Other books that might interest you

• 

  Kad smo napustili Karla Liebknechta

  Lidija Dimkovska

  • 0
  • 0
  • 0

  U Spomen-domu Karla Liebknechta u Leipzigu, u Njemačkoj, tridesetak ljudi raznih nacionalnosti sjedi oko improviziranog stola na pozornici u dvorani za društvene događaje, iza njih prevoditelji, neki s tekstovima pred sobom, neki bez njih, i na prvi se pogled čini kao da su na nekoj sjednici, dok zapravo nazoče jednome nesvakidašnjem susretu, ili bolje rečeno, predstavi. Naime, sudjeluju u pilot-projektu Udruge poštovatelja Karla Liebknechta iz Leipziga koja je 19. siječnja 2018. povodom 99. obljetnice smrti velikoga njemačkog ljevičara i suradnika Rose Luxemburg Karla Liebknechta pozvala sve emigrante koji su nekad živjeli na adresi koja nosi njegovo ime ili su na neki drugi način povezani s njime.”U ovaj izmišljeni, no itekako realistični okvir najbolja suvremena makedonska spisateljica Lidija Dimkovska smješta svojih 27 sjajno napisanih kratkih priča. Prelazeći tisuće kilometara, od Beča i Sankt Peterburga, preko Skopja i Soluna, do Karagande i Bagdada, životne sudbine njezinih likova tvore uzbudljivu kroniku prošlog, za neke još nesvršenog vremena.Kad smo napustili Karla Liebknechta istinska je potraga za mjestom na kojem se – čak i nakon odlaska sa svoje dugogodišnje adrese – čovjek osjeća kod kuće.

  Show book

• 

  Mišomor za rođake

  Radenko Vadanjel

  • 2
  • 7
  • 0

  U novoj zbirci priča Radenko Vadanjel vraća se pitanju što ga je postavio u svome hvaljenom proznom prvijencu Dnevnik besposličara: koliko nas daleko (i duboko) može odvesti nepokretnost? I u Mišomoru za rođake svijet učmalih gradića i sela pozornica je na kojoj se susreću ljudi koji gotovo da se ne miču, no koji čak i tako postaju sudionici neke od bespoštednih bitaka: borbe između bolesnih i zdravih, moćnih i nemoćnih, mladih i starih, sretnih i nesretnih. Raspadnute obitelji, i one koje na okupu drži samo interes, vječna podozrivost i umorno suučesništvo rođaka – Vada­njelovi pripovjedni krugovi šire se oko starih obiteljskih kuća i zemljišta, a toplo truplo nekretnine, još zaposjednuto čovjekom, često je jedino čime se život hrani: jedina prilika za pokret. I zato za Vadanjela, ni za njegova čitatelja, nepomičnosti nema. Svijet ljudi ni po čemu se ne razlikuje od ostatka organskoga svijeta: u ritmu koji se ne može i ne treba ubrzavati on se okončava i iznova rađa, a svaki čovjekov pokret – bio on snažan ili malaksao – vodi nas istome ishodu. Mišomor za rođake svijetu u kojem živimo isto je ono što o zapuštenoj obiteljskoj kući kazuje jedan od likova u naslovnoj priči: anamneza psihičkoga stanja, dijagnoza emocionalnog rasapa njezinih stanara.

  Show book

• 

  Muška svinja

  Ivan Jozić

  • 0
  • 1
  • 0

  Tko je ta svinja, i zašto je muška? I što je, pobogu, tih dvadeset očajno ljubavnih? Parafrazirajući naslov slavne Nerudine zbirke, Ivan Jozić već nam u početku nudi koordinate svijeta u koji nas poziva – humor, književnost i pripadajuće joj dijaloge, te najavu da ćemo čuti ponešto i o odnosima između spolova, predrasudama o njihovoj (ne)moći, o ulogama koje smo u ljubavničkom odnosu skloni umišljati, prepoznavati ili zauzimati. No u središtu ovoga svijeta punog neobičnih ljudi (i poneke još neobičnije životinje), između Kijeva i Zagreba, Tennesseeja i Arlesa, pod nebom na kojem se križaju putanje aviona i Van Goghovih zvijezda, dočekat će nas ništa drugo doli dobra, stara i ponešto izudarana – ljubav. Jer, Ivan Jozić svoju je prvu knjigu sačinio baš od nje: od žena i muškaraca koji putuju i traže je, a ponekad i pronalaze na mjestima na kojima to mi (a ni oni) ne bismo očekivali. Mačizam otopljen u čaši vode, humor koji minira patetiku, rafalni proboji fantastičnoga, dinamični dijalozi i žive usporedbe, zapitanost o prirodi umjetničkog stvaranja, ali i zakonitosti svijeta u kojemu nastaje – sve to u službi je Njezina Ve­ličanstva, i čuva je od ugroze općih mjesta. Marite li dakle za Nju, ne preostaje vam drugo nego zaviriti u Mušku svinju i prepustiti se očajno ljubavnim i silno duhovitim pričama Ivana Jozića!

  Show book

• 

  Gušterov rep

  Korana Serdarević

  • 0
  • 0
  • 0

  Prizori svakodnevice kojima smo svi okruženi tek su naizgled banalni – ispod svakoga od njih ključaju emocije, živi ljudi s ambicijama, željama, ljubavima, bojaznima... Samo najbolji pisci uspijevaju od svakidašnjih situacija stvoriti veličanstvene priče. Jedna je od takvih majstorica pripovijedanja Korana Serdarević, čije su priče napete poput strune te, savršeno ugođene, rezoniraju kristalno jasno i još dugo odzvanjaju u čitateljevu uhu.Gušterov rep govori o ženama i muškarcima zatočenima u svojim ulogama, iz kojih se tek poneki uspijevaju osloboditi i ostvariti svoje istinsko ja. Bilo da su zatočeni u labirintu birokracije, u tramvaju koji ih vodi u sigurnu smrt ili u vlastitoj prošlosti opterećenoj ratom ili nesrećom iz djetinjstva, junaci ovih petnaest pripovjedaka pokušavaju pronaći svoje mjesto u svijetu koji ih tjera na stalni izbor od beskraja mogućnosti.Gušteru rep može iznova narasti, no jednom proživljene traume ostavljaju ožiljke s kojima treba znati živjeti. Mračne i optimistične, pune životnosti i realnosti, priče Korane Serdarević otkrivaju tajne svjetove naših susjeda, prijatelja, rođaka i nas samih.“Još je bila spavala, a ja sam otvorio prozor, prebacio jednu pa drugu nogu, tiho doskočio i pobjegao. Ništa u meni nije bilo snažnije od potrebe da trčim što dalje, da prekinem svoje predugo zatočeništvo, da iznevjerim sve one kojima sam obećao da ću ostati, da ću izdržati. Noge su mi bile slabe od onoliko sjedenja i stajanja na mjestu, pa nisam trčao brzo, stopala su me pekla i teško sam lovio dah. Ipak, bio sam sve dalje.Sada je ljeto i sunce nema milosti. Tu je da grije i peče, koža postaje tamna i suha, a bore se slažu u napukle zrake. Ništa se ne pomiče i sve je težina. Ispred mene skvrčeno lišće i izgorjela trava. Ipak, ako se prignem bliže zemlji, ona miriše, zuji i cvrči.Danas obećavam sebi da ću ovo sjećanje koje me stišće unutar misli i tjera da uvijek iznova premotavam sve trenutke jednostavno zakopati. Izrezat ću to iz sebe i proći će, jer je sigurno da sve prolazi, da se lišće na vrućini mota prema svom centru, suši i otpada. A kad jednom nestane, opet će se razlistati neko proljeće.”

  Show book

• 

  Sva naša tijela - Ultrakratke priče

  Georgi Gospodinov

  • 0
  • 0
  • 0

  “Kao djeca natjecali smo se tko će dulje izdržati pod vodom bez zraka. Zaroniš glavu, u nedostatku mora – u limenu kantu, zujanje u ušima, klaustrofobija u prsnom košu, ne dišeš pola minute, neki minutu i pol, ili više – otprilike koliko traje jedna kratka priča, i brzo podigneš glavu, vraćaš se u život. Prvi udah oštar je i poznat. Zadihan si kao da si putovao 20.000 milja pod vodom. Tako nekako trebale bi izgledati kratke priče. Nećeš se udaviti, ali poslije svakog tog urona udišeš kao da ti je prvi put.” – Georgi Gospodinov, iz “Pogovora”Sto tri ultrakratke priče sabrane u zbirci Sva naša tijela istodobno su duhovite i apsurdne, melankolične i ironične – stil koji nepogrešivo prepoznajemo iz prethodnih djela Georgija Gospodinova, njegovih Prirodnog romana, Fizike tuge, Vremenskog utočišta... Eksperiment je to verbalne askeze gdje se nostalgija za prošlošću prepleće sa znatiželjom za budućnošću, nastojanje da se uhvati trenutak koji iščezava i uspori vrijeme.

  Show book

• 

  Kad su Divovi hodali zemljom

  Zoran Pilić

  • 0
  • 0
  • 0

  Ako je zlatno doba iza nas, a uvijek se čini da jest, ako smo u međuvremenu čudom preživjeli par katastrofa, a bogove i junake odavno ne viđamo u njihovim nekadašnjim dimenzijama – moglo bi biti da već živimo u nekoj diskretnijoj postapokalipsi, ili da samo starimo, da nam se dogodio život. Priče i pripovjedački dar Zorana Pilića pokazuju da je moguće, pa čak i vjerojatno – oboje.Savršeno smještena u onom delikatnom procjepu između humora i nostalgije, drame i zaigranosti, Kad su Divovi hodali zemljom knjiga je konačnog odrastanja, zbirka neriješenih zadataka i (pre)kasnih lekcija. Sve što se u njoj događa dogodilo se nakon njezina naslova, u doba bez pozlate, kad se na ovom svijetu smanjilo sve, osim Amerike. Pilićevi junaci naime – bili oni pisci, sredovječni ljubavnici, srčani izdavači ili ostarjeli čuvari poretka; bježali od povijesti, ruševina mladosti ili ružnih sjećanja – nužno trebaju prostor u kojemu je moguće izgubiti se, a nigdje se nikada nije gubilo bolje nego u Amerikama. No to što je doba heroja prošlo ne znači da se ne može živjeti herojski. Tu, između Zagreba i Cancúna, Dalmacije i Iowe, svud gdje su nekoć hodali divovi, Zoran Pilić otkrit će uvijek iznova poneku veliku stopu i čovjeka koji je spreman kročiti baš tim tragom.

  Show book