjizi Mama kuha ručak, tata čita novine.Show book
“Htio bih zabilježiti još koju riječ o onome što me se tiče, što je činilo moje pisanje, moj život, što je mene činilo, što jesam. Sustižu me slike, oblikuju se misaone cjeline. Tražim odgovore, tražim ih u sebi samom i u razgovoru s odsutnima, u riječima i knjigama, u promišljanjima o neznanom i sjećanjima na proživljeno, svuda i uvijek ih tražim, nanovo nalazim, pa ponovno pitam.”“U nastojanju da kažem svoje izabrao sam esej, a poradi njegove otvorenosti i bliskosti umjetničkom djelu... U svojim se ogledima njihov pisac i sam ogleda. Htio sam oteti filozofiju od akademske krutosti, sačuvati njenu misaonu intrigantnost, a podariti joj slobodu u izrazu. A nadasve mi je bilo do istine, kako iskazati ono što je bit onoga što mislim.”Sve dok zbirka je ispovjednih eseja Predraga Fincija, koja nam donosi “kronologiju” jednog života, jednog čovjeka, filozofa i umjetnika. Života koji ima svoje prije i svoje poslije te granicu između njih koja je nevoljko prijeđena, ali njezin je prelazak doveo do ponovnog susreta – s ishodištima svojega svijeta.“A kada pređemo državnu granicu, kada pređemo iz jedne zemlje, iz jedne kulture u drugu, onda shvatimo snagu svih onih granica koje su u nama, granica koje nikada nećemo preći, koje će u nama zauvijek ostati jer nas opisuju, a postanemo svjesni i onih granica kojih se oslobađamo, jer smo tek s one strane svake granice, svakog ograničenja mi, tek tada potpuno kod sebe i sa sobom.”“Na svojemu misaonom putu uvijek sam se susretao s tri meni najvažnija pitanja: pitanjem subjekta, osjetilnog i onostranog.”“Htio bih još nešto reći prije kraja, kao što je red, jer ni iz posjete bez ‘zbogom’ ne bih otišao.”Show book
Svijet i grad, djevojka i mladić – sve je u ono doba imalo dvije strane, sljubljene, ali svjetovima daleko jedna od druge. Julia se rodila u Istočnom Berlinu. Osam joj je godina kad majka nju i njezine sestre odvodi na Zapad, najprije u prihvatni centar u Marienfeldeu, a zatim na selo, u pokrajinu Schleswig-Holstein. Ondje ne postoji samoća, ali sve je usamljenost. Žive od socijalne pomoći, a osim hirovite majke gotovo da nemaju nikoga. Baku koja je radila za Stasi, na Istoku. Djeda od kojega će bježati, na Zapadu. Od ostale imovine svaka sestra ima drugog odsutnog oca, a Julia još i Johannu, blizanku, još jedan svijet koji se ubrzano udaljava. Svjetovima daleko, autobiografski roman jedne od najznačajnijih suvremenih njemačkih autorica Julije Franck, suptilno, ali bez milosti progovara o onom najintimnijem: surovosti i ljepoti odrastanja. Kad u trinaestoj godini odluči napustiti dom i otići u Zapadni Berlin, njegova junakinja morat će prijeći više od jedne strogo čuvane granice. Na putu će pronaći i ponovno izgubiti oca, školovati se i raditi, stanovati i dijeliti divlji život s pripadnicima berlinske umjetničke scene prije pada Zida. A onda, na jednoj od granica, upoznat će Stephana. I ljubav. Priča o ljubavnicima iz dva naizgled beskrajno udaljena svijeta u prelijepom romanu Julije Franck ne uokviruje samo umjetnički izazovan prikaz jednog vremena, jednoga društva i jedne obitelji uhvaćene u njima. Ona sama potresna je, bespoštedna potraga za onom silom koja razbijene svjetove iznova može pretvoriti u jedan.Show book
Dubravko Detoni u formi dnevničkih zapisa, dakle svakodnevnog bilježenja svijeta oko sebe, ispisuje fascinantan tekst, tekst koji možemo iščitavati i kao prozu i kao poeziju i kao mikroeseje o svakodnevici, prolaznosti ili pak umjetnosti. No jednako tako, ili još važnije, Dubravka Detonija, jednog od naših najznačajnijih suvremenih kompozitora, nikada nije zanimala samo poruka, već i način na koji je ona prenesena. Detonija zanima sama bit riječi, njezina izvornost i njezino pretvaranje u nešto drugo. On se vraća Hansu Christianu Andersenu, kojega iščitava dječački zaigrano pa potom stvara svoju razigranu kompoziciju, pjesmu u prozi ili prozu u pjesmi.Svojim imaginarnim intimnim dijalogom s Andersonom, Mozartom, prirodom, glazbom, ali nadasve jezikom – jer jezik je i glazba i matematika, i umno i zaumno – Detoni iznova kreira. Kod Dubravka Detonija jezik je instrument kojim se on igra i poigrava, od kojeg stvara nove, drugačije slike i metafore, jezik postaje ili, bolje rečeno, ostaje osnovna građa ne samo teksta već i mišljenja i promišljanja samoga. Detonijevi Krajobrazi ili Nakon čitanja Andersena knjiga su koja se može čitati i razumjeti na onoliko načina koliko je pogleda na svijet.Show book
Kada u osvit Prvoga svjetskoga rata, tek što je sa sinovima došla u Berlin, gdje je njezin suprug, najslavniji znanstvenik dvadesetog stoljeća Albert Einstein upravo dobio posao, primi pismo s Uvjetima o njihovu međusobnom životu, Milevi Einstein ionako napuknut život sasvim se izokrene. Ostaje sama, s dvojicom sinova, s golemim teretom tuge koju nosi u sebi, sa svim padovima i slomovima koje je imala u životu i koje će tek doživjeti. Osoba koja je bila predodređena za najveće znanstvene dosege, genijalna matematičarka, prva žena na politehničkom fakultetu Sveučilišta u Zürichu, uvijek druga i drugačija, Mileva Einstein rođena Marić, iz bogate vojvođanske obitelji, u svojoj je sudbini gotovo paradigmatična kada razmišljamo o položaju žena. Njezina teorija tuge teška je poput bilo koje teorije relativnosti, ali i mnogo češća od nje. Prtljaga tuge koju je nosila od najranije mladosti do smrti, u kojoj su se tijekom vremena samo dodavali tegobni trenuci, od šepanja i ruganja djece, preko ljubavi i neuspjelog braka s Albertom, do smrti djeteta, bolesne sestre, nezavršenog fakulteta, loše materijalne situacije i teške bolesti najmlađega sina, teret je koji može razumjeti svaka čitateljica ili čitatelj. Slavenka Drakulić u romanu Mileva Einstein, teorija tuge oživila je genija i njegovu obitelj. Pred nama je iskrsnula opipljiva, stvarna, puna života, ali i depresije, melankolije i ljubavi Mileva, žena u kojoj se ogledaju sve uloge koje žene stalno i iznova podnose i s kojima se nose snažnije od bilo kojeg muškarca.Show book
