Join us on a literary world trip!
Add this book to bookshelf
Grey
Write a new comment Default profile 50px
Grey
Subscribe to read the full book or read the first pages for free!
All characters reduced
Z mojih bregov - cover

Z mojih bregov

Fran Galović

Publisher: Bulaja naklada

  • 0
  • 0
  • 0

Summary

Ciklus pjesama Z mojih bregov Frana Galovića (1887.-1914.) smatra se vrhunskim ostvarenjem suvremenog kajkavskog pjesništva. Napisan je u dva navrata, 1913. i 1914. godine, uglavnom u očevom vinogradu za vrijeme pjesnikova boravka u rodnom Peterancu u Podravini, i ostao je nedovršen jer je Galović, prije prerane smrti na samom početku Prvog svjetskog  rata, od planiranih trideset pjesama dovršio 22. Pjesme su usustavljene prema godišnjim dobima (Pramalet, Leto, Jesen, Zima), koje na podravskoj kajkavštini  ostihotvoruju ugođaje tjeskobe, prolaznosti i usamljenosti.
 
"Nevelika Galovićeva kajkavska zbirka, čak pjesnički torzo, ugradila se u temelje obnovljene, moderne hrvatske kajkavske lirike kao njezin svjež i snažan početni akord, uz Krležine Balade njezino najcjelovitije individualno poglavlje. Kao sastavni dio lirike moderne…uspjela je sintetizirati mnoge odrednice toga pjesništva na jeziku koji se pokazao životnim i funkcionalnim na svim planovima svoje egzistencije" (Joža Skok).
Available since: 04/28/2011.

Other books that might interest you

  • Ljudi ne znaju šutjeti - cover

    Ljudi ne znaju šutjeti

    Ivana Šojat

    • 1
    • 3
    • 0
    Ivana Šojat izvanredna je pjesnikinja jer piše o sveopćem ljudskom trpljenju i životu kao dosuđenome egzistencijalnome i ontološkome porazu, koji nam se događa baš svaki dan u jednoj posve bagateliziranoj i ne samo hrvatskoj “stvarnosti”. Rezignantni tonovi ove poezije nisu nikakva patetična lamentacija nad (be)smislom egzistencije bio/strojnoga čovjeka hit et nunc, s preteškim ratnim i poratnim iskustvom, nego upravo iz toga bogatoga i autentičnoga životnoga iskustva (mladosti suočene s posvemašnjom destrukcijom i nasilnom, i ne samo ratnom smrću) usuđuje se pitati ono od čega sva ta recentna virtualna samoizmaštana carstva i brodovi luđaka bježe u još teže porobljavanje svakoga istinskoga životnoga iskustva, pa i svijesti o tragičnosti svega ljudskoga. (…) Ljudi ne znaju šutjeti sjajan su stihopis kojemu se nećete, ako imate mudrosti i volje ovu knjigu pročitati (bar jednom) od početka do kraja, više ne moći vraćati. Jer, svatko tko još ima imalo talenta za čitanje izvan okvira masovnoga (ne)ukusa, u ovoj će knjizi naći bar dvadesetak onih kojima će se, pa makar i bolno, ali i katarzično vraćati. Ljudi ne znaju šutjeti, ali znaju brbljati, posve suprotno od onoga što im je Wittgenstein ponudio na kraju svojega Tractatusa Logico-Philosophicusa*. A tamo piše: “O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.” I premda je danas znaju citirati i malo talentiraniji štićenici bilo kojega europskoga vrtića iz predškolske grupe, valja uvijek o njoj iznova promišljati. Posebno ako se bavite pjesništvom, jedinim ljudskim razobličenjem te vječite šutnje. Delimir Rešicki
    Show book
  • Pratišina - cover

    Pratišina

    Alen Brlek

    • 0
    • 0
    • 0
    Knjiga tišine, i traženja čovjeka u toj tišini kao bića koje ju može razumjeti, ali i prepisati u sebe i svijet. Brlekova poezija jest pismo višeznačne šutnje i simbolike u kojoj je uvijek moguće pronaći mir, ona se oslanja na tankoćutnost, duboku doživljajnost i intuiciju, ona nam svijet donosi kao mjesto na kojem je moguće ipak udahnuti dovoljno duboko da pustimo iza sebe teret. Misao koju Brlek njeguje pišući misao je o tome kako je poezija sveto mjesto susreta, kako je ona mogući lijek bolovima konzumerističkog društva i, iako je na trenutke hermetična svojim jezikom, ona emocijom koju nosi ostaje otvorena svima koji se usude ući. Gradeći Pratišinu, Brlek je sagradio šumu simbola, preciznu i emotivno uvjerljivu knjigu pjesama koju ćemo nositi sa sobom kako bismo zavirili u njegove pjesme, opet iznova. Ako je duhovnost susrela riječi u suvremenoj poeziji, to je zasigurno u pismu Alena Brleka; svaku pjesmu mogli bismo promatrati i kao meditaciju ili molitvu, ali nipošto nečemu izvan nas ili većem od nas, nego nama samima, od kojih se traži da budemo nježni, obzirni, svjesni da smo svi jedno i da je time naša odgovornost prema zemlji i drugima veća. Brlek tako poezijom postavlja imperativ koji ćemo dugo pamtiti: voljeti. Od tla do svemira. – Monika Herceg
    Show book
  • Vertigo - cover

    Vertigo

    Branko Maleš

    • 0
    • 1
    • 0
    Maleš u Vertigu piše o radosti života, pa ma koliko u njemu bilo samoprogutano i hermetične crne žuči, koja nikada neće odgonetnuti za čim to, zapravo, toliko pati ako već ne - za životom samim. Jer, ako je ono doista melankolično duboko podsvjesno i prilično neiskazivo, ne čuvaju li još jedino upravo podsvijest* i poezija kao njezin povremeni jezik, onda kada je sve postalo virtualno, zapravo, izgubljeno stvarno - život sam, pa ma kakav on bio.  * O podsvijesti kao jedinoj čuvateljici posljednjega mosta k istinskome jedinstvu čovjeka i prirode sjajno je pisao Bela Hamvas, čovjek koji je također obožavao život za život i trešnjino stablo pretpostavio svakoj metafizici  
    Show book
  • Hauzmajstor Šulc - cover

    Hauzmajstor Šulc

    Miljenko Jergovic

    • 0
    • 0
    • 0
    Knjigu Hauzmajstor Šulc možete čitati kao roman: glavni lik, o čijem životu i karakteru knjiga govori, potom niz epizoda, događaja i drugih likova koji čine njegovu životnu i društvenu sredinu (Sarajevo kroz dobar dio dvadesetoga stoljeća), a sve je povezano u cjelinu likom hauzmajstora Šulca... A on je arhetipski majstor, i to je ono što kao ideja predstavlja fundament knjige: Ne plaši se vraga, špijuna i narodnih neprijatelja, postoji samo stroj koji u času / Stane, postoji oko koje vidi i ruka koja popravi kvar . Knjigu Hauzmajstor Šulc možete, zatim, čitati i kao pjesničku zbirku, ne samo i ne prvenstveno po tomu što je “tehnički” pisana u stihovima, nego zato što su njezin jezik i književni duktus eminentno pjesnički, lirski. Ono pak što knjigu čini jedinstvenom jest način na koji se u njoj narativni i lirski prosede sjedinjuju, stvarajući sasvim poseban ton koji vlada cijelom knjigom. Tako se zapravo dokida važnost pitanja o žanru: kao svaki književno izvoran i dobar tekst, Hauzmajstor Šulc razmiče granice žanra i utvrđuje ih nanovo. — Ivan Lovrenović
    Show book
  • Tamna magistrala - cover

    Tamna magistrala

    Zvonko Karanović

    • 0
    • 1
    • 0
    “Višak” ili “manjak”, kako već hoćete, koji ovu poeziju čini tako uvjerljivom, upravo i nastaje u sudbinskome procijepu između potkulture kao bivše globalne rebelijanske energije i njezine euforije i hrabrosti da se uvijek vidi i ono što je nimalo uljepšana istina vlastitoga života i vlastite sinkronije kada zavjese padnu. I duhovit i euforičan i potresan i ranjiv može u stihu biti samo netko tko poeziju piše ne da bi se ovako ili onako dodvorio kulturi s velikim K koja će ga poslije očinski pomaziti po manje usijanoj glavi, nego netko tko ne zna drukčije živjeti nego podijeliti se s, pa makar i uvijek izmaštanim, Drugima. Jedino taj fantazam ne da, zapravo, da cijeli svijet postane globalna palanka u kojoj se isto uvijek pazari za isto, bilo gdje i bilo kada.
    Show book
  • Zemlja Zemlja - cover

    Zemlja Zemlja

    Marko Pogačar

    • 0
    • 0
    • 0
    Kako leti bumerang? Sa zemlje na zemlju, prema ptici, putanjom koja se ne da lako objasniti, ali ima svoj početak i kraj uvijek u blizini. Sve ostalo je zrak, let prema nečemu drugom što leti, proizvodnja slučajne smrti, prekid elipse povratka. Ruka koja ga je bacila ista je ona snažna, a gladna života koja je napisala ovu knjigu.Zemlja Zemlja prostor je velikog pjesničkog umijeća jer se s paradoksima prolaznosti, ljudske društvenosti i apokalipse koja se neprestano događa pokušava razračunati bez ostatka, hrabro, pogubno i samotnički. Upravo onako kako leti bumerang, u neopisivoj ljepoti vrtnje i šumu svojih lopatica dok para nevini zrak iznad manje nevinih ljudi. Marko Pogačar ispisao je, usprkos svojim putovanjima, a možda i baš zbog njih, s kraja na kraj planeta, knjigu pjesama koja svoju potragu za smislom ne započinje uvijek letom, ali i ne okončava uvijek na zemlji; u toj maestralnoj izmjeni perspektiva ovi stihovi katkad oko nas fijuču kao meci, katkad nas umiruju kao jastuk od paperja neke vrlo egzotične ptice koja izumire. Na kraju, kako onda leti, a kako miruje Pogačarov bumerang? Jednom riječju: svemoćno.Ivica Prtenjača
    Show book