Other books that might interest you

• 

  Zarazna zona

  Andrijana Kos Lajtman, Damir Radić

  • 0
  • 0
  • 0

  Zarazna zona, pisana u dva glasa tijekom prvog lockdowna i zagrebačkog potresa, jedan je od bitnih umjetničkih dokumenata vremena koje nas je snašlo. Usprkos vanjskim izvanrednim uvjetima ova knjiga na jedinstven, nježan i emotivan, ali nadasve pjesnički uvjerljiv i superioran način dočarava odnos dvoje koji su u procesu tog zatvaranja svijeta orijentirani jedno na drugo, na građenje zajedničkog. Rukopis Andrijane Kos Lajtman i Damira Radića iznimne je snage, ali i čistog jezika koji rastvara pred nama brige, strahove, svakodnevicu, koja je sada sve više u fokusu. Sámo dvoglasje, inače neuobičajeno za našu pjesničku produkciju, čini se kao idealan način uspostave dijaloga, pokušaja da se svijet koji najednom stane i u koji smo zatočeni artikulira kroz dvoje koji sada traže svoj jedinstveni jezik, način da se nose s onim što je izvan njih. Upravo svakodnevica postaje sveta usred tog neobičnog početka proljeća kroz događaje koji nas nepovratno mijenjaju i ova knjiga autentično progovara o svim fenomenima tog razdoblja; svojevrsna pisma ljubavnika jedno drugome živi su otisak tog vremena provučen kroz filtar intimnog i pjesničkog odnosa. – Monika Herceg

  Show book

• 

  Povijest poplave

  Igor Štiks

  • 1
  • 2
  • 0

  Dobra poezija uvijek je, na posve određeni način, mukotrpna jezična kondenzacija, gravitacija koja nas vuče, između ostaloga, i k srcu tame i bilu traume koja se ovdje čita kao neposredno životno iskustvo (post)ratnoga lutanja kao dosuđene, neželjene sudbine, ali i kao možebitni ključ za čitanje bar novovjekoga čovječjega udesa općenito - za bezdomništvo dakle, kao trajno stanje ljudskih stvari i izvan židovstva kao njegove još uvijek najizravnije, i u Štiksa često prisutne, “altmodisch” metafore. Štiksova poezija prije svega samoj sebi želi objasniti što je ostalo nakon poplave, ili potopa, prije negoli se dodvoriti sućuti nekoga europskoga ili globalnoga licemjerja, koje je oduvijek i doslovno i perverzno uživalo u činjenici da smo mi dolje, neki tobožnji, za razliku od njih, divlji Drugi.

  Show book

• 

  Jutarnji mrak

  Enes Kišević

  • 0
  • 2
  • 0

  Jutarnji mrak knjiga je izabranih pjesama Enesa Kiševića, autora koji se tijekom više od četrdeset godina stvaranja i s tridesetak pjesničkih zbirki za sobom potvrdio kao jedan od najprepoznatljivijih pjesnika s ovih prostora. Ovaj presjek Kiševićeve poezije, u kojemu nove pjesme nalaze mjesta uz one već poznate i objavljivane, najzornije pokazuje razloge njegove popularnosti. Kiševićeva poezija pristupačna je ali duboka, osobna i univerzalna, a njegov je izraz jednostavan čak i kad uspijeva posredovati najdelikatnije ideje i značenja. Svijet o kojemu pjeva nepogrešivo je onaj u kojemu živimo i osjećamo, a njegovi stihovi upućeni su nama, kao odgovor na naše muke nudeći ljudskost, melem blagosti i razumijevanja.

  Show book

• 

  Ljudi ne znaju šutjeti

  Ivana Šojat

  • 1
  • 3
  • 0

  Ivana Šojat izvanredna je pjesnikinja jer piše o sveopćem ljudskom trpljenju i životu kao dosuđenome egzistencijalnome i ontološkome porazu, koji nam se događa baš svaki dan u jednoj posve bagateliziranoj i ne samo hrvatskoj “stvarnosti”. Rezignantni tonovi ove poezije nisu nikakva patetična lamentacija nad (be)smislom egzistencije bio/strojnoga čovjeka hit et nunc, s preteškim ratnim i poratnim iskustvom, nego upravo iz toga bogatoga i autentičnoga životnoga iskustva (mladosti suočene s posvemašnjom destrukcijom i nasilnom, i ne samo ratnom smrću) usuđuje se pitati ono od čega sva ta recentna virtualna samoizmaštana carstva i brodovi luđaka bježe u još teže porobljavanje svakoga istinskoga životnoga iskustva, pa i svijesti o tragičnosti svega ljudskoga. (…) Ljudi ne znaju šutjeti sjajan su stihopis kojemu se nećete, ako imate mudrosti i volje ovu knjigu pročitati (bar jednom) od početka do kraja, više ne moći vraćati. Jer, svatko tko još ima imalo talenta za čitanje izvan okvira masovnoga (ne)ukusa, u ovoj će knjizi naći bar dvadesetak onih kojima će se, pa makar i bolno, ali i katarzično vraćati. Ljudi ne znaju šutjeti, ali znaju brbljati, posve suprotno od onoga što im je Wittgenstein ponudio na kraju svojega Tractatusa Logico-Philosophicusa*. A tamo piše: “O čemu se ne može govoriti, o tome se mora šutjeti.” I premda je danas znaju citirati i malo talentiraniji štićenici bilo kojega europskoga vrtića iz predškolske grupe, valja uvijek o njoj iznova promišljati. Posebno ako se bavite pjesništvom, jedinim ljudskim razobličenjem te vječite šutnje. Delimir Rešicki

  Show book

• 

  Vezuvska vrata

  Neda Miranda Blažević-Krietzman

  • 0
  • 2
  • 0

  Već na samome početku Vezuvskih vrata, u citatima ponad pjesama ili pak kao njihovi izravni anti/junaci (Pound, Claudel, Raškaj) javljaju se umjetnici koji su oduvijek – i ne svojom voljom – hodili onim najopasnijim putevima na tankoj, paučinastoj niti između "ludila" i genijalnosti, dok se autorica izravno angažira na strani njihove ljudske i umjetničke genijalnosti, a proizvodnju ludila pripisuje općoj percepciji i načinu funkcioniranja njihove neposredne životne okoline i njezina psihoepistemološkoga polja. Bilo kako bilo, zar biti umjetnikom ne znači i upravo to – vidjeti stvari nekako drukčije, iz kuta i iza vrata svakodnevne, rutinirane percepcije – biti, dakle, "za njih" uvijek pomalo "uza/lud"?  Ispred kojih vrata treba čekati prostore vlastite, bar umjetničke slobode, svatko, naučio nas je Kafka, treba otkriti sam – Neda Miranda Blažević-Krietzman možda zna gdje su ključevi njezinih vrata i poziva i nas da naučimo gdje da pronađemo ona svoja.  Delimir Rešicki

  Show book

• 

  Kip slobode

  Maja Urban

  • 0
  • 0
  • 0

  Kip slobode bez imalo kompromisa bavi se mnogim traumatskim licima današnje hrvatske zbilje (ali i ne samo nje). Kako prema drugima, tako nimalo kompromisna autorica nije ni prema sebi, čitaj: vlastitome (tekstualnome) subjektu. Maja Urban u svojim stihovima ne štedi baš nikoga – vlastito (palanačko) životno okružje, tajkune, opću društvenu licemjernost i nihilističnu apatiju, elaborira bolne obiteljske traume i uopće stvarnost u današnjoj, groteskno distopijskoj Hrvatskoj. Urbaničine su pjesme tako trag jednoga iskrenoga, dobronamjernoga i istinski rebelijanskoga iskustva – upravo onoga koje tako bolno nedostaje u moru opće i ne samo virtualne ravnodušnosti.Maja Urban ima doista minuciozni dar da vidi sve ono loše u vlastitoj stvarnosti i nikada i ni pod koju cijenu ne pristaje na današnja (oligarhijska) “pravila” opće društvene “igre” i “igrice”, nego, posve usuprot svemu, posjeduje (još uvijek) nadu da poezija, ako već ne može ništa mijenjati, može bar gledati licem u lice svijetu koji nas je sveo na bankarsko i svakakvo drugo, dobrovoljno roblje. No ono što posebno intrigira u Kipu slobode dekonstrukcija je svih mogućih “uloga” koje u današnjici mora s osmijehom na licu otrpjeti žena. Kada se, dakle, spoji jedan krajnje domišljen poetski diskurs s tematskim bogatstvom ove buntovničke knjige, dobivamo i više nego dostatan razlog za čitanje Kipa slobode.Delimir Rešicki

  Show book