Add this book to bookshelf
Grey 902feb64d8b6d481ab8ddda06fbebbba4c95dfa9b7936a7beeb197266cd8b846
Write a new comment Default profile 50px
Grey 902feb64d8b6d481ab8ddda06fbebbba4c95dfa9b7936a7beeb197266cd8b846
Spinner ae25b23ec1304e55286f349b58b08b50e88aad5748913a7eb729246ffefa31c9
Ugljik na suncu - cover

Ugljik na suncu

Ivan VIdak

Publisher: Književna radionica Rašić

  • 0
  • 0
  • 0

Summary

Ugljik na suncu je izvanredno koncipirana zbirka, s puno groteske, crnog humora i dijalekatskih kalambura na tragu jednog Đure Đukanova. Vidak, kao da pravi špricer, gemišt ili hosszúlépés, osam karikaturalno-realističnih priča seče fantastičnim dramoletima u kojima traži odgovor na pitanje zašto je Stevica Čatalinac odlučio da postane svinjče. Nije lako razgraničiti životinjsko u ljudima od ljudskog u životinjama čitajući upečatljive slike ubijanja besnog kera, klanja debele krmače ili pecanja babuški. Ima nečeg izvorno animalnog i divljeg što izbija iz života ovih pijanih, poluludih i teških Panonaca. A šta je život?Život je kad uzmeš ugljenik i ostaviš ga da odstoji na suncu nekoliko milijardi godina. Nema tu nikakve filozofije. Ugljik na suncu je kolekcija priča o sudbinama seljaka, samo naoko običnim, a kojima, zapravo, nikakav doktor ni popa ne mogu pomoći da se oslobode životnih i ljubavnih neuspeha i razočaranja, zbog čega se utapaju u alkoholu i čine nezamislive stvari.Srđan V. Tešin

Who read this book also read:

  • Ne primamo vilenjake - cover

    Ne primamo vilenjake

    Hrvoje Šalković

    • 2
    • 4
    • 0
    Studentice iz provincije, BBB, humanitarni koncerti, Kinezi, popisi stanovništva, kućni savjeti, pobune, nove Šalkovićeve priče su hiperrealističke u najboljem smislu te riječi – one su uronjene u hrvatsku svakidašnjicu, i premda  humorističke, ne lakiraju zbilju, već se bave suštinom društvenog problema.
    
    „Urbane legende služe nam, između ostaloga, da se orijentiramo u prostoru i vremenu. U svijetu koji je zamaglio granice između stvarnog i virtualnog, više nije važno koja su iskustva autentična, a koja potječu iz duboke praznine svijeta. Nekoć davno Rilke je uskliknuo: ’Moraš promijeniti svoj život!’. Ali kako to učiniti u svijetu koji je lažan, kičast, neautonoman?
    Čitanjem knjiga!
    Svatko ima neku tajnu ili štogod neizrecivo, ponešto rubno, kakvu nelagodu, sram. Nagonski se želimo ’rasprostrijeti’ u prostoru i vremenu, ostvariti se i osjećati slobodnima. Usput robujemo čudovišnim zamkama okoline i epohe, koliko god nastojali prekoračiti zadani horizont.
    Junaci kratkih priča Hrvoja Šalkovića djeluju u uvjerenju da će radikalno promijeniti vlastiti život. U toj drami moraju se suočiti s vlastitom autentičnošću sukobljenom s vulgarnošću i neumoljivošću okolnosti. Ne pristaju biti promatrači vlastita života, a njihova (mala) pobuna presudan je i prekretnički čin koji možda i nije spektakularan u društvu spektakla, ali svakako jest svjedočanstvo o iskonskoj potrebi za cjelovitošću autentične ljudske egzistencije u nadirućem sveprožimajućem neljudskom karakteru društvenog sustava bez vrednota.
    U urbanoj svakodnevici opstajete jedino ako živite urbane legende Hrvoja Šalkovića.
    Utoliko niste sami. Mi primamo vilenjake.“
    Jadranka Pintarić
    
    „Neobičan je čovjek i pisac taj Hrvoje Šalković! Za njega su i život i pisanje avantura u koju kreće u petoj brzini i bez kalkuliranja, srčano rekli bismo. Na tom putu susreće brojne prepreke, mnoge ga stvari nerviraju, ponekad negdje zapne, netko mu nešto i zamjeri, ali on i dalje vozi kao da je sve to jedna velika pustinja koju jednostavno treba prijeći, bez suvišnog zastajkivanja. Njegova nova zbirka priča polazi od tema koje možete pročitati u novinama, ali iz njih ćete uglavnom doznati samo kako je sve završilo, a nikada i kako je to doista bilo. Tu počinje Šalkovićeva priča. Kako su se osjećali akteri, što je svemu prethodilo i zašto – dovraga – hejteri u ovoj zemlji imaju baš toliko prostora za djelovanje. Dinamika priča, brze izmjene dijaloga i jak socijalni osjećaj, to je ono što nosi čitatelje ove knjige i to baš u toj famoznoj petoj brzini. U Šalkovićevim pričama ima nečeg nesretnog i divljeg u zraku, ali nije li nam svakodnevica baš takva, gruba, nepravedna i toliko malo idilična da za vilenjake u njoj jednostavno nema mjesta.“
    Jagna Pogačnik
    Show book
  • Skandal na simpoziju - cover

    Skandal na simpoziju

    Pavao Pavličić

    • 1
    • 1
    • 0
    U ovoj knjizi skupljene su četiri njegove poduže priče (zapravo mini-romana) i tri novele, sve kriminalističkog sadržaja, pa će tako naći razloga za čitanje i oni čitaoci koji vole autorove romane i oni koji vole njegove priprovijesti. Mjesta radnje su u tim pričama različita (jadranski otok u doba jugovine, panonska provincija, Zagreb), a vrijeme je radnje današnje. Onaj tko voli napetost, naći će je u ovoj knjizi, a onaj tko voli da proza priča o svakidašnjici, uvjerit će se još jednom da je svakidašnjica i te kako napeta.
    Show book
  • Radovi na krovu - cover

    Radovi na krovu

    Pavao Pavličić

    • 0
    • 7
    • 0
    „Pavličiću polazi za rukom da u nekoliko poteza naslika karaktere i atmosferu ambijenta, i to je ono što se čini najlepšim i što najduže ostaje u sećanju posle čitanja.“
    Vidan Arsenijević
    
    „Pavličićevi detektivi rade sami (milicija na scenu stupa tek na kraju), oslanjaju se na svoju sposobnost zaključivanja, sve probleme rješavaju u skladu s realnim iskustvom.“
    Josip Pavičić
    
    „Pavličić zadržava vrlo složenu i intelektualističku strukturu enigme, ali njegovi ’detektivi’ potječu iz malograđanskog kruga (to su konobarice, profesori, enigmatičari-amateri itd.).“
    Velimir Visković
    
    „Pavličić upravo majstorski odabira svojega junaka, da bi potom vješto stilizirao njegove socijalne i psihološke koordinate.“
    Veselko Tenžera
    
    „Pavličićevi krimići nedvojbeno spadaju među one u ovoj vrsti koji se mogu pohvaliti istančanošću i neospornim književnim odlikama.“
    Bole V. Žigo
    Show book
  • Lađa od vode - cover

    Lađa od vode

    Pavao Pavličić

    • 0
    • 4
    • 0
    „... Sve dok jednog dana, gledajući kroz izlog na kojemu su ostali neizbrisivi tragovi prljave rječne vode, nije iznenada pomislio (a to je možda došlo od tuge) da i sâm možda za nekoga nešto izražava, da možda negdje postoji čovjek kojemu je on, Danijel, takav kakav jest, tuga ili ljubav ili nježnost ili snaga...“ 
    
    „... Tako smo došli do one točke u priči koja će našeg znatiželjnika najviše začuditi i koja će ga nagnati da se jednom zasvagda opredijeli hoće li u ovu povijest povjerovati ili neće...“
    Show book
  • Vilinski vatrogasci - cover

    Vilinski vatrogasci

    Pavao Pavličić

    • 1
    • 7
    • 0
    Zbirka priča.
    
    „Pavličić, dakle, uz pomoć objektivnog i uzdrzanog pripovedanja govori i o onom što se nikako ne događa po zakonima logike i objektivnog postojanja.“
    Marko Nedić (Politika, 23. 09. 1972.)
    
    „Pavličićeve su priče prije svega nalik čudnovatim događajima, one su neka vrsta kronike čuda.“
    Zvonko Maković (Revija, broj 3, Osijek 1972.)
    Show book
  • Leksikon uzaludnih znanja - cover

    Leksikon uzaludnih znanja

    Pavao Pavličić

    • 0
    • 2
    • 0
    „Zapazili ste svakako i vi da oko nas žive šampioni uzaludnih znanja. U svakome malo većem mjestu naći ćete čovjeka koji je ekspert za nešto što je vrlo daleko od njegove struke, ali je zato on u to nevjerojatno dobro upućen. Neki će veterinar znati sve o vrstama japanskih lepeza i načinima njihove izrade, činovnik će vam satima pripovijedati o sastavu kamenja u okolici vulkana Mauna Loa, dok će vam seljak održati predavanje o vjerskim običajima Saracena u doba križarskih ratova. Pri tome će biti jasno da ti ljudi ne govore nešto što su negdje na brzinu pozobali, nego da su se time bavili dugo i uporno, ne žaleći ni truda ni troška, nabavljajući knjige, pišući pisma, tražeći veze. A kad ih upitate zašto je to tako, i kako su došli na to da se baš time počnu baviti, oni vam najčešće neće znati odgovoriti. I, ako se pravo pogleda, to i jest vragometno pitanje.
    Lako bi bilo reći kako je svako znanje dobro i kako je posrijedi zdrava znatiželja; a da nje nije bilo, ljudi bi još i danas živjeli u pećinama. Jer, ima tu jedna kvaka: ako ti našijenci toliko žeđaju za znanjem, ako ih znatiželja goni, zašto onda ne završavaju fakultete, zašto ne proučavaju, uzmimo, povijest svoga kraja, ili njegovu floru i faunu, ili folklor? Zašto njihova znanja moraju biti baš takva nekakva egzotična, nevjerojatna, malo kome dostupna? I zašto takvih ljudi ima tako mnogo baš ovdje, među nama?
    Ne vjerujem da se sve može objasniti običnim nepovjerenjem u službeni i općeprihvaćeni sistem znanja, premda zacijelo ima i toga, kao što ima i neke pobune protiv društva uopće. Jer, u nas postoji tradicija da nas škola, a i država, tupe nekakvim svojim obaveznim spoznajama, nekim svojim istinama i svetinjama, pa što je onda prirodnije nego da se čovjek baci na nešto što je sâm izabrao, i da se tome sasvim posveti? I, naši se šampioni doista i posvećuju, strastveno i bez ostatka. Ali, silina te strasti pokazuje da tu svakako ima nešto dublje i važnije.
    A to nešto o čemu govorim moglo bi se nazvati poštovanjem svijeta i života. Riječ je tu o slutnji (ako već ne i o osvjedočenju) kako je u sitnicama, u pojedinostima i naoko nevažnim područjima znanja sadržano ono najveće i najvažnije, ono što je najpotrebnije znati. I što je sama stvar neobičnija i dalja od nas i našega života, to je veća vjerojatnost da se baš u njoj krije neka bitna spoznaja.“
    Show book